SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE (KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE)

SAVEZ KOMUNISTA JUGOSLAVIJE (KOMUNISTIČKA PARTIJA JUGOSLAVIJE). Komunistički pokret u južnoslavenskim zemljama datira iz predjugoslavenskog razdoblja: pod utjecajem raslojavanja u međunarodnome radničkom pokretu odn. socijalističkoj internacionali, te posebice boljševičkog prevrata u Rusiji a i konfliktnih domaćih društvenih uvjeta, u Hrvatskoj se u krugu obnovljene Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije te posebno u Dalmaciji, profiliraju prve političke skupine s radikalnijim socijalnim programom. Do početka 1919. kada njihov akcioni odbor daje mandat Srpskoj socijaldemokratskoj partiji da pripremi tzv. kongres ujedinjenja socijaldemokratskih partija i skupina s područja nove državne zajednice a koje prihvaćaju »liniju beskompromisne klasne borbe« traje prva, koncentracijska etapa hrvatskoga komunističkog pokreta. Na tom, I. kongresu hrvatski komunisti sudjeluju u utemeljenju Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) koja pristupa Trećoj internacionali, da bi na II. kongresu u Vukovaru 1920. promijenila ime u Komunističku partiju Jugoslavije i prihvatila revolucionarni program. U toj je drugoj, etapi legalizacije, komunistička partija utjecajan čimbenik političkog života, njezini kandidati pobjeđuju na izborima, ali joj je vladinim aktom (Obznana) ubrzo zabranjeno djelovanje. U trećoj, etapi prikrivenoga političkog djelovanja pod režimom vidovdanskog parlamentarizma komunisti organiziraju Nezavisnu radničku partiju Jugoslavije, premda usporedno održavaju (1926, 1928) kongrese svoje zabranjene stranke, dok se u uvjetima neposredne diktature povlače u klasičnu ilegalu. U petoj, etapi rekonstitucije (1935-41) traže pak nove oblike političke inicijative, tada na čelo stranke dolazi J. Broz koji konsolidira njezinu kadrovsku i organizacijsku strukturu, pa je kao zasebna cjelina opet emancipirana i Komunistička partija Hrvatske (1937). U revolucionarnom razdoblju (1941-45) vode antifašistički pokret, ali i penetriraju u politički sustav, pripremajući monopoliziranje vlasti. Tako u sedmoj, etapi konsolidacije partijske države (1945-48) realiziraju svoj prioritetni cilj diktature proletarijata, ubrzo se međutim sukobljavaju s kominternovskim poimanjem demokratskog centralizma (Informbiro). Peti (1948) i posebice VI. kongres (1952), na kojem partija mijenja naziv u savez, pokušavaju utvrditi definiciju i perspektive pokreta, koji je od predratnog članstva od nekoliko tisuća već tada prerastao u stotine tisuća. Nakon 1966. komunistički pokret, posebice u Hrvatskoj, dobiva nov, demokratski zamah, tragovi kojega su, usprkos zaustavljanju reformističke tendencije 1971, ugrađeni u Ustav 1974, što su komunističkom projektu i dalje jamčile političku ekskluzivnost. Unatoč pokušaju artikuliranja specifične teorije samoupravnog socijalizma, jugoslavenski komunistički pokret nije uspio odgovoriti na temeljna društvena proturječja, pa se postupno gubeći kohezionu snagu posve urušio u prilikama sveopćeg sloma komunističke alternative. Na XIV. kongresu u početku 1990. u Beogradu propao je pokušaj hegemonističke struje u njegovu srpskom dijelu da ga instrumentalizira, pa se Savez komunista Jugoslavije kao organizacijska i politička struktura raspada.

Krleža je pripadao komunističkom pokretu od njegovih početaka do svoje smrti, takvim se u političkom smislu očitovao i tako je bio shvaćen. Utoliko je doista bio jedan od hrvatskih komunističkih veterana, pa intencija komunističke historiografije da ga predstavi starim partijskim kadrom nije dakle bez osnove. No, već se u njezinu pristupu javio prijepor o karakteru i počecima Krležina partijskog angažmana. Uopće nije sporno kako je bio jedan od prvih agitatora i vjerojatno najutjecajniji, ali ostaje upitnim kada je i kako pristupio pokretu te, što je za smisao komunističke organizacije presudno, u kojem je obliku i s kime bio povezan. Dva se suprotna gledišta o tome kristaliziraju primjerice u radovima I. Očaka i Z. Stipetić. Očak nastoji utvrditi ili barem indicijama potkrijepiti formu i kontinuitet Krležina partijskog staža, a Z. Stipetić zaključuje kako je u pokret bio integriran posredno pa se partijska stega na njega odnosila tek uvjetno i primjenjivana je fleksibilno. Ona točno uočava kako je mnogo lakše »utvrditi idejne sadržaje« nego »faktografski dokumentirati političke motivacije njihova djelovanja«, jer su od »izvora prvog reda« dostupni tek »nedostatni, fragmentarni i jednostrani dokumenti - mahom sudski i policijski izvještaji - dok su oni partijske provenijencije mnogo rjeđi, posebice oni koji izravno utvrđuju činjenice i relacije«. Sam je K. u više navrata, posebice u korespondenciji i razgovorima s Očakom, odbacivao »formalistički način gledanja« na svoje partijsko članstvo: »djelovao sam često puta mnogo glasnije, rezolutnije nego mnogi članovi Partije«; nakon inzistiranja, i posve izravno govori o sebi kao »simpatizeru«, »da sam bio član Partije u nekom drugom smislu onda bih ušao u partijsku hijerarhiju«. S jedne strane naglašava da nije radio »kao organizirani partijski član, niti boljševik, niti lenjinist«, a s druge da se od početka »smatrao uključenim u jednu političku grupu« - »oni su me smatrali svojim«. To da su komunistički prvaci smatrali Krležu svojim bilo je uvijek prezentno svekolikoj javnosti, te je uz idejno opredjeljenje ključ za rješavanje pitanja njegove partijske organiziranosti. Prihvatili su njegove literarne prioritete jer gledište koje ispovijeda u pismu Očaku (1976) kako nema niti je ikada imao političkih ambicija nisu dovodili u pitanje. Doživljavajući se »prijateljem partijskog rukovodstva«, K. je ostao prisan s gotovo svim vodećim garniturama jugoslavenskih komunista od S. Miljuša i F. Filipovića do B. Mikulića i S. Šuvara, a u Titu je vidio političara koji je zamisao »hrvatskog političkog i kulturnog oslobođenja doveo do pune pobjede«.

K. je inzistirao na svome separatnom gledištu »umjetnika stvaraoca« prije angažmana u komunističkom pokretu, a odbijanje da u tome nešto promijeni i prilagodi se boljševičkom načelu jedinstva akcije temeljni je razlog potonjih nesuglasica. U hrvatski se politički život K. uključio pristupajući socijaldemokratskoj akciji, kada je 1917. dopuštena njezina obnova. Ima doduše memoarskih indicija o njegovu ranijem političkom formiranju, s kojim je uostalom u vezi i bijeg s vojne akademije, bliskosti s krugom nacionalističke omladine, doživljaju Koalicije, odlascima u »socijaldemokratsku centralu« još prije rata, ali se politički aktivira pri svršetku rata, dok je još mobiliziran. K. je kako kaže »iz vlastite inicijative« prišao V. Koraću te počeo pisati ratne i političke komentare za Slobodu. Krug oko Koraćeve Slobode ubrzo se diferencira, tijekom čitave 1918. u njemu traju previranja. Krležina pozicija u tome nije posve jasna. Prema nekim mišljenjima Klub socijalističke omladine, odn. socijalistička škola, koji potiče Đ. Cvijić, bio je pod »dominantnim utjecajem ljevičara«, uz »presudan utjecaj Krleže kao redovitog predavača«, te je »dao jezgru iz koje će se u toku 1919. godine u Zagrebu razviti snažan revolucionarni omladinski pokret«. Sam K. nije se međutim priklonio »ljevičarima« kad je Korać u Slobodi ostao u manjini, nego je štoviše sudjelovao kao njegov pregovarač u nekim političkim kombinacijama sa »zavjereničkim centrom« M. Drinkovića. Kada je napokon na čajanci u čast srpskih časnika u studenome demonstrativno spominjući Lenjina izazvao incident, o tome je iscrpno izvijestio u Slobodi koju ponovo zauzima Korać. Krležini članci o »narodu koji gladuje« već su bili plijenjeni, a taj (Crno-žuti skandal) u kojem upozorava na »sovjete« kao jedinu prihvatljivu perspektivu nije, vjerojatno zbog prijelaznog razdoblja u kojem je tiskan. No, time je bio dosegnut prag suradnje s Koraćem koji je Krležu nagovarao da odustane od literature i posve se posveti politici. Korać postaje ministar u prijelaznoj vladi, a K. s Cesarcem pokreće Plamen. U toj prvoj etapi pokreta krug Krležinih prijatelja i poznanika (Miljuš, Cesarec, Horvatin, Cvijić) s kojim figurira kao njegova intelektualna jezgra djeluje uglavnom neobvezujuće, kao »diskusijski klub«, što je odgovaralo Krležinoj poziciji, on »nije smatrao da je borba za zauzimanje vlasti na dnevnom redu«, koliko »borba za objašnjavanje najosnovnijih principa«.

U tom je duhu zamišljen i uređivan Plamen, koji borbenom patetikom zagovara bolji i pravedniji svijet, poriče kulturni program i uopće građansku duhovnu strukturu te poziva na njihovo prevladavanje, ali doslovno ne potiče na pobunu. Premda izravno u tome ne sudjeluje, K. tada ipak pripada krugu koji daje prvu zagrebačku vodeću komunističku trojku, priprema kongres ujedinjenja i prve akcije, čak i tako dalekosežne kakva je oružana pobuna. O većini tih planova K. je imao izdvojeno mišljenje, a zbog »kongresa ujedinjenja« došao je i u sukob s Cesarcem. Do tog je sukoba, smatra S. Lasić, došlo »logično, jer je on bio rezultat njihova različitog odnosa prema revolucionarnoj organizaciji: Krleža je na ’partijsku liniju’ gledao skeptično, bez imalo vjere, samostalno, kritički«. Vjerojatno je K. to ujedinjenje držao bespredmetnim jer posredno prihvaća nametnuti državni okvir. U njegovoj optimalnoj projekciji, koju je u Plamenu uostalom zastupao i Cesarec, trebalo je zagovarati hrvatsku sovjetsku republiku u velikoj podunavskoj internacionali. Svoju je skepsu donekle ublažio tek nakon vukovarskoga kongresa koji je pod utjecajem Kominterne profilirao revolucionarnu koncepciju partije i dao joj nedvosmislen internacionalistički pravac. K. je nesumnjivo bio upućen u pripreme zagrebačke komunističke organizacije da na poticaj madžarske komune i uz njezinu potporu izvede oružanu pobunu, navodno je nakon propasti te zamisli čak sakrio neke puške u svome stanu. Zavjera je pokretu donijela više štete nego koristi, Plamen i Istina (koju je uređivao Miljuš) zabranjeni su, vodstvo zatvoreno a organizacija diskreditirana. U procesu je izašlo na vidjelo kako je i Plamen financiran novcima madžarske revolucionarne vlasti, makar se u opsežnom »referatu« specijalnog »vojnog isljednika« pukovnika Vesovića o »boljševičkoj organizaciji i agitaciji« K. uopće ne spominje. Samo mjesec dana nakon što je taj referat datiran K. je potkraj siječnja 1920. govorio o potučenoj madžarskoj komuni u društvu prvog sekretara partije F. Filipovića, a o tome je izvijestila Nova istina (Govor druga Krleže). Filipović je i sam bio među pritvorenima i osumnjičenima na prvome antikomunističkom procesu u Hrvatskoj, ali se optužba postupno svodila na inkriminacije S. Miljuša i V. Ćopića. K., koji se u trenutku zabrane Plamena bio sklonio iz Zagreba pa je pod policijskom pratnjom vraćen, osjećao se početkom 1920. već toliko sigurnim daje planirao predavanje o njihovoj navodnoj »veleizdaji«, ali gaje policija zabranila. Kada je do suđenja napokon došlo, K. prihvaća ulogu reportera iz sudnice te za partijsko glasilo Novu istinu u nekoliko nastavaka piše o pozadini procesa. Prva polovica 1920. razdoblje je najintenzivnijeg Krležina političkog angažmana, 10. IV. govorio je na mitingu komunističke omladine Zagreba u povodu Lenjinove pedesetogodišnjice, potom je u »okviru političke kampanje za afirmaciju Komunističke partije u izborima za južnoslovjensku konstituantu održao niz političkih zborova od Karlovca do Delnica i Fužina, i od Kraljevice do Crikvenice i Senja«. U kampanji je zagovarao »slobodnu federaciju balkanskih država«, jer »jedna zemlja ne može biti slobodna, ako nije okružena drugim, isto tako slobodnim zemljama«, a u borbi protiv »tuđinske kolonijalne politike sva sredstva koja stoje na raspolaganju« (Davni dani). Na zboru u Kostajnici koji je bio »za Partiju od velike važnosti«, određen »u ime CK kao glavni referent«, obratio se, kako sam kaže »narodu izazvan glupošću nekih lokalnih veličina«. Unatoč uspjesima partijskih lista na lokalnim izborima, K. je bez sredstava za život, književni rad mu ne donosi dovoljno, i mora se povući u Dugu Rijeku, što potvrđuje tezu na kojoj je inzistirao kako mu je rad političkog profesionala bio stran. S ništa manjim žarom sudjelovat će međutim ujesen iste godine i u kampanji za Konstituantu. Za komuniste je važno, ne samo načelno, pitanje bilo da li uopće izaći na izbore. Kao ozbiljnu taktičku pogrešku madžarske komune K. je isticao to što je »komunistička grupa preuzela vlast iz ruke ... buržoaske stranke«. K. Horvatin u Novoj istini objašnjava komunističko zauzimanje općina kao »ulazak u (buržoaske) institucije da ih (se) razgoliti«. Borba za prevlast u Konstituanti bila je ne samo za partiju nego i za Krležu osobno delikatno pitanje. Radilo se o određenju spram »hrvatskog pitanja« kao »numerički najačeg«, koje »povezuje sva ostala pitanja u Jugoslaviji«, a u partijskom vodstvu »nije bilo interesa za hrvatski teren«, presudan je bio utjecaj Radićeva HSS-a. K. je smatrao da je partija koristeći se objektivno revolucionarnom situacijom mogla oteti prioritet Radiću, ali se i sam zatekao u paradoksu. S jedne strane negacija Radića shvaćala se »beogradskom agenturom«, a s druge i sam je bio ozbiljno rezerviran spram beogradske skupštine kao takve. Stoga je K. najednom HSS-ovskom zboru u Zagrebu nastojao isprovocirati vodstvo Radičeve stranke oko ključnog problema što s eventualno dobivenim mandatima, otići u Beograd ili ne. J. Predavec je u svome odgovoru podsjetio Krležu da bi zbog izravnog očitovanja o tome mogao još prije izbora biti zatvoren, te ga podučio kako im odlazak u Beograd nije cilj nego sredstvo. Zapravo je za komuniste i HSS dilema zaista bila ista, treba li prihvatiti političku borbu u postojećim uvjetima. U nastupu na predizbornom partijskom skupu posvećenu trogodišnjici ruske revolucije K. poziva inteligenciju da im se priključi, jer će inače »propasti«, aludirajući na »socijalistički Balkan, gdje je zemlja podijeljena«. Na središnjoj skupštini u prilog Miljuševoj kandidaturi za grad Zagreb govori potpuno otvoreno o »parlamentarnoj laži« kojoj je cilj prikriti »diktaturu buržoazije«, te kako se »sila može samo silom suzbiti«, a tko marksizam drukčije tumači »ili svjesno laže ili neće da vidi istine«. S. Miljuš dobio je zagrebačke izbore, ali uspjeh partijske liste u Hrvatskoj nije bio usporediv s ukupnima, partija je postala treća snaga u Konstituanti, moglo se očekivati da će izazvati političku krizu. Eliminacija komunista iz javnoga života do koje je došlo odrazila se i na Krležin položaj, bez obzira na to što nije pripadao partijskom aparatu niti bio kandidat na izborima. Iste je večeri naime kada je donesena Obznana i započela policijska presija trebala premijerno biti izvedena Krležina Galicija. Kontroverza oko zabrane te izvedbe povezana je u javnosti sa sotonizacijom komunista, pa se o Krleži pisalo kao komunističkom pretendentu na mjesto intendanta. Politički se u razdoblju njezine kratkotrajne legalne akcije identificiravši s ciljevima partije, K. je prihvatio konzekvencije takve pozicije, u brošuri beogradske policije Komunisti on je već tada »jedan od istaknutijih vođa zagrebačkih komunista« koji »napada današnje uređenje države«. Drastično sužavanje aktivističkog kruga u ilegalnim uvjetima nije bitno promijenilo Krležin angažman, iluzija o brzim i prijekim promjenama i tako nije imao. Sudjeluje u akciji pomoći gladnima u Rusiji (1921), posjećuje u beogradskoj Glavnjači S. Stejića koji se nezadovoljan partijskom pasivnošću odlučio na individualni teror (1922), demonstrativno napušta DHK koje se nije zauzelo za Cesarca uhićena prigodom povratka s kongresa Kominterne, te je neprestance pod policijskom paskom, plijene mu rukopise, a 1923. je protjeran iz Dubrovnika zbog tamošnjega kraljičina boravka. Sudjelovao je u pripremama za pokretanje i koncipiranju uvodnika prvog broja Borbe, glasila legalne partijske ispostave Nezavisne radničke partije Jugoslavije, koja kani »naučnom i marksističkom svetlošću osvetljavati zamućene odnose kod nas i u svetu«. Krležin publicistički angažman u Borbi doduše nije znatan, ali uskoro opet pokreće vlastiti časopis Književnu republiku, koji će »poput Plamena imati izrazit polemički karakter«, s presudnim pomakom od »pamfletske i paroksističke« prema »analitičkoj i deskriptivnoj intenciji« (Lasić). Budući da u raspravi o nacionalnom pitanju koja se u partijskim krugovima i tisku vodila početkom 20-ih godina nije izravno sudjelovao, navodno jer mu je tako sugerirao Đ. Cvijić, K. je upravo u Književnoj republici objavio niz eseja o tom neuralgičnom pitanju, priklonivši se federalističkoj struji, nasuprot tezama S. Markovića koji ga je pri pokušaju da u osobnom razgovoru objasne gledišta nazvao »frankovcem«. Na vijest o Lenjinovoj smrti zagrebački su komunisti htjeli organizirati komemorativni skup, ali ga je policija pozivajući se na Zakon o zaštiti države zabranila. Književna republika mu je međutim posvetila cijeli broj. Z. Stipetić smatra da K. u vrijeme kad je Lenjinu posvetio Cristovala Colona (1917) uopće nije poznavao »njegove koncepcije«, premda su bile objavljene »prije više od deset godina«, pa joj se čini da Krležin stav odaje »bitno neshvaćanje Lenjinova svjetsko-povijesnog čina«. Na takav je zaključak navodi čitanje literariziranog fragmenta iz Davnih dana u kojem se Lenjin ubraja u »pojave nejasne«, ali u kontekstu pobune protiv načina kako o prilikama u Rusiji piše »naša štampa«, s protutežom da će »ocjenu pokreta boljševika« dati budućnost. No, ni Krležin nekrolog Lenjinu nije pisan hladno, analitički, »kada čovječanstvo jednoga dana ne bude takva gnjila i razdrta rana kao što je danas« njegova će simbolička pojava »pozdravljati lađe na ulazu u luku, kao spomenik na onoga čovjeka koji se prvi iskrcao na drugoj obali«. K. nikad nije isticao svoju temeljitu upućenost u marksističku doktrinu, pa ni njezinu lenjinističku redakciju, svoju je agitacijsku strategiju zasnivao na logičnoj i sustavnoj interpretaciji činjenica. To će posebno doći do izražaja u Izletu u Rusiju (1926), dojmovniku o zemlji sovjeta. Na put u Moskvu K. je krenuo još u ljeto 1924, vjerojatno kako bi pomogao prenijeti materijale delegaciji jugoslavenskih komunista koji su se zaputili na V. kongres Kominterne. No, dok su oni tamo stigli uglavnom po planu, K. je još u prosincu bio u Beču, odakle Đ. Cvijić požuruje E Filipovića neka mu sredi dokumente i uopće »omogući put«, jer je još »povodom Petog kongresa trebao doći u Moskvu«. Kada je napokon stigao u Rusiju i ondje ostao gotovo pet mjeseci, »osjetio je rast jednog društva koje umnogome stoji u raskoraku s onim tajanstvenim ili poetskim pokretima u čovjeku« (Lasić), sreo se s Barabašem i Lunačarskim, njegov izvještaj bit će pun pozitivnih riječi, ali i uvjerljiv, govorit će o realnom svijetu a ne idealnoj projekciji. Takva je Krležina fraza bila zarazna za čitave generacije mlađe inteligencije koje su tražile alternativu neodrživu društvenom modelu. Dok se tradicionalna boljševička retorika usmjeravala na široke radničke mase s plauzibilnim obećanjima, K. je osvajao razmjerno uzak ali presudan prostor učvršćujući time osviješteni kadrovski potencijal partije. U tom razdoblju i dalje djeluje kao govornik na skupovima, premda je zabranjena i Nezavisna radnička partija, nastupa kao urednik Književne republike, pa u Osijeku (1927) govori »o imperijalizmu«, a predavanje je, slično kao i svojedobno istup na čajanci, prekinuto kad je spomenuo Lenjina. Državno odvjetništvo podiglo je te iste godine optužnicu protiv Krleže zbog »komunističke propagande«, nominalno u povodu tiskanja novele ruskog pisca Lebedinskog, te je bio saslušan. Time je na njega izvršen dotada najozbiljniji pritisak, iako sud nije prihvatio da se tim prilogom »podsticava na promjenu Ustava silom«. K. redovito kontaktira s partijskom hijerarhijom, sudjeluje u akcijama zbrinjavanja ili pomoći (Novaković, Ćopić, Pijade) te se postupno uvodi u metodu kominternovske distribucije kadrova, a još 1927. održao je predavanje Pred prvom pjatiljetkom što će kada desetak godina poslije bude objavljeno biti shvaćeno kao »izrazit primjer negacije Staljinovih teza, a pogotovo njegove logike«. Potkraj ovog razdoblja zagrebačka partijska organizacija razvrstala je intelektualce u radničke ćelije, K. je tako pripadao »partijskoj organizaciji u fabrici kartonaže Rožankovskog«, vjerojatno kratko jer je centrala bila nezadovoljna ležernim načinom na koji su održavali sjednice, te zbog uvođenja diktature, što je posve promijenilo prilike. O tim je godinama K. napisao neke od svojih ponajboljih političkih eseja (Kalendar jedne parlamentarne komedije), približivši se štoviše mrtvomu Radiću kao žrtvi za zajedničku stvar slobode.

Na uvođenje diktature partija je reagirala nepromišljenim pozivom u »oružanu revolucionarnu borbu«, što je samo potaklo policijski pritisak, a na udaru se odmah našao i K. Sredinom lipnja 1929. priveden je i jednu noć zadržan u pritvoru, pod sumnjom za komunističku propagandu. Policija je 1931. procjenjivala da se taj »uvereni komunista« koji »u svojim delima piše u komunističkom duhu« a »ranije je učestvovao u svim akcijama komunističkog pokreta« sada »prema režimu drži pasivno« i »živi povučeno«. K. će je u tome brzo razuvjeriti, prvo zatraživši putovnicu, jer se bavio mišlju da u inozemstvu pokrene literarni časopis. Literarna enciklopedija u izdanju Instituta literarne umjetnosti i jezika Komunističke akademije u Moskvi navela je u natuknici o njemu kako je član Međunarodnoga biroa revolucionarne literature. Unatoč tomu nije mu pošlo za rukom dobiti potporu iz Moskve za časopis, niti u Moskvu osobno otputovati. Dok je s tim u vezi boravio u inozemstvu, sreo se u Pragu sa S. Pribićevićem. Je li do njihovih razgovora došlo slučajno ili je K. djelovao kao partijski izaslanik nije posve jasno, no Pribićević ga je očigledno uvažio kao relevantnog sugovornika, namjenjujući mu po Krležinim riječima ambasadorsko mjesto u Moskvi kada se jednom vrati na vlast. K. je sekretaru partije M. Gorkiću izložio svoje alternativne planove koji su proslijeđeni u Moskvu kao njegova spremnost da »otvoreno istupi sa knjigom koja bi digla mnogo prašine protiv vojno fašističke diktature«, ali kako nikakav odgovor nije stigao vratio se u zemlju i pokrenuo svoj treći časopis Danas, ali ovaj put u Beogradu. Na hrvatskoj je političkoj sceni, nakon prvotne protudiktatorske koncentracije svih nacionalnih političkih snaga, počelo raslojavanje, uz otklanjanje komunističkog partnerstva, te prokazivanjem Krleže kao nenarodnog elementa. Partijska su glasila (Proleter) takvu politiku nazivala prljavom i »falangističkom«, njihov je utjecaj međutim bio skroman, a ni u krugu tzv. lijeve inteligencije nije postojao konsenzus o Krležinim nazorima o umjetnosti i idejnosti uopće. Pojava Danasa izazvala je otvorene prijepore što će trajati sljedećih nekoliko godina, poznate kao sukob na književnoj ljevici. Partijski zadatak da posreduje između zavađenih časopisa i skupina dobio je J. Broz, ali njegova arbitraža, ni uz prijetnje sankcijama koje je uostalom preporučio u izvještaju CK, nije donijela ozbiljnijeg rezultata.

Razlike su se dapače iz idejne sfere prenijele i na plan operativne politike. Oživljavanjem parlamentarnog života sredinom 30-ih godina partija je počela opet razrađivati taktiku svoga posrednog uključivanja u politički sustav. Stvaranje legalnih, širokih antifašističkih fronta bio je osim toga naputak iz centrale Kominterne. Partijska organizacija u Zagrebu nije smatrala realnom ni razumnom odluku CK da se na izbore izađe s posebnom radničkom listom. Taj je plan podrazumijevao koaliranje s drugim socijaldemokratskim snagama poput Koraćeve ili Vilderove skupine. Krležino se odbijanje da u tome sudjeluje prema riječima jednog od sudionika S. Price »dobrim dijelom poklapalo« s onim što su mislili zagrebački partijski aktivisti, ali je ipak pristao biti u inicijativnom odboru. Kao jedan od njegovih članova K. je napisao Teze za jednu diskusiju iz godine 1935 objavljene mnogo kasnije (1953) upozoravajući da bi svako »pojednostavljivanje stvari« moglo biti kontraproduktivno, te podsjećajući kako »radnički pokret do šestog januara nije uspio u svojim parolama da formulira političke potrebe masovnih snaga«. Krleži se ideja koaliranja primjerice s Koraćem, kojeg je držao izravno odgovornim za policijsko potkopavanje pokreta, činila posve neodgovornom. Sam je Tito s tim u vezi prenio 1936. u Moskvu pritužbe B. Adžije na Krležin račun, koji ne samo što neće da surađuje kako je dogovoreno nego ga »i napada«. Z. Stipetić potporu što ju je po njezinu mišljenju K. početkom 30-ih godina uživao u CK pripisuje Cvijiću i Gorkiću, koji ni sami nisu imali »cjelovit i temeljit uvid u situaciju u zemlji«, ali je Krležu podupro i Broz, kada je preuzeo partiju u zemlji i takav »uvid« nesumnjivo dobio. Broz je uistinu više puta u svojim izvještajima spominjao Krležine disonance, apostrofirajući njegovu ekskluzivnost, no sve i kada optuži Pečatov krug za »trockizam«, Krležin će mu stav biti tek »nejasan«. Takvom je odnosu K. mogao zahvaliti što se s A. Vučom unatoč svim prijeporima 1937. zatekao u Birou međunarodne asocijacije pisaca za zaštitu kulture od 100 članova iz osam zemalja o čemu je prema D. Kapetaniću pisala moskovska Internacionalnaja literatura.

Sukob oko Pečata doista će Krležu neposredno pred izbijanje rata posve udaljiti od partije, njegov je razlaz u posljednjem predratnom razgovoru s Titom bez dvojbe ekvivalent prekida svih veza. Tom je dramatičnom finalu s polemičkim spisom Dijalektički antibarbarus, kao nepoštednom kritikom dogmatske svijesti, prethodilo Krležino ponovno odbijanje da se na izborima 1938. pojavi na listi koju bi partija u okviru udružene opozicije poduprla. Hrvatskomu partijskom vodstvu, J. Krašu i Đ. Špoljariću, K. je dokazivao kako takva lista i dalje nema smisla, a za sebe je ponavljao kako je pisac kojega birači ne bi »ozbiljno shvatili«. K. tada doista nije bio »ono što je Partija očekivala: središnja ličnost koja okuplja i radikalizira lijevu inteligenciju« (Stipetić). Nije bio sklon »političkom i ideološkom radikalizmu«, a koliko je stvarno imao »ambicija idejno i politički usmjeravati i utjecati« problem je prosudbe pečatovske inicijative. Da je Krležin »politički utjecaj na partijsko članstvo« nakon pravorijeka Književnih sveski »postao beznačajan« kako tvrdi Z. Stipetić, ne bi se partijski redovi homogenizirali upravo na pečatovskoj herezi. Eksplicitna partijska osuda Pečata i implicitna Krleže bila je besprizivna, o razlozima je dosta pisano, s jedne strane o Krležinu neprihvaćanju staljinističke prakse i »sibirskim grobovima«, a s druge o Krležinu nepovjerenju u revoluciju. Bez obzira na nijanse, K. u revoluciji nije sudjelovao, ali time za javnost i režim pod kojim se zatekao nije prestao biti komunist, dapače. Komunistička su ideologija i njezini promicatelji u ustaškoj Hrvatskoj bili izvan zakona, njihovo je iskorjenjivanje proklamirano i provođeno. Utjecajne položaje u državnim i kulturnim institucijama preuzeli su upravo Krležini ideološki oponenti iz 30-ih godina, koji su još tada tvrdili da mu treba »začepiti usta«. Njegova su se djela dosljedno tomu odmah našla na Indexu zabranjenih knjiga, a on na Privremenom popisu pisaca zabranjenih za prodaju, ali ga je režim ipak pokušao integrirati u svoj kulturni program, pretpostavljajući njegovo neporecivo hrvatsko književno određenje onom ideološkom. Kako je K. tim planovima uspio izmaknuti, za čitava je ustaškog razdoblja ostao u svojevrsnoj unutrašnjoj emigraciji, nacionalno mu je značenje priskrbilo pravo na izuzetak. Njegove su knjige u to vrijeme bile na indeksu i na drugoj strani, među komunistima u partizanskom pokretu trajala je diferencijacija s krležijanstvom. To je čišćenje također bilo na rubu fizičke eliminacije, pa se čak spekulira o pretpostavci, što i sam K. potiče, kako bi ga revolucionarni pokret, da mu se pokušao priključiti, barem u prvoj fazi bio likvidirao. Partizani su primjerice doista pod nejasnim okolnostima strijeljali D. Klepca, jednog od sveučilištaraca što su se svojedobno »kupili oko Krleže«, koji je Krleži 1943. došao i s planom prebacivanja. Krležinim protivnicima s književne ljevice poput M. Đilasa i R. Zogovića, sada idejnom vodstvu revolucionarnog pokreta, Pečat, a ni K. koji se sa svojim suradnicima solidarizirao izjavom, uopće ne pripada progresivnoj, lijevoj misli, nego je naprotiv antagonistička i destruktivna revizija koju također treba iskorijeniti. S problemom Krležine reintegracije u svoje redove taj se pokret, kada je počeo prevladavati, tim teže suočio. Na Kongresu kulturnih radnika Hrvatske 1944. izrečene su tvrde ocjene o Krleži, a P. Gregorić, koji mu je već preporučivao neka se »pokaje«, inzistira na njegovu prelasku prijetećim upozorenjem na konze- kvencije ostane li u Zagrebu do dolaska partizana.

Stvarna opasnost od komunističke vlasti Krleži ipak nije prijetila. Njezini su ga prvaci i institucije odmah prihvatili, K. razmjerno lako uspostavlja kontakt s Titom. Hrvatska je komunistička inteligencija u ratu pretrpjela ozbiljne gubitke; ubijeni su Adžija, Prica, Keršovani, Cesarec, pa partiji za velike planove treba potpora. Krleži je odmah povjereno uređivanje književnog časopisa Republika, a kada je svojim programatskim člankom Književnost danas dao povoda obnavljanju prethodnih polemika taj je proces Titovim autoritetom prekinut. Sam je K. tada učinio važan ustupak, glorificirajući Staljinov ratnički genij (Staljinska pobjeda pred Moskvom). Dosta vremena provodi u Beogradu, u krugu partijskoga i državnog vodstva, ali u javnosti ne nastupa često. Kako se o Krležinoj punoj partijskoj legitimaciji tada još uvijek razmišljalo pokazuje Izvještaj o agitaciono propagandnom radu na V. kongresu (1948) u kojem je M. Đilas kvalificirao opasnost od Pečata kao centra oko kojeg su se mogle okupiti »sve druge antimarksističke i antipartijske grupe«. U svojim rijetkim tekstovima, mahom političkim esejima, iz prvih poratnih godina K. inzistira na kontinuitetu svoje lenjinističke koncepcije, govori o »Oktobru koji je oslobodio narode na Dunavu od feudalnih oligarhija«, ali i naglašava primjenjivost marksističke misli u razumijevanju »hrvatske političke problematike do precizne, naučne jasnoće«. Posebno je to došlo do izražaja prigodom Titova izbora u Jugoslavensku akademiju kada K. ističe njegove zasluge, a komunističku partiju naziva snagom koja »provodi svoju politiku na naučnoj osnovi historijskog materijalizma«. Za Krležu nije moguć, smatra Lasić, »nikakav drugi oblik vlasti osim diktature«. Diktatura proletarijata kakvu je prakticirala partija suprotstavljena je kapitalističko-imperijalističkoj diktaturi, ali i, uskoro će se pokazati kao što je K. predviđao, sovjetsko-etatističkoj diktaturi.

U Krležinu govoru na izvanrednoj skupštini Akademije (1948) te njezinu pozdravnom brzojavu Titu upućenu s njegovim potpisom još se uvijek govori o Staljinovoj genijalnosti, no raskid s Informbiroom velika je Krležina partijska satisfakcija. K. dolazi u središte javnoga života, dobij a mandat partije za pokretanje enciklopedičke sinteze svekolikih nastojanja svoje revolucionarne generacije - Enciklopedije Jugoslavije. K. doduše na partijskim kongresima i uopće u partijskim forumima nije nastupao, ali su njegovi govori, primjerice časnicima u Domu armije odn. na kongresima književnika imali programatski karakter destaljinizacije društva ili objave sloboda u umjetnosti. U tom razdoblju ne pripada ni jednoj partijskoj frakciji, njegova je veza osobno Tito, premda u dinamici političkog života to ne znači apriornu potporu: u vrhu su partijske organizacije u Hrvatskoj kadrovi koji su poput V. Bakarića suzdržani spram Krleže.

Pripadajući političkom i kulturnom establišmentu ne ustručava se djelovati kroz partijske organizacije Društva književnika ili Akademije. K. je napokon (1959) na IV. kongresu SKH izabran u centralni komitet, što je na V. kongresu (1965) potvrđeno. U protokolu Titova službenog puta u Sovjetski Savez 1965. K. je kao član delegacije, za razliku od drugih partijskih dužnosnika, predstavljen samo kao »književnik«. Do Krležina vraćanja u »obično članstvo« nije se još dugo čekalo. Kao i druge svoje članove, potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, partija ga je 1967. pozvala da povuče svoj potpis. K. međutim ni na Titov nagovor nije pristao na takav postupak, pa je dogovoreno kako će podnijeti ostavku na članstvo u CK. Krležina ostavka, naslovljena Bakariću, na sjednici nije pročitana već je kao takva bez rasprave prihvaćena. Ostavku je K. sročio tako da ne samo što se nije odrekao potpisa već je posredno prozvao partiju koja ga nije uzela u zaštitu kada je zbog potpisa izvrgnut »na političkim sastancima, u školama, u fabrikama, u štampi i na javnim zborovima ruglu i najgrubljim pogrdama«. Savezu komunista priznao je »pravo da poziva svoje članove na disciplinsku odgovornost po kriteriju političkog oportuniteta«, ali je podsjetio Bakarića i CK tko je on, sa »svojim pedesetogodišnjim radom i djelovanjem u okviru našeg socijalističkog pokreta«. U dnevničkom zapisu iz iste godine upustio se pak u najžešću kritiku partijske prakse od Teza: »u borbu sa preživjelim mentalitetima KPJ se sustavno do danas nije upustila, i taj njen historijski propust pretvorio se kroz decenije u pasivnu tromost duha i tako danas, što se zbrke u pogledima tiče, predstavlja našu najslabiju stranu«. Oštro je i izravno napao one koji »’krasnoslove’ po ideološkim direktivama papagajski«. Pravi »propagandisti partijskih pogleda« trebali bi biti »ljudi koji po svome uvjerenju i iskustvu« poznaju »KPJ (kao) onaj politički koeficijent koji je« bio i ostaje »jedina stvarna mogućnost« prevladavanja konfliktnih situacija kakve su još uvijek hrvatsko-srpske relacije, a njima ne bi trebalo dokazivati da marksistička metoda »razmatranja« ne »treba biti zatrovana mutnom etatističkom megalomanijom ili centralističkom državotvornošću«. K. dakle posve otvoreno poručuje partiji da »gungulu na spiritističkoj seansi duhova nije prevladala«, tom poslu nije pristupila metodički, pa se implicira da bi pravi posao trebao biti »jednostavan ali dugotrajan«, a nikako ne povođenje za incidentnim kampanjama. Takva »metoda odlučno odbacuje svaku politiku iluzionizma, demagoškog nadmudrivanja i trikova, jer je objektivirana spram činjeničnog stanja u prošlosti, kao i u sadašnjosti, priznajući za podlogu svoje orijentacije samo istinu«, oslobođena je »od predrasuda svake vrste, a naročito od političkih i karijerističkih ambicija«.

Kritike Krležina držanja spram sloma hrvatskoga proljeća 1971. u pravilu zanemaruju taj tekst objavljen 1972. U hrvatskoj partijskoj organizaciji potkraj 60-ih godina jačaju demokratske tendencije pa ona prihvaća vodeću ulogu u nacionalnom masovnom pokretu. U vodstvu su pokreta uz aktualno partijsko vodstvo angažirani intelektualci, članovi partije i disidenti, među njima i pripadnici Krležina intelektualnog kruga što ga je bio okupio posebice oko časopisa Forum. Sam se K. u pokretu nije isticao, ali se neke od njegovih akcija, poput govora povodom obljetnice preporoda mogu smatrati prethodnom potporom takvu političkom smjeru. Pokret je uostalom zastupao upravo Krležina gledišta o rješenju hrvatskoga pitanja na federalističkoj i demokratskoj osnovi, u smislu narodne demokracije. Između partijskog vodstva pokreta i centralne partijske linije trajala je napetost paralelne argumentacije, slična onoj u odnosu Krleže i Sime Markovića. K. je međutim poslije odricao da bi masovni pokret imao objektivne pretpostavke za uspjeh, tvrdio je kako ga vodstvo nije ni pitalo ni slušalo, kako je inicijativu prepustilo hazarderima i politički neodgovornim elementima. Premda je dokidanjem te inicijative u kojem se režim koristio brutalnim sredstvima policijske i sudske represije u hrvatskoj partiji prevladala dogmatska struja pasivna spram beogradskoga centralističkog etatizma, on se nije javno očitovao, što je moglo biti shvaćeno prešutnom potporom. Osobno se doduše zauzeo za ublažavanje progona nekolicine svojih bivših suradnika, ali se čak ni u privatnom razgovoru s njima nije distancirao od Titova postupka i metode. Njegova je potpora takvoj politici štoviše prestala biti prešutna kada se kao gost VII. kongresa (1974) pojavio na njegovu svečanom otvaranju u društvu sekretara CK i provoditelja nove partijske linije J. Vrhovca. Dvije godine potom piše M. Planinc kako s pozornošću prati »masu poslova što ih isto tako disciplinirano i postojano (obavlja) na način koji bi mnogima mogao biti uzorom kako se predano izvršavaju partijski zadaci i dužnost«. Partija je takvo Krležino držanje htjela honorirati pa mu je Tito, premda ga je još od 1953. više puta odlikovao, 1973. dodijelio novo visoko odličje. Krležina je zahvalna riječ, pred J. Blaževićem koji mu je odličje predao, a u prisutnosti Bakarića, bila po duhu suprotna tekstu ostavke samo nekoliko godina prije: K. smatra da se njegova uloga »u okviru pokreta precjenjuje«, bio je »samo jedan skroman član ove Partije godinama u raznim amplitudama spram njenih stavova« uradivši samo ono što je »mogao kao svoju dužnost partijsku«. Sentimentalno vezan za Titovu politiku, K. koji je sudeći po memoarskim iskazima predmnijevao poslijetitovski krah jugoslavenske konstrukcije, time je partijskoj garnituri koja je s njegovim komunističkim projekcijama zapravo stajala u opreci dao pokriće za posmrtnu manipulaciju.

Hrvatski mu je komunistički pokret na svršetku ceremonijalno priznao ono što ga nikad nije zanimalo, kako »Savez komunista Jugoslavije gubi istaknutog borca i člana Partije od njezina osnivanja«. Istovremeno lider te partije V. Bakarić nad mrtvim Krležom likuje »kako je on bio potcijenio težnju narodnih masa za osvajanjem slobode«, ali je navodno shvatio daje bio u krivu, »tako da u poslijeratnom razdoblju nismo (Partija) s njim uopće imali takvih problema«. Ta gruba reinterpretacija Krležine uloge i nastojanja u komunističkom pokretu posredno točno locira njegovu pojavu kao antagonističku dogmatskoj, totalitarnoj svijesti. K. se komunističkoj alternativi priklonio u doba svoje mladosti, senzibiliziran socijalnim ali i estetskim impulsima avangardističke optimalne projekcije. Takav izbor u onodobnome civilizacijskom krugu, a ni uopće za pisca XX. st. nije ni po čemu poseban, mnogi su utjecajni europski mislioci dijelom ili cjelinom svoga intelektualnog angažmana pripadali ljevičarskim koncepcijama. K. je u takvu izboru ostao dosljedan, unatoč bolnim osobnim razočaranjima, mnogi su njegovi prijatelji iz mladosti završili kao žrtve staljinističkih čistki, a prijatelj koji gaje zaštitio u NDH pogubljenje u partizanskoj retorziji, te njegova dijagnoza kako se komunistički pokret »razbuktao do elementarne političke snage, koja je na djelu da izmijeni naš svijet u političkim i kulturnim temeljima«, što se nije pokazala točnom, pripada vremenu na koje se odnosi i kontekstu općih vrijednosti za koje se zauzimao.

LIT.: Komunistički pokret i socijalistička revolucija u Hrvatskoj (zbornik), Zagreb 1969; Z. Stipetić, Uloga Augusta Cesarca i Miroslava Krleže u stvaranju Komunističke partije Jugoslavije, Časopis za suvremenu povijest, 1973; ista, Argumenti za revoluciju - August Cesarec, Zagreb 1982; I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-VI, Zagreb 1989-1993; V. Kalezić, Ljevica u sukobu sa Krležom, Beograd 1990.

Vl. Bo.