Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

MATICA HRVATSKA, književno, znanstveno i kulturno društvo utemeljeno nastojanjem hrvatskih preporoditelja 1842. u Zagrebu, pod okriljem Ilirske čitaonice i s ilirskim imenom. Djelujući poput sedam srodnih i u to doba pokrenutih društava (matica) slavenskih naroda na buđenju nacionalne svijesti, 1874. umjesto ilirskoga uzima hrvatsko ime, a 1912. pristupa joj do tada zasebna, u Zadru 1862. osnovana Matica dalmatinska. Prvotne nakane oko pokretanja časopisa i »unapređivanja lijepe knjige« ostale su trajnom zasadom Matičina rada na temeljima kojega su nastajale hrvatske kulturne i prosvjetne ustanove. Svojevrsna središnjica nacionalnoga kulturnog života, Matica je nerijetko bivala idejnim poprištem prelamanja sudbinskih procesa moderne Hrvatske. Tako je u drugoj pol. 60-ih godina XX. st. iz njezine intelektualne jezgre omasovljena ideja hrvatske jezične, kulturne i političke samostalnosti koja je političkom represijom skršena zajedno s Maticom (1971-72). Matica je obnovljena tek 1989.

Okoštali sklop Matičina konzervativnog mehanizma morao je izazvati sumnju mladoga Krleže kojemu je sve što u Zagrebu XIX. st. nastaje »žigosano nužno provincijalizmima«. No to ga ne priječi da Matici ponudi prozu Tri kavaljera frajle Melanije koja biva uvrštena u redovita izdanja za 1920. i pod naslovom Tri kavalira gospođice Melanije objavljena dvije godine poslije. Tim je povodom Matičin tajnik M. Petanjek, čijim je redaktorskim zahvatom na Krležino zaprepaštenje »dotjeran« čak i naslov, podsjetio skupštinu kako je riječ o djelu »predstavnika novije naše beletristike«. Ne tako davno, za moderne, Maticu je žestoko potresao sukob tzv. starih i mladih, pa je i predsjednik Domjanić, u istoj, inače obljetničkoj (1842-1922) prigodi, naglašavao sretnom okolnošću što se u Matičinim edicijama zatekao »naš mladi revolucionar Krleža«. Domjanićevo zadovoljstvo ne dijeli, međutim, cjelokupna književna javnost, pa Vijencu Krležino djelo ne ispunjuje očekivanja »s kojima susrećemo izdanja naše Matice«. Sam Domjanić pak kao Matičin predsjednik ne ispunjuje očekivanja »revolucionara« Krleže koji u Književnoj republici (1926) ironično dovodi u vezu njegove stavove o ruskoj revoluciji s načinom na koji je Matica svojedobno prezentirala francusku revoluciju. Prilike će uskoro, posebice nakon ubojstva Radića, uvjetovati okupljanje svekolike hrvatske oporbe što i Krležu ponovno približava Matičinim edicijama. Na odbornički položaj, koji mu je izgleda bio ponuđen, nije za razliku od Cesarca biran. Ni knjiga Eseja što ju je tada za Maticu pripremao nije objavljena, jer je redakcija zahtijevala izuzeće teksta o Wiesneru na što K. nije pristao. Tako se Krležina suradnja s Maticom ogledala uglavnom u njegovim redovitim prilozima za Hrvatsku reviju. Kada se 1933. »Odbor zagrebačkog građanstva« plakatom usprotivio najavljenom Krležinu predavanju o hrvatskoj književnosti, skupina intelektualaca ustala je također plakatom u obranu Krleže, a među potpisnicima bila je nekolicina Matičinih odbornika (Babić, Batušić, Cesarec, Hergešić, Jurišić, Livadić). Krizu u Matici uzrokovanu napadima zbog tih potpisa, razriješio je predsjednik F. Lukas. On je u Hrvatskoj reviji postavio načelo po kojem djela što bi ih Matica tiskala »moraju biti u okviru njezina programa«. Nazivajući Krležu »istaknutim hrvatskim književnikom« neizravno daje za pravo njegovoj formalnoj obrani, ali istodobno podcrtava suprotnost komunizma i nacionalizma, držeći potonje stožernim principom Matičina svenarodnog programa. Cesarčev zahtjev upravnom odboru da mu dopusti u Reviji odgovoriti predsjedniku, Lukas otklanja s obrazloženjem da bi polemika bila preopasna za Maticu, a za skupštinu najavljuje ostavku cijele uprave. Na skupštini je Lukas ponovio svoj »socijalni i nacionalni« program, a ostavka nije bila prihvaćena, te je Cesarec vratio odborničku čast. Matica je vještim manevrom svoga predsjednika, prividno čistog od spletkarenja i denuncijacija, postala zagovornikom ekskluzivnog nacionalizma, te, takva, Krleži neprihvatljiva. Ima ipak indicija kako je upravo ta struja hrvatske inteligencije pokušala Krležu uključiti u kulturni život NDH, nudeći mu suradnju u Matičinim časopisima, pa čak i zagovarajući ga u režimskome vrhu. Na stranice Matičinih edicija, ali i u njezina upravna tijela, K. se vraća 1945. Već 15. srpnja održana je skupština, obavljena revizija članstva i izabrani odbornici. K. je prvo 1945. biran za jednoga od osam članova Književno-umjetničkog odbora, a 1946. i za člana jedinstvenoga upravnog odbora. Za relativno kratkog angažmana u Matičinim upravnim tijelima predlagao je objavljivanje Jagićevih djela, a kada uskoro JAZU i LZ pretpostavi Matici, podupirat će njihovo prožimanje, ostajući članom radnikom Matice do smrti.

Vl. Bo.