MATOŠ, Antun Gustav

traži dalje ...

MATOŠ, Antun Gustav, književnik i publicist (Tovarnik, 13. VI. 1873 - Zagreb, 17. III. 1914). Nakon nedovršena školovanja i bijega iz vojske (1894) emigrira iz Hrvatske i Austro-Ugarske Monarhije. Živi najprije u Beogradu, zatim u Ženevi i Parizu. Nakon amnestije 1908. vraća se u Zagreb. I za vrijeme života u tuđini, prisutan je u hrvatskoj književnosti knjigama novela (Iverje, 1899; Novo iverje, 1900) i eseja (Ogledi, 1905; Vidici i putovi, 1907). Nakon povratka u Hrvatsku nastavlja objavljivati knjige novela, putopisa i eseja (Umorne priče, 1909; Naši ljudi i krajevi, 1910; Pečalba, 1913). Uz to u časopisima i novinskom tisku razvija bogatu publicističku djelatnost, napose kao književni kritičar i kulturni kroničar. U razdoblju nakon povratka u Zagreb počinje pisati i objavljivati liriku, u kojoj dolazi do izražaja njegovo poznavanje poetskih stilova od romantizma do simbolizma i naglašen osjećaj za stih i formu. Ugled zanimljiva i moderna pisca stekao je još za boravka u progonstvu. Posebno je bio na cijeni u krugovima mlađe publike i pisaca. Odmah nakon povratka u zemlju okupio je oko sebe krug mladih pjesnika, s kojima je dijelio estetičke sklonosti te poglede o jezično-stilskim i metričkim aspektima pjesničkoga posla. Dulje ili kraće vrijeme njegovu su krugu pripadali neki od istaknutih pjesnika rođenih 80-ih i 90-ih godina XIX. st. (Lj. Wiesner, T. Ujević, F. Galović, N. Polić).

Krleža, koji se već u mladosti snažno zanimao suvremenom hrvatskom književnošću, rano je počeo čitati Matoša, najprije njegovu prozu, o čemu je ostavio svjedočanstava u svojoj memoarskoj literaturi (Djetinjstvo). Nakon 1908. nedvojbeno je pratio i njegovu pjesničku produkciju. Osobno Matoša nije upoznao, premda će isprva biti da je osjećao želju za kontaktima s njim. (U Davnim danima bilježi K. sjećanje na jednu zgodu iz 1911. kad je u kavani htio prići Matošu i pokazati mu svoje pjesme, ali mu je uznestalo odlučnosti.) S druge strane, ako je vjerovati zapisu od 18. veljače 1916. iz Davnih dana, K. se nije odazvao pozivu bolesnoga Matoša, koji je, pročitavši Krležinu Legendu, želio upoznati mladoga autora. Ipak, na vijest o Matoševoj smrti K. je krenuo u mirogojsku mrtvačnicu da oda mrtvom piscu zadnju počast, o čemu, osim na već spomenutom mjestu u Davnim danima, pripovijeda i u Dnevniku iz 1943: »U predvečerje pogreba A.G.M.-a oprostio sam se u mrtvačnici mirogojskoj od čudnog, nesimpatičnog pokojnika. Ubrao sam sa odra jedan proljetni cvijetak, a taj mi se negdje izgubio i nestao«.

I bez osobnih kontakata, izgradio je K. prema Matošu vrlo složen odnos. S jedne strane, Matoš ga je zanimao, a djelomično i nadahnjivao dostignućima različitih svojih aktivnosti i kulturnih misija. S druge strane, Krležin je vrijednosni sud o Matošu bio krajnje nestalan, mijenjajući se od oduševljenja, preko djelomična i uvjetna uvažavanja, do cjelovita odbacivanja. Stoga u gotovo svakoj pojedinačnoj kristalizaciji njegova stava prema Matošu ima nečega novoga i neočekivanoga.

Matoš je u Krležinu opusu prisutan dvojako: kao književni uzor i kao esejističko-publicistička tema. Kao uzor, najzamjetniji je u Krležinim pjesmama i esejima o književnim i kulturnopovijesnim temama. Kad je riječ o Krležinoj poeziji, elementi Matoševe lirske poetike prepoznaju se u dvjema njezinim rubnim razvojnim etapama: u mladenačkim pjesmama umetnutima u dnevnik Davni dani i, donekle, u onima iz dviju posljednjih štokavskih zbirki (Knjiga pjesama i Pjesme u tmini). Pjesme iz Davnih dana, za koje se može pretpostaviti da su ostaci najranijih, najvećim dijelom izgubljenih Krležinih pjesničkih pokušaja, djelomično se doimlju kao stilske vježbe u Matoševoj lirskoj dikciji i tematici. Uzorna je u tom smislu pjesma Fantaisie musicale, u kojoj na Matoša podsjećaju mnogobrojni eliptični iskazi (»Vodoskoci srebra u staklenoj tišini, / na livadi cvjetnoj Djevica Madona«), rimovanje riječi strana podrijetla (»Oriona« - »Madona« - »poltrona«) i učestale genitivne metafore (»harfe zvijezda«, »vodoskoci srebra«). Matoševski se doimlje i snažna primjesa precioznoga u pojedinim temama pjesme, kojima se, također u Matoševoj maniri, povremeno suprotstavljaju groteskni motivi (»luciferski kikot đavolskog poltrona«). Od Matoša odstupa K. uglavnom u rukovanju stihom, koje, doduše, jest pod utjecajem Matoševa stihovnoga repertoara, ali nije na razini uzora ni uopće na razini standarda naše akcenatskosilabičke verzifikacije. Snažan Matošev utjecaj u Fantaisie musicale i vremenski bliskim pjesmama ne iznenađuje. Za prvih godina svjetskoga rata, kad su spomenute pjesme vjerojatno napisane, Matoš se u krugovima mlađih hrvatskih pjesnika još uvijek visoko cijenio i prihvaćao kao uzor. Veće je iznenađenje povratak matoševskih lirskih motiva i postupaka u lirici zreloga Krleže, u zbirkama Knjiga pjesama (1931) i Pjesme u tmini (1937), posebno s obzirom na odlučan Krležin otklon od Matoša u značajnoj secesijsko-ekspresionističkoj fazi, koja se započela s prvim Simfonijama (1917), a zaokružena je Knjigom lirike (1932). Knjiga pjesama i Pjesme u tmini pripadaju dijelu Krležina opusa u kojem radikalne umjetničke tehnike što ih je autor primjenjivao u godinama nakon I. svj. rata ustupaju mjesto tradicionalističkim poetikama, udešenima po uzoru na hrvatske i svjetske pisce iz razdoblja prije afirmacije avangardističkih književnih programa. Kao prozaik K. se u tom razdoblju zanima za Prousta, kao autor drama vraća se Ibsenu i Strindbergu. Na području lirskoga stvaralaštva zamjetan je povratak većem broju uzora iz vremena esteticističkih stilova između simbolizma i secesije, među kojima vjerojatno najvažniju ulogu ima R. M. Rilke. U nekim, međutim, pjesmama iz iste faze K. zadovoljava svoj tradicionalizam poigravajući se s tipičnim izražajnim dostignućima Matoševe lirike. Drukčije nego u pjesmama iz Davnih dana, kad mu se u ono doba nezaobilazni i mjerodavni Matoš nametao kao prirodan uzor, u svojoj kasnoj lirici. K. Matoša ipak osjeća kao strano tijelo, pa se ne nadovezuje na njega izravno, nego njegovu liriku uzimlje kao ishodište imitativnih pjesničkih pastiša. Stoga se matoševske crte koncentriraju ponajviše u dvjema pjesmama koje temom odn. podnaslovom upozoravaju na Matoša (Tolerirana djevojka, s podnaslovom U maniri A. G. Matoša i Tužaljka nad mrtvim tijelom A. G. Matoša). Kao i u Fantaisie musicale i u matoševskim intertekstovima iz kasne lirike preuzimlje K. od Matoša neke tipične crte njegove lirske dikcije, ponajviše njegove karakteristične rečenične konstrukcije (eliptične rečenice), njegov običaj rimovanja tuđica i njegovu sklonost miješanju precioznoga s tragičnim i drastično-grotesknim na motivskom planu.

Određene Matoševe poticaje primio je K. i kao autor eseja. Posebno se za njegove eseje o književnim i likovnoumjetničkim temama, kojih je veći dio nastao 20-ih i 30-ih godina, može reći da se nadovezuju na liniju Matoševe impresionističke kritike te da od Matoša istodobno preuzimlju sklonost manifestiranju načitanosti, kulturnopovijesnih znanja i svakovrsne erudicije. Ipak, u Krležinoj je kulturnopovijesnoj esejistici Matoš prisutan više kao »genotip«, kao hrvatski promotor jedne specifične vrste književnokritičkoga diskurza, nego kao stilski poticaj.

Osim kao uzor, Matoš je u Krležinu opusu intenzivno prisutan i kao tema. K. je, doduše, Matošu u cjelini posvetio samo jednu kratku informativnu bilješku (Pjesme A. G. Matoša, Književna republika, 1923, knj. I, br. 2-3). Planirani esej o Matoševim polemikama (Popljuvani Matoš) što ga je čak najavio u beogradskom Vremenu (25. I. 1931), nije nikada ostvario. Matoša, međutim, spominje na mnogo mjesta u esejističkoj i memoarskoj prozi, izražavajući uvijek zaokružene sudove o njegovim djelima i njegovu značenju u kontekstu hrvatske kulture i književnosti ranoga XX. st.

Krležina esejistička percepcija Matoša, premda zanemaruje određene aspekte Matoševa djelovanja i neke sadržaje njegova opusa (npr. prozna djela), višeslojna je i osjetljiva prema mnogim bitnim elementima Matoševa književnoga rada te prema kulturnopovijesnom značenju njegove pojave. Kao kreativan pisac, Matoš je Krležino zanimanje privlačio ponajviše svojim pjesmama. Sudeći po lirskom ciklusu Fantaisie musicale iz Davnih dana, Krležu je Matoš lirik privukao još kao mladića, djelujući na njega slično kao i na pjesnike iz vlastitoga kruga (Wiesner, Galović, Ujević). Može se pretpostaviti da je K., pod dojmom svoje kasnije, dobrim dijelom strane lirske lektire, svoje prvobitno, memoarskom riječju nedokumentirano oduševljenje Matošem revidirao, ali je još 1931, u eseju O Kranjčevićevoj lirici tvrdio da »Matoševa lirika stoji tehnički na neusporedivo višem stepenu od svega što je napisano između secesionističke Moderne i naše prve impresionističke pojave Ljube Wiesnera«. Istina, Krležini pozitivni sudovi o Matoševoj lirici formulirani dvadesetih i tridesetih godina često su relativirani svrstavanjem Matoševe lirike na crtu povijesno prevladanih lirskih stilova (»sav napor Matoša i njegovih sljedbenika znači intenzivno htijenje za realizacijom lirike, po zapadnjačkom uzoru iz druge polovine devetnaestoga stoljeća«, Lirika Ljube Wiesnera). U kontekstu je razmišljanja o povijesnom mjestu Matoševe lirike i usporedba Matoš-Ady, u eseju Madžarski lirik Ady Endre. Bitno je također za većinu Krležinih iskaza o Matoševoj lirici inzistiranje na njezinoj stihovno-tehničkoj kompetenciji, iz čega kadšto slijedi i kritički sud o Matošu kao učenu pjesniku (»Matoševa lirika pisana je mozgom«, Lirika Ljube Wiesnera) odn. eklektiku (»Lirski opus A. G. Matoša naglašeno je eklektičke naravi«, Lirika Ljube Wiesnera).

Posebnu pozornost posvećuje K. Matošu kao stilistu i piscu koji je u hrvatsku književnost unio nove stilske standarde i novu svijest o važnosti stila za uspjelost književnoga ili esejističkoga teksta. Krležina razmišljanja o toj temi kreću se kadšto smjerom nagađanja o mogućim Matoševim stilskim uzorima (»Matoš je vrlo lijep primjer pjesnika, koji je u Beogradu preko čaršijske štampe počeo pisati jezikom Pokondirene tikve, plus Barrès, plus Baudelaire, plus Pera Todorović«, Djetinjstvo), ali se kadšto pretvaraju i u prijekore Matoševoj »najispraznijoj frazi« (Odlomci romansirane biografije Frana Supila).

Vrlo se često prihvaća K. i razmatranja o Matoševu povijesnom mjestu u domaćem kulturnom kontekstu te o njegovu odnosu prema stranim kulturnim svjetovima. Spominje, npr., sudbonosan utjecaj francuske kulture na Matoša (napose u eseju Lirika Ljube Wiesnera), govori na više mjesta o njegovu stavu prema povijesnim stečevinama hrvatske kulture, a zanima ga i njegov odnos prema beogradskoj kulturnoj sredini.

Konačno, K. se na više mjesta u svome esejističkom opusu, a napose u Odlomcima romansirane biografije Frana Supila, pozabavio i Matoševim politički relevantnim iskazima. Pritom pokazuje određene simpatije za Matošev nekonformistički stav prema hrvatskom građanstvu, ali u cjelini njegove političke poglede smatra zastarjelima i nedosljednima (»on se - ponesen nervoznim temperamentom - baca iz jedne u drugu političku krajnost«, Odlomci...). Više puta izražava misao da Matoš nije predosjetio svjetski rat (»Matoš umire u predvečerje katastrofe 1914, a da je uopće nije uočio kao neposrednu katastrofu«, Odlomci...), a ne slaže se ni s njegovim držanjem prema kompleksu jugoslavenskih ideologija i utopija (»Matoš (...) jedino što njeguje, to je pomalo austrohrvatska idiosinkrazija spram svake eventualne političke narodnojedinstvene integracije«, Odlomci...).

U cjelini, Matoš se pokazuje jednim od najvažnijih Krležinih književnih iskustava. Na mladoga je Krležu djelovao jače nego drugi hrvatski pisci, nametnuvši mu isprva - premda samo nakratko - svoju lirsku poetiku, a vjerojatno mu je imponirao i svojim polemičkim odnosom prema društvenoj okolini. I poslije, kao esejistička tema, ima Matoš za Krležu veliko značenje: njegovu poetiku i njegove kulturne ili političke poglede K. vrlo često upotrebljava kao negativnu podlogu za brušenje i formuliranje vlastitih stavova, a slijedeći njegove tragove nerijetko dolazi do zanimljivih spoznaja o funkcioniranju našega književnog života u doba moderne. Pritom neki Krležini zapisi o Matošu izlaze iz kruga autorova poetičkoga i društvenoga samorazumijevanja i imaju valjanost objektivno prihvatljivih spoznaja. Krležino pak vrednovanje Matoša jasno je subjektivno obojeno i u mnogim se pojedinačnim prigodama nalazi u neskladu s književnopovijesnim sudovima o Matoševu djelu. Dio kritičkih sudova o Matoševoj lirici (o njezinu tehnicizmu i eklekticizmu) možda potječe odatle što je K. u susretu s Matoševim pjesmama i pri mladenačkim pokušajima usvajanja njihove poetike morao postati svjestan ograničenosti tehničko-formalne strane vlastitoga lirskog talenta. U nekim pak slučajevima, osobito kad je riječ o Matoševim političkim nazorima i njegovu snalaženju među životnim pitanjima nacionalne politike, kritičke ocjene determinirane su Krležinim ideološkim stajalištima.

BIBL. M. K.: Lirika Ljube Wiesnera, Književna republika, 1927, knj. IV, br. 3-4; Madžarski lirik Andrija Ady, Hrvatska revija, 1930, 1; O Kranjčevićevoj lirici, ibid., 1931, 3; Knjiga pjesama, Beograd 1931; Knjiga lirike, MK SDM, Zagreb 1932; Simfonije, MK SDM, Zagreb 1933; Pjesme u tmini, DMK BNP, Zagreb 1937; Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; Odlomci romansirane biografije Frana Supila, Forum, 1967; 5-6; Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, SDMKZ, sv. 27, Zagreb 1972; Dnevnik 1943, SDMKO, Sarajevo 1981.

LIT.: K. Pranjić, Jezik i književno djelo, Zagreb 1968; I. Frangeš, Matoš, Vidrić, Krleža, Zagreb 1974; isti, Krleža i Matoš, Forum, 1982, 10-12; N. Ivanišin, Miroslav Krleža i hrvatska književna tradicija: konstante-kontradikcije-kvalitete, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 1990-91.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

MATOŠ, Antun Gustav. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 16.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1875>.