Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

NOVINE, periodična publikacija, specifična formata i grafičke opreme, koja izlazi u redovitim razmacima, dnevno, tjedno, rjeđe četrnaestodnevno ili mjesečno, a objavljuje vijesti, informacije, članke, komentare, reportaže, kritike, literarne i druge priloge sa svih područja ljudske djelatnosti. Po namjeni mogu biti političke, stručne i informativne.

Krleža je u svome publicističkom radu ponajprije bio usmjeren na časopise koje je sam pokretao, uređivao ili u kojima je surađivao (Plamen, Književna republika, Danas, Pečat, Republika, Forum i dr.), ali gotovo cijeloga radnog vijeka bio je prisutan i u novinama, u kojima je objavljen velik dio njegova, uglavnom esejističkoga i putopisnoga, opusa. Od 1914. Krležini tekstovi u novinama javljaju se kao: 1. izvorni članci, eseji, polemički i prigodni napisi; 2. izvorni intervjui i izjave; 3. originalne cjeline ili ulomci knjiž. djela potom objavljenih u knjigama ili časopisima; 4. cjeline ili ulomci iz publikacija, govora i izjava u različitim prigodama (leksikografija, umj. monografije, izložbe i sl.). Dok su u početku Krležine suradnje u novinama prevladavale ratne teme, njegovi kasniji publicistički i esejistički radovi tematski su vrlo široka dijapazona: od filozofske, povijesne i političke problematike do medicine, estetike, etike, književnosti, slikarstva i drugih aspekata života. Po karakteru, formi i izboru tema ti članci često nemaju obilježja specifičnoga novinarskog oblika izražavanja (uvodnik, komentar, glosa i sl.), osobito za dnevne listove, jer uglavnom ne sadržavaju aktualnosti već stilski i formalno imaju obilježja napisa za časopise. Objavljivanje takvih tekstova u novinama, osobito nakon 1945, tumači se Krležinom težnjom da preko novina, koje su tiražnije od časopisa, dopre do širega kruga čitalačke publike. Opća je karakteristika Krležina cjelokupnog opusa suprotstavljanje iracionalizmu, nelogičnostima i solipsizmu, koji po njegovu mišljenju prevladavaju upravo u novinama i javnom mnijenju XX. st. Otpor prema novinskom stilu izražavanja pa i prema samom novinskom mediju vjerojatno je uvjetovan i vlastitim iskustvom u međuratnom razdoblju, kada je bio izložen žestokim napadima desnih listova.

U početku svoga književnog djelovanja K. je gotovo svakodnevno surađivao i u novinama. U deset mjeseci 1918. objavio je u raznim listovima oko 90 napisa o polit. i ratnim temama, što je mnogo i za profesionalna novinara. Njegovo poznavanje atmosfere redakcije i zaokupljenost fenomenom novina očituju se i u predigri drami Vučjak, u romanu Na rubu pameti, u drami Gospoda Glembajevi te u romanu Zastave. Krležine dnevničke zabilješke protkane su oštrim sarkazmom i ironijom ne samo na račun pisanja jugoslavenskih već i njem., franc. i madž. novina. Poznavanje novinarstva i stav prema njemu K. je izrazio i u Pjesmi novinara (Pjesme II, Zagreb 1918), s kojom su novine i novinari prvi put ušli u hrvatsku poeziju. Pjesma je nastala u godini najintenzivnijega Krležina angažmana u tisku. Na osnovi svega toga uvriježilo se mišljenje o njegovu negativnu stavu prema novinama općenito, što se najčešće potkrepljivalo pamfletom Moj obračun s njima (Zagreb 1932).

U godinama I. svj. rata K. surađuje u tadašnjim građanskim listovima (Obzor, Hrvatski pokret, Hrvatska riječ i dr.), kao i u socijalističkom glasilu Sloboda, odn. u Pravdi nakon zabrane Slobode 1917. Prvo objavljivanje Krležina knjiž. djela (drama Legenda) bilo je na početku 1914. u Književnim novostima, tjedniku što ga je te godine pokrenuo M. Marjanović. Nakon drugog nastavka drame prvi se put pojavljuje u javnosti Krležino ime i u kritičkom kontekstu. U nepotpisanu osvrtu klerikalne Riječke novine oštro su napale autora. Na tu se kritiku 8. II. 1914. osvrće glasilo Samostalne stranke Hrvatski pokret, također anonimno, u članku Ludi napadaj. U napisu se brani »mladi, veoma talentovani pisac« K. i objavljuje njegov prvi neliterarni, polemički istup u novinama koji bi se prema novinskoj nomenklaturi mogao razvrstati između dopisa redakciji i izjave. U napisu je citiran Krležin ironični stav: »Potpunoma se slažem s krilaticom onoga bezimenoga pisara članka 'Marjanović pijucka' u 'Riječkim novinama' o svinjama i biseru i žao mi je što je biser mojega Krista pao pred njega. Miroslav Krleža.« Četrnaest mjeseci poslije objavljen je prvi Krležin (nepotpisan) članak koji se može smatrati originalnim novinskim tekstom. Objavljenje u dnevniku Obzor, 28. IV. 1915, feljtonistički prelomljen na 1, 2. i 3. stranici i nosi naslov Barun Konrad. U članku K. analizira djelovanje šefa austrougarskog generalštaba Conrada von Hotzendorfa i sarkastično kritizira promašene strateške zamisli i taktičke poteze toga legendarnog vojskovođe iz prve ratne godine. Napis bi se mogao razvrstati u žanr vojnoga komentara i po upozoravanju na činjenice, po analizi i donošenju zaključaka, po znalačkim ocjenama stanja na frontama i profesionalnom poznavanju materije i problematike, te nesumnjivoj stručnosti stečenoj u vojnim školama. Najintenzivnije i najplodnije razdoblje izrazita žurnalističkog angažmana Krleže bilo je 1917-18: od prvog napisa u seriji Položaj na frontama i bojištima pod naslovom Francesko ratište u Slobodi, 13. VII. 1917, do članka Madžarska kriza u Hrvatskoj riječi, 12. XII. 1918. U tom relativno kratkom razdoblju objavio je 114 napisa (najviše u novinama Hrvatska riječ i Pravda), uglavnom o stanju na frontama i o polit, situaciji u Madžarskoj u mjesecima vojničkog sloma i polit, previranja u Monarhiji. God. 1917. objavljena je i njegova socijalna reportaža Kako stanuje sirotinja u Zagrebu (Narodna zaštita, 8. XI. 1917). U tom razdoblju posebno su značajni publicistički zapisi Jedna dekorativna laž (Sloboda, 18. X. 1917), Priviđenja (Obzor, 21. III. 1918), Ivo Andrić: Ex ponto (Hrvatska riječ, 17. X. 1918) i Crno-žuti skandal (Sloboda, 21. XI. 1918) s oštrom kritikom moralnih dilema u danima propasti Austro-Ugarske Monarhije i nastajanja Kraljevine SHS. Pored proznih radova K. se u tom razdoblju javlja i s poezijom. Pjesma Razdrti psalam objavljena je pod naslovom Ženama u Pravdi (21. I. 1918), Rat u Omladini (31. XII. 1918) a pjesma Na Trgu svetoga Marka u Slobodi (26. VII. 1917) je zabranjena. Iako je u ovom razdoblju svoga žurnalističkog angažmana objavio i niz novih literarnih djela (Pan, Tri simfonije, Hrvatska rapsodija), a aktivno je surađivao i u časopisima, suradnja u novinama u doba sudbonosnih polit. i vojnih odluka dominantna je Krležina preokupacija. To razdoblje traje do početka 1919, kada K. pokreće svoj prvi časopis Plamen, na koji je usmjerio svu svoju literarnu i publicističku aktivnost. U doba izlaženja Plamena (1. I. - 1. VIII. 1919) K. se samo dva puta javio u novinama (Ady Endre je umro, 29. I. 1919. i Slučaj kipara Studina, 8. III. 1919) u Riječi Srba-Hrvata-Slovenaca, a nakon zabrane Plamena (8. VIII. 1919) sve do pokretanja Borbe (u veljači 1922) K. gotovo godinu i pol nije objavljivao u novinama originalne priloge, jedino u travnju 1920. javlja se u Novoj istini kao izvjestitelj sa suđenja u povodu tzv. afere Diamantstein. To je razdoblje stvaranja KPJ, izbora za Ustavotvornu skupštinu i Obznane, kad se K. intenzivno počinje baviti političkim radom. Tada je samo glasilo Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) Nova istina izvještavalo o javnoj polit. djelatnosti Krleže objavljivanjem izvještaja o njegovu jednosatnom govoru u povodu bijelog terora u Madžarskoj (27. I. 1920), kao i o govoru prigodom 50-godišnjice rođenja V. I. Lenjina (16. IV. 1920). U ovom razdoblju polit. Krležine aktivnosti Novi svijet, 9. XI. 1920. objavljuje detaljan izvještaj o njegovu govoru na zagrebačkoj proslavi treće godišnjice oktobarske revolucije, a 22. XI. o njegovim izlaganjima na predizbornoj skupštini KPJ.

Nakon Obznane 1922, zabranjena KPJ pokreće nezavisan polit. i društveni list Borba, kao glasilo legalne Nezavisne radničke partije Jugoslavije. Prvi broj tog tjednika izlazi 19. II. 1922, a K. se nalazi među pokretačima lista. Uvodnik Đuke Cvijića u 1. broju Borbe pod naslovom Propast zemlje ili promena režima K. je dopunio s nekoliko rečenica. Prvi svoj originalan članak u Borbi K. je objavio 23. III. 1922.pod naslovom Agonija vlade i režima, u kojem oštro kritizira aktivnost N. Pašića i njegova kabineta. Borba je pokrenuta u jeku široke akcije ilegalne KPJ za pomoć gladnima u Sovjetskoj Rusiji. Sljedeći Krležin članak u listu, pod naslovom Glad u Rusiji i radnička pomoćna akcija (20. IV. 1922), posvećenje toj kampanji, kao i napis koji Slobodna reč prenosi iz časopisa Nova Evropa. Borba je posvetila pažnju i Krležinim govorima na zborovima u okviru te kampanje.

Nakon tih članaka nastupila je dvogodišnja stanka u Krležinoj suradnji za novine. To nije bilo samo razdoblje u kojem je objavio niz svojih proznih, pjesničkih i dramskih djela već i doba izlaženja Književne republike u kojoj je K. objavio gotovo sve svoje publicističke i esejističke radove. Šutnju K. prekida u siječnju 1924. nekrologom U spomen Vladimira Ilijića Lenjina (Borba, 31. I. 1924). Taj je članak, objavljen na cijeloj prvoj stranici lista u debelom crnom okviru, poslije često pretiskivan i citiran. Nakon toga, potkraj 1924. i na početku 1925. K. počinje ponovno objavljivati u novinama. U pravaškom dnevniku Hrvat javlja se, pored ostalog, sa četiri putopisne proze pod zajedničkim naslovom Bečko pismo (13. XII, 20. XII, 27. XII. i 31. XII. 1924), a zatim s dva napisa pod naslovom Berlinske impresije (17. I. i 24. I. 1925). Bile su to zabilješke s putovanja u Berlin u lipnju 1924. i u Beč u prosincu iste godine, a njihovo objavljivanje nastavljeno je u Obzoru, u pet putopisnih reportaža pod zajedničkim naslovom Iz putnih impresija po današnjoj Rusiji (19. IX, 26. IX, 3. X, 19. X. i 22. X. 1925). Sve su to bili fragmenti knjige objavljene 1926. pod naslovom Izlet u Rusiju. U tome razdoblju K. je kontinuirano surađivao u Obzoru, gdje već u početku 1926. objavljuje seriju od šest napisa za nepunih mjesec i pol. U ovoj fazi suradnje u novinama, Krležin prvi napis ispunjen revoltom bila je obrana M. Pijade, koji je izdržavao kaznu od dvadeset godina robije. Ostali napisi uglavnom su bili eseji o književnosti i umjetnosti (F. Goya, M. Proust, Lj. Wiesner). Iako je u to doba već bio poznat kao izuzetan polemičar, svoje je polemičke dvoboje vodio isključivo u časopisima. Prvi polemički napis u novinama, u obliku pisma uredništvu, objavio je u dva dijela u dnevniku Hrvat (14. i 15. VII. 1926) pod naslovom K prilikama u hrvatskom kazalištu. Te se godine prvi i jedini put javio u tiražnome zagrebačkom dnevniku Jutarnjem listu, s esejima o G. B. Shawu, G. Groszu i H. Barbusseu. Pet godina kasnije (1931) pojavio se i u beogradskome dnevnom polit. tisku. U režimskom Vremenu objavljen je razgovor s Krležom, prvi intervju između dva rata, u kojem oštro napada zagrebačke kulturne prilike, kritizira časopis Književnik, djelatnost PEN-kluba i kazališnu kritiku. God. 1932. pojavio se pamflet Moj obračun s njima, u kojem je kulminirala Krležina polemička borba, započeta 1930, sa zagrebačkim novinskim kritičarima.

U razdoblju 1927-41. registrirano je samo 11 bibliografskih jedinica Krležinih napisa u novinama, među kojima su i neki prije objavljeni tekstovi. U početku se to može pripisati njegovoj novoj časopisnoj tribini, Književnoj republici i suradnji u drugim časopisima, u kasnijim godinama pooštrenom režimu i cenzuri šestojanuarske diktature te opasnostima od zapljene njegovih tekstova, čemu se novine nisu htjele izlagati, te na koncu pokretanju Pečata. U tom razdoblju, pored ranije objavljenih odlomaka i novih knjiž. radova (Povratak Filipa Latinovicza, Danica, 15. V. 1932), K. je objavio tek nekoliko originalnih nepotpisanih priloga u novopokrenutom polulegalnom tjedniku KP Novi list, među kojima je članak Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu (1937). Njegov posljednji tekst u novinama uoči II. svj. rata objavljenje 1. III. 1941. u listu Radio Zagreb, u broju posvećenu Dubrovniku. To je pjesma Dubrovačka kulisa iz 1931. godine.

Za ratnih godina K. ništa nije objavljivao ni u novinama. Nakon oslobođenja prvi put se u novinama javlja 4. XI. 1945. najklasičnijim oblikom novinarskog izražavanja, kojim se dotad vrlo rijetko koristio, intervjuom. U opširnom razgovoru za Vjesnik iznio je svoje stavove u okviru predizborne kampanje za Ustavotvornu skupštinu. Intervju nosi naslov Brisati krunu kao ustanovu, a u odgovorima na pitanja redakcije K. se zauzima za svoj stari polit. ideal i program: proglašenje republike. Odgovarajući na završno pitanje intervjua, K. iznosi svoj stav o novinama: »Ovaj moj razgovor s vama prvi je intervju s jednim predstavnikom štampe, što znači da sam zapravo prekršio svoj princip. A zatim, nakon pet i pol godišnje stanke ovo je moj prvi glas u javnosti.« Nakon toga, K. se tek 1954. javio u novinama, ponovno u razgovoru s predstavnicima raznih listova koji Borba objavljuje 31. I. - 1. II. 1954. Tema intervjua je Enciklopedija Jugoslavije i drugi planovi Leksikografskog zavoda FNRJ. Enciklopedija je i kasnijih godina bila najčešća tema Krležinih intervjua: Oslobođenju (1956), Borbi (1957), Politici (1964), NIN-u (1972), Vjesniku (1972) i drugim listovima. K. se u poslijeratnom razdoblju oglasio i nizom drugih razgovora, a taj svoj promijenjeni odnos prema novinama objasnio je u intervjuu Vjesniku (2. X. 1966) navodeći kako stav prema tisku ne mijenja zato da bi otkrio srce »već zato što sam stekao uvjerenje da je došlo vrijeme kada više ne treba šutjeti«. U skladu s tim stavom, izrečenim nakon Plenuma CK SKJ na Brijunima 1966, zabilježen je najveći broj Krležinih intervjua novinama u relativno kratkom razdoblju (Pobjeda, Vjesnik, Borba, Nova Makedonija). I kasnijih godina on je s nizom intervjua raznim listovima potvrdio taj stav (Večernji list, 1970; Svijet, Sarajevo 1971, 1972; NIN, 1972; Vjesnik, 1972; Oslobođenje, 1974, 1978). Osobitu važnost ima intervju o pitanjima jezika, pod nazivom Duh individualne pobune (Svijet, Sarajevo 5. II. 1971). U ovom razdoblju vodeći jugoslavenski listovi prenosili su opširne ulomke iz knjige Razgovori s Miroslavom Krležom P. Matvejevića (dijelovi te knjige objavljeni su i u francuskom listu Le Monde). God. 1980. objavljen je posljednji Krležin intervju, moskovskoj Literaturnoj gazeti.

S originalnim napisom u novinama K. se u poslijeratnom razdoblju prvi put javio 22. II. 1946. u Borbi sa člankom Staljinska pobjeda pred Moskvom. U duhu i stilu tadašnje politike, upozorio je na vojničke uspjehe J. V. Staljina u obrani Moskve 1941. Nedugo zatim objavio je knjiž. esej Hamlet iz Vesalove anatomije u glasilu KPH Naprijed (30. IV. 1946), u povodu 330. obljetnice Shakespeareove smrti. U Naprijedu (6. XI. 1947) objavljuje i svoj članak u povodu 30-godišnjice oktobarske revolucije Oktobar 1917-1947. Ti napisi, donekle, anticipiraju tematiku kasnije Krležine publicističke djelatnosti u novinama, napise s polit. i kulturnopovijesnom problematikom. U tom razdoblju, od originalnih Krležinih članaka u novinama posebno se ističe, kasnije često citiran i pretiskivan, napis u Borbi (25. V. 1952) pod naslovom Titov povratak godine 1937, objavljen u povodu 60. rođendana J. Broza. U povodu 65. Brozova rođendana K. je objavio uvodnik u Vjesniku (25. V. 1957), a pet godina kasnije pod naslovom Titova sedamdesetogodišnjica, također u Vjesniku (25. V. 1962). Iako prigodni, članci su pisani bez prigodničarskih konvencionalnosti i čine osnovu niza drugih Krležinih napisa i izjašnjavanja o životnom putu J. Broza.

U razdoblju nakon 1945. K. je objavio tri kontinuirana ciklusa originalnih članaka o različitim temama u raznim listovima. Šest napisa polemičko-političkoga i putopisnoga karaktera objavio je K. 1948-49. u beogradskom tjedniku Književne novine. U Borbi 1951. i 1952. objavljuje seriju kulturnopovijesnih i političkih eseja. Najintenzivnija kontinuirana prisutnost Krleže u nekim novinama, nakon serije ratnih komentara, bila je u Vjesniku potkraj 1960. i u početku 1961. U tom je ciklusu za sedamnaest tjedana objavio 14 eseja (dva u nastavcima) različita sadržaja: polit., knjiž. i lik. teme, memoarska građa, pov. reminiscencije i refleksije na suvremene pojave i probleme (osvajanje svemira, atomistika i sl.). Prvi je esej objavljen 27. X. 1960. pod naslovom Estetika Josipa Vidmara, a posljednji, u tri dijela, 29. I, 5. II. i 12. II. 1961. pod naslovom Razgovor o pedesetogodišnjici apstraktnog slikarstva (1911-1961).

Četiri velike cjeline, hrestomatskog karaktera, sažele su u novinama Krležine poglede na pojedine pojave i ljude. Ta je serija započeta 1959. u Vjesniku pod naslovom Varijacije na razne teme. Nastavljena je 1963, kada u Politici izlazi serija Srpske teme, u Komunistu serija Teme o Titu, a u Borbi serija Lenjinske teme. U reviji Zagrebačka panorama sabrane su činjenice i misli o Zagrebu pod naslovom Zagrabiensia.

U razdoblju nakon 1945. novine objavljuju često i Krležine govore te predgovore umj. monografijama ili katalozima. Novine su prenijele predgovor katalogu izložbe jugoslavenskoga srednjovjekovnog slikarstva i plastike u Parizu (1950), izložbe Zlato i srebro Zadra (1951), predgovor monografiji o P. Dobroviću (1955), za mapu M. Stančića (1964), monografiju K. Hegedušića (1973) i dr. Njegovi govori, referati i predavanja redovito su nailazili na širok odjek u novinama, najčešće s autoriziranim integralnim tekstom. Prvi Krležin javni govor nakon rata, 1951. prilikom proslave 378. godišnjice seljačke bune, objavile su mnoge novine, a iste godine objavljeni su njegovi govori na godišnjoj skupštini JAZU i na međunarodnom Skupu mira u Zagrebu. God. 1952. novine su zabilježile tri vrlo značajna Krležina istupa: 1. programatski referat o načelima i planovima realiziranja enciklopedije na plenumu Centralne redakcije Enciklopedije Jugoslavije; 2. referat na Kongresu Saveza književnika Jugoslavije u Ljubljani koji su novine uglavnom objavile pod naslovom O slobodi kulture, a nagovještava prekid sa socijalističkim realizmom; 3. predavanje u Domu JNA u Zagrebu pod naslovom Kako stoje stvari, kojim se osuđuje staljinizam i kampanja Informbiroa. Krležine izjave u raznim prigodama novine su prenosile po svojoj informativno-kroničarskoj dužnosti, od polemičke izjave u povodu primanja frankističke Španjolske u UNESCO (1952), do istupanja u povodu odlikovanja JLZ (1972), svoga odlikovanja u povodu 80-godišnjice rođenja ili otkazivanja sudjelovanja na Kongresu Saveza književnika Jugoslavije (1973). God. 1952. objavljenje u glasilu KPH Naprijed i jedini poslijeratni izrazito polemički Krležin tekst koji u formi dopisa redakciji odbija optužbe anonimnog pisma objavljena u Naprijedu o kadrovskoj politici u JLZ.

Iako su prvi Krležini literarni tekstovi objavljeni 1914. u novinama, u toku cijele svoje kasnije knjiž. djelatnosti nije se javljao na stranicama novina s originalnim knjiž. djelima. Međutim, fragmente iz Krležinih romana, njegove novele, pa čak i ulomke drama, a najčešće njegovu liriku (u prvom redu ulomke iz Balada Petrice Kerempuha) novine su često pretiskivale iz samostalnih izdanja ili časopisa. Isto tako, gotovo svi njegovi publicistički radovi objavljeni u novinama uvršteni su u izdanja njegovih eseja.

Posljednji Krležin originalni tekst objavljen u novinama za njegova života bio je nekrolog u povodu smrti J. Broza pod naslovom Barjaktar svjetskog mira. Taj tekst, namijenjen Oslobođenju, distribuirao je Tanjug svim jugoslavenskim listovima koji su ga objavili 7. V. 1980.

Đ. Zć.