Krležijana
:: projekt :::: abecedarij :::: tražilica :::: djela :::: kontakt ::

PETŐFI, Sándor, madžarski pjesnik i revolucionar (Kiskőrőps, 1. I. 1823 - Segesvár, 31. VII. 1849). Bio je slavenskog podrijetla. Kao putujući glumac i vojnik proputovao je cijelu Madžarsku, živeći u najtežoj bijedi. Oduševljeni pristaša francuske revolucije, vođa revolucionarne omladine i ideolog ožujske revolucije u Madžarskoj 1848. Nakon njezina sloma priključio se vojsci polj. revolucionarnoga generala J. Berna i kao njegov ađutant poginuo u bitki kod Segesvára u sukobu s Kozacima. Pisao je novele, romane, dramske, epske i lirske pjesme, a proslavio se posebno svojom revolucionarnom i političkom poezijom. U madž. liriku unio je novi, narodni duh, a njezin jezik osvježio i reformirao. Posebnu ulogu revolucionarnog buđenja imale su njegove Narodne pjesme (1848), a od ostalih djela ističu se narodni ep protkan fantastikom Vitez Janko (1845), te spjev Apostol (1848) prožet socijalno-revolucionarnim idejama i autobiografskim elementima.

Petőfi je uživao veliku Krležinu naklonost. U Mom obračunu s njima (Zagreb 1932) K. navodi kako ga je njegova pjesma o kurjacima usmjerila i potaknula na knjiž. stvaranje, a u knjizi P. Matvejevića Razgovori s Miroslavom Krležom (Zagreb 1969) otkriva ga kao svoju prvu madž. lektiru u petnaestoj godini, poticajnu i zbog toga što je kao dječak postao »košutovac«. Istodobno sa simpatijama spram toga »tragičnog barda Košutove revolucije«, K. prešućuje njegovu »croato i serbofobiju«. Motiviran svojim ranim književnim zanosima, K. izrazito afirmativno piše o Petőfiju u eseju Petefi i Adi, dva barjaka madžarske knjige (Nova Evropa, 1922, knj. IV, br. 11). Naziva ga pjesnikom madž. marseljeze, pučkim tribunom i naivnim djetetom koje vjeruje u mogućnost realizacije svojih pjesničkih ideja. U Petőfijevim stihovima K. otkriva kolorit, emocije i psihologiju njegove zemlje, posebice snagu jezika »čije je brente napunio moštom«, a kao sudionik velike epohe podigao trajni spomenik Četrdesetosmoj. U pejsažima Petőfijeve poezije K. prepoznaje autentičan, dotad neopjevani madž. pejsaž, kao i život što je svom silinom proključao u njegovim pjesmama. Petőfijevo ime odzvanja u tom eseju kao eho neskrivena zanosa, dok je povišenim autorovim uzbuđenjem prikazana tragika života te nemirne i uzbudljive pjesničke ličnosti »pregažene kozačkim kopitima«. Pjesnika revolucije, ali i pjesnika sloma njezinih iluzija, K. će spomenuti i u eseju Madžarski lirik Andrija Ady (Hrvatska revija, 1930, 1), navodeći njegov plodotvoran odjek u Adyjevim stihovima, gdje se nakon pedeset godina petofijevski revolucionarni zanos ponovo javio. U eseju O stogodišnjici Baudelaireove smrti (Forum, 1967, 9-10) K. navodi kako je Petőfi svoje najbolje pjesničke budnice ispjevao u stilu Bérangera, autora kojega negira Baudelaireova poetika, što svojom logikom isključuje i Petőfija, no u prilog svome uzoru K. navodi Nietzschea koji je učio madžarski da bi ga mogao čitati u originalu. Petőfijevo zgražanje zbog Kossuthova čina proglašenja republike »baš u svinjarskom Debrecinu«, javit će se kao uzgredna asocijacija i u Fragmentima dnevnika iz 1968 (Dometi, 1972, 1-2). Petőfijevska revolucionarna intonacija prisutna je u ranim Krležinim socijalno-revolucionarnim pjesmama, dok je njegov pučki duh dao poticaj sličnome pučkome duhu u Krležinim Baladama.

Jo. S.