RADAUŠ, Vanja

RADAUŠ, Vanja, kipar i gafičar (Vinkovci, 29. IV. 1906 - Zagreb, 24. VI. 1975). Gimnaziju završio u Vinkovcima, studij kiparstva (R. Valdec, R. Frangeš, I. Meštrović) u Zagrebu 1930. Profesor na Akademiji likovnih umjetnosti (1945-69) i voditelj Majstorske radionice. Član JAZU od 1947. Nakon studijskog boravka u Parizu sudjeluje na izložbama Zemlje (1932-34) izgrađujući svoj individualni pristup socijalnim temama (Prosjak, 1939; Robijaš, 1940). U širokom rasponu umjetničkog izražavanja od realističkih opservacija do nadrealističkih metamorfoza, u različitim tehnikama i materijalima (bronca, mramor, obojena sadra, obojeni vosak, akvareli, tempere i dekalkomanije kojima anticipira lirsku apstrakciju), stvarao je likove klasične smirenosti (Žena s Krka, 1952; Djevojka iz Vrlike, 1955), spomenike žrtvama rata, grafičke mape (Mi pamtimo) i cikluse skulptura dramatske izražajnosti (Tifusari, 1956-58; Čovjek i krš, 1961-64; Krvavi fašnik, 1965-66), a među mnogobrojnim crtežima i Krležine portrete. Nadahnut Krležinim Baladama izradio je u bronci više skulptura Petrice Kerempuha (1943-55) i spomenik postavljen na Opatovini u Zagrebu (Petrica i Galženjaki). Povezujući svoj ekspresivni izraz s nadrealističkim vizijama u ciklusu Panopticum croaticum (1959-61) interpretira tragične likove iz hrvatske povijesti i kulture (J. Križanić, V. Karaš, J. Račić, F. Supilo, A. Cesarec, I. G. Kovačić i dr.).

Svoju idiosinkraziju spram ostvarenja likovnih umjetnika koji »nisu dublje osjetili tragičnu Petričinu kantilenu« K. je prenio i na skulpture V. Radauša s motivima Balada. Osvrnuvši se poslije (Uz retrospektivu Vilima Svečnjaka, Oslobođenje, 10. IV. 1977) na svoja »dramaturška zanovijetanja« i Radauševa reagiranja, proglašava ih još jednom »kerempuhovskom pustolovinom« koja je svršila turobno.

M. Pet.