RADOŠEVIĆ, Mijo (Miško)

RADOŠEVIĆ, Mijo (Miško), publicist (Lokve, 10. X. 1884 - Stara Gradiška, ? III. 1942). Nakon gimnazije u Sušaku, studirao pravo u Zagrebu, Pragu i Rimu, u javni život zarana se uključio književnim radovima te ogledima o književnim i društvenim pitanjima. Kao delegat hrvatskih socijaldemokrata odlazi 1917. na socijalističku konferenciju u Stockholm, odakle dospijeva u revolucionarnu Rusiju, gdje djeluje među zarobljenicima iz južnoslavenskih zemalja. Premda je pritom došao u sukob s boljševičkom koncepcijom, spočitnuvši je navodno čak Trockome, po povratku u početku 1919. zastupa komunističke nazore, sudjeluje na tzv. kongresu ujedinjenja ljevice, biva izabran u središnje partijsko vijeće, pa je nositelj dobitničke liste na općinskim izborima u Zagrebu (1920). Odmah potom, kao otpadnik žestoko poriče komunistički pokret, neuspješno traga za političkim identitetom, priklanja se radikalima, odn. najposlije monarhističkom integralizmu. Umire u ustaškom zatočeništvu.

Krležini su kontakti s Radoševićem 1919. bili intenzivni, Očaku će štoviše K. potvrditi da je s njime »drugovao«, pa je gorčina zbog zablude kojoj je podlegao prožela njegove naknadne iskaze do paroksizma. U to su vrijeme, naime, zajedno nastupali na izbornim i prosvjednim mitinzima gdje su Radoševićevi govori zanosili mase, pa se u Krležinoj retrospektivnoj ocjeni kako je »on razbio u predodžbi naših radničkih masa autoritet vođe« osjeća osobna skepsa spram demagoške podloge političke agitacije. Radošević mu se tada činio tipičnim hrvatskim »stradalnikom«, »koji je sa dvadeset godina izbacio jedan markantni roman«, ali se morao »posve odbiti od književnosti« (Slučaj kipara Studina, Riječ SHS, 8. III. 1919). Krležino je povjerenje Radošević stekao i tako što se za razliku od drugih partijskih lidera nije skanjivao poduprijeti Plamen, javio se kao svjedok u polemici s Bachom oko baruna Conrada (Tipičan slučaj, Plamen, 1919, 14), a solidarizirao se s njim i u sukobu s DHK nazivajući ga Društvom Hromih Klokana (Plamen, 1919, 12). Ali kada je ubrzo Radošević svoju pamfletsku retoriku usmjerio na doskorašnje suborce Ćopića i Miljuša, K. mu se na zboru u kinu »Metropol« (21. XI. 1920) odlučno suprotstavio. Ne otrpjevši izazov, Radošević je i samom Krleži uzvratio u istom duhu izrugujući ga povodom Domobrana Jambreka kao »slavitelja habsburške dinastije« (Komunistički vođa Krleža i habsburška princeza, Socijalist, 1921, 15). Uslijedio je Krležin opsežan i detaljan »psihološki portret« Advokat Mijo Radošević kao pučki tribun i pamfletist (Književna republika, 1925, knj. II, br. 5) s iscrpnim citatima protuslovnih nastupa, obratima i rekonstrukcijom njegova kontroverznog držanja u Rusiji. Tu faktografiju K. sažima u paraboli o Kamovu s kojim je u mladosti Radošević bio blizak te ostao »epigonski impresioniran«: »taj isključivo ličan ton, ta glumačka taština, ta bolesna zavist i ne suviše inteligentna ambicija«. Krležin se interes za Radoševića time ne iscrpljuje, zbog njega čak odlazi na radikalske zborove (Doživljaj u Metropol-kinu, Književna republika, 1926, knj. III, br. 1), a u Tezama za jednu diskusiju iz godine 1935 (Deset krvavih godina, Zagreb 1957), kontrastirajući ga s V. Ćopićem na pozadini ruske revolucije, jedva prikriveno žali što je izbjegao odluci o likvidaciji. Tim su, za Krležu neobično oštrim, stavom prožeti i razgovori o Radoševiću s Očakom i Čengićem, a u konačnoj reminiscenciji (Zapisi sa Tržiča, Sarajevo 1988), skicira ga »samoukom koji se teško probio do svoje doktorske titule«, »jedinim koji je imao uho« za članak o Conradu, te donekle relativizira njegov »kontrarevolucionarni« grijeh pribrajajući ga galeriji moralno dubioznih inteligenata koji su politička opredjeljenja sravnjivali s probitkom.

LIT.: I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

Vl. Bo.