ŠICEL, Miroslav

ŠICEL, Miroslav, povjesničar hrvatske književnosti (Varaždin, 16. VIII. 1926). Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1950, doktorirao 1962. Srednjoškolski profesor 1949-57, od 1957. predaje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Redoviti je profesor od 1974. Nastavljač je Barčeve književnopovijesne, sociološko-estetske metode u koju je ugradio i nove spoznaje moderne znanosti o književnosti. Autor je književnopovijesnih pregleda hrvatske književnosti (Pregled novije hrvatske književnosti, 1966; Književnost moderne /Povijest hrvatske književnosti, 5/, 1978; Hrvatska književnost, 1982), analitičkih i biografskih monografija (Matoš, 1966; Gjalski, 1984; Kovačić, 1984; Rikard Jorgovanić, 1990), knjiga studija, eseja i članaka (Stvaraoci i razdoblja, 1971; Osmišljavanja, 1987; Ogledi iz hrvatske književnosti, 1990; Hrvatski književni obzori, 1997), antologijskih izbora s osobnim kritičkim komentarom (Hrvatska novela između dva rata, 1956; Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti, 1972; Hrvatska moderna. Kritika i književna povijest, 1975; Riznica Ilirska, 1986), čitanka iz književnosti za srednje škole. Priredio je i više pojedinačnih izbora iz djela hrv. pisaca. U svim njegovim književnopovijesnim pregledima i čitankama Krležino je djelo označeno kao ključna pojava književnosti XX. st., posebice prve polovice. Uz estetsko naglašeno je društveno značenje Krležine pojave, a i njezina utjecaja na cjelokupan knjiž. život. U knjizi Programi i manifesti pridaje Krležinu ljubljanskom referatu ulogu književnopovijesne prekretnice, tj. otklona od socrealističke poetike i afirmacije slobodne, humanistički angažirane književnosti. Uključivši već sredinom 50-ih godina u svoju antologiju hrvatske međuratne novele Krležinu Mladu misu Alojza Tičeka, Šicel je među prvima svratio pozornost i kritike i publike na snagu i sugestivnost Krležine novelistike vezane uz zagrebačku (malo)građansku sredinu. Istovremeno je naznačio i novo čitanje nekih drugih Krležinih novela istoga tematskoga kruga, primjerice Smrti bludnice Marije (Miroslav Krleža, 15 dana, 1963, 15-16). U studiji Literarni estetsko-programatski i idejni stavovi Miroslava Krleže (Naše teme, 1963, 5) (pre)naglašuje Krležin model socijalističke umjetnosti i dosljednu autorovu borbu za taj dosta simplificirani model, dok u drugim studijama i člancima originalno produbljuje svoj odnos prema Krležinim djelima. Tako u studiji Suvremena kajkavska književnost (Dometi, 1971, 8), Baladama Petrice Kerempuha označuje dominantno mjesto u novijemu kajk. korpusu smatrajući to djelo višestrukom, jezičnom i tematskom sintezom hrv. književnosti. O tome je monumentalnom pjesničkom djelu pisao i u eseju Intimni Krleža u »Baladama« Petrice Kerempuha (Dometi, 1973, 3-4), s tezom da su Balade kao najdublji pjesnikov doživljaj stvarnosti primamo »dubok i snažan prodor u jedan iskonski mentalitet i u vlastitu kompleksnu srž, pa ma kako ona bila gorka i trpka«. Složen i često proturječan odnos Krleže i modeme osvjetljuje i raščlanjuje u studiji Krleža i moderna (Putevi, 1980, 5), a u eseju Krleža i hrvatska dramska tradicija (Gesta, 1980, 4-5), ispituje moguće utjecaje hrv. dramatičara, upravo moderne, na Krležino dramsko stvaranje. Pritom iznosi prvi put eksplicite izraženu tezu o Vojnoviću kao mogućem dramskom impulsu Krležinoj dramatici. Ta su tri priloga objavljena i u autorovoj knjizi Osmišljavanja pod nazivom Tri teme o Miroslavu Krleži, a u istoj se knjizi nalazi i esej Zagreb kao književna inspiracija hrvatskih pisaca, objavljen prethodno u Republici (1975, 4), u kojemu Šicel interpretira Šenoin, Matošev i Krležin doživljaj Zagreba. Problematiku Krležina odnosa prema hrvatskim realistima autor je opširno osvijetlio u knjizi Ogledi iz hrvatske književnosti (Miroslav Krleža i hrvatski realisti) a problematiku najnovije dramatizacije Krležina romana Na rubu pameti obradio je u studijskom referatu objavljenu u zborniku Krležini dani u Osijeku 1993 (Osijek-Zagreb 1995). Iako u užem značenju toga pojma nije krležolog koji bi se sustavno bavio Krležom ili dijelom njegova korpusa, svaki je od pojedinačnih susreta M. Šicela s Krležinim djelom upotpunjavao mozaik spoznaja i interpretacija toga pisca.

Jo. S.