TANHOFER, Tomislav

TANHOFER, Tomislav, glumac i redatelj (Antunovac, 21. XII. 1898 - Split, 21. VI. 1971). Nakon završene klasične gimnazije, studirao filozofiju. God. 1921. dolazi u HNK u Osijeku kao tajnik, potom redatelj i glumac, a zgodimice obnaša i dužnost intendanta. God. 1934-36. član je HNK u Zagrebu, 1936-40. u novosadskom je kazalištu, 1940-45. ponovno u Zagrebu, uz kraći boravak (1943/44) u Osijeku, kao intendant, i Banjoj Luci. God. 1945. postavljen je za ravnatelja Drame HNK u Splitu, 1948. prelazi u Beograd, u novoosnovano Jugoslovensko dramsko pozorište, ali se vraća u Split gdje je, kao ravnatelj Drame, umirovljen 1965. Režira u tom kazalištu i nakon odlaska u mirovinu. Kao glumac tumačio je uglavnom psihološki kompleksne likove u djelima Shakespearea, Ibsena, Vojnovića, Begovića i dr. te, prema sudu kritike, stvarao inteligentne i produhovljene likove, a kao redatelj nastojao biti vjeran tekstu.

U njegovu redateljskom opusu najistaknutije mjesto pripada nizu uprizorenja glembajevskog ciklusa na nekoliko pozornica. Gospodu Glembajeve postavio je u Splitu (HNK, 1945. i 1961) i Zrenjaninu (NP, 1954), dramu U agoniji u Osijeku (HNK, 1928), Splitu (HNK, 1947. i 1959), Dubrovniku (Kazalište Marina Držića, 1957), Zagrebu (HNK, 1959) i Beogradu (JDP, 1965), a Ledu u Splitu (HNK, 1964). Osim glembajevskog ciklusa, u Osijeku je postavio Vučjaka (HNK, 1926), što je prva izvedba neke Krležine drame izvan Zagreba, a u Splitu režirao Maskeratu i Salomu (HNK, 1964). Sa svojom glumačkom klasom u Beogradu je 1954. kao ispitnu predstavu uvježbao Kraljevo »u stilu madrigala i oratorijuma« (B. Glišić), a 1963. u Splitu je objavio redatelj ski plan za uprizorenje Michelangela Buonarrotija na skelama podignutima iznad orkestra i proscenija, čime je u mnogome anticipirao Ristićevu režiju te legende na zgarištu splitskoga HNK. Glumački je interpretirao Leonea Glembaja u Osijeku (Gospoda Glembajevi, HNK, 1929), u režiji P. Konjovića, i Splitu (1945), Olivera Urbana u Osijeku (Leda, HNK, 1930), u režiji B. Gavelle, te Ivana Križovca u Splitu (1947). Prema sudu kritike, njegov je Leone »posebno poglavlje. U jednoj inteligentnoj kreaciji on je dao dosad najkompletnije i najinvencioznije tumačenje ove složene (...) uloge našeg domaćeg repertoara. Njegov Leone stoji bar za jednu nijansu iznad izvrsnih tumačenja T. Strozzia, Raše Plaovića i Rade Nakrsta« (D. Šošić).

U memoarskim zapisima, koje je fragmentarno objavio u periodici, pisao je i o svojim susretima s Krležom, a napose o tome kako je, u suradnji s nizom partnera i publikom, postupno otkrivao i upotpunjavao lik Leonea Glembaja, u kojemu je »iscrpio (...) sav svoj umjetnički potencijal« te više nikad nije uspio do te mjere pokrenuti u sebi »organski proces unutrašnjeg doživljavanja nekog književnog lika u svim amplitudama kreativnog akta«.

BIBL. T. T.: Miroslav Krleža, Naša sloga, 1930, 630; Leone Glembaj. Jedan glumački doživljaj, Mogućnosti, 1963, 12; »Michelangelo Buonarroti«, Skica za jedan režijski plan, ibid.

LIT.: V. K., Tomislav Tanhofer novi ravnatelj drame Hrvatskog državnog kazališta u Zagrebu, Nova Hrvatska, 11. XI. 1943; D. Šošić, Krleža na splitskoj sceni, Slobodna Dalmacija, 1. V. 1953; D. Mucić, Krleža i Osijek, Osijek 1979; A. Bogner-Šaban, Kazališni Osijek, Zagreb 1997.

B. Sen.