UJEVIĆ, Tin (Augustin)

traži dalje ...

UJEVIĆ, Tin (Augustin), pjesnik i esejist (Vrgorac, 5. VII. 1891 - Zagreb, 12. XI. 1955). Od 1909. objavljuje pjesme, književne kritike i eseje u hrvatskim i srpskim časopisima. Zbirke pjesama i eseja počinje objavljivati nakon I. svj. rata (Lelek sebra, 1920; Kolajna, 1923; Auto na korzu, 1928; Ojađeno zvono, 1931; Ljudi za vratima gostionice, 1938; Skalpel kaosa, 1940; Žedan kamen na studencu, 1955). Pred I. svj. rat, prekinuvši studij filozofije u Zagrebu, otišao je u Pariz, gdje se zadržao do 1919. i politički angažirao kao pobornik jugoslavenske ideologije. Blizak idejama predratne Nacionalističke omladine, postupno je izgubio naklonost političkih krugova o kojima je ovisio (srpska ambasada u Parizu, Jugoslavenski odbor), što je zapriječilo njegov daljnji politički rad. Od povratka iz Pariza, boraveći u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, bavi se isključivo književnošću. Hrvatska i srpska književna kritika vrlo su pozitivno ocijenile njegove prve pjesničke zbirke, a pjesme i eseji što ih je objavio kasnih 20-ih i 30-ih godina osigurali su mu ugled jednoga od najcjenjenijih hrvatskih i jugoslavenskih pjesnika.

Premda se Ujevićeva književna djelatnost vremenski uvelike podudara s Krležinom, nema potvrda da su dva pisca ikada uspostavila izravnu vezu. Pregršt Ujevićevih pjesama objavljenih 1919. u Plamenu jedini je slučaj njihove suradnje. Lakonični iskazi što su ih izrekli jedan o drugome daju naslutiti da su se uzajamno vidjeli kao konkurenti.

To u nešto manjoj mjeri vrijedi za Ujevića, koji u svojim književnokritičkim i esejističkim tekstovima spominje Krležu pedesetak puta. Najčešće ga, doduše, imenuje usput, u nizovima nabrojenih imena, kao sudionika u aktualnom književnom životu (na primjer: »Tu se možda ukrštava nekoliko vrlo različitih [...] struja i pravaca: Miličić, Krleža, Andrić, Vinaver, Rastko Petrović, Donadini, Krklec, A. B. Šimić, Micić, Korolija...«, Poezija Siba Miličića, Srpski književni glasnik, 1922, knj. V, br. 4). Kadšto mu posveti pokoju rečenicu, pri čemu se razabire da je čitao i analizirao njegova djela, osobito pjesnička. U članku Tin Ujević o Augustu Matošu (Jugoslavenska pošta, 7. IV. 1934) odaje da je mladoga Krležu doživio kao najavu promjene u hrvatskoj književnosti pred I. svj. rat (»Netko će se još možda naći, pa će se sjetiti svega iz onih prošlih vremena [...] kada je tek bojažljivo, kao najmlađi početnik, istom počeo da se pomalja Miroslav Krleža«). Razmišljao je i o mjestu Krležinih pjesama u novijoj domaćoj poeziji (uspoređivao ih je s lirikom Lj. Micića, dovodio ih u vezu s ekspresionizmom, a u jednoj ih je prigodi povezao s razvojnom linijom Kranjčević-Kamov). Također je pratio Krležinu esejistiku, prema kojoj je bio kritičniji: »Do zrelijega oblika pravog eseja [Matoš] nije dotjerao (sličan je nedostatak veoma uočljiv kod g. Krleže)«, Matoš II. Studija o Matošu, Mogućnosti, 1963, 3, 4 i 5. Da je Krležu osjećao kao suparnika vidi se iz nekoliko iskaza u kojima se s njim uspoređuje: »Bit će da je dobro nešto što me [L. Žimbrek] odvaja od Matoša i Krleže« (Prijatelji i »prijatelji«, Jugoslavenska pošta, 21. III. 1930); »Mene se svakako nije uspjelo raščetvoriti jednom samovoljnom alternativom: Matoš-Krleža« (Ne razumijte krivo: ja osuđujem boemstvo, Savremenik, 1940, 7); »Tin je ekskluzivnošću svoje profesije i okupacije nadvisio sve, pa i Matoša i Krležu« (Predstavljam se čitaocima »Pravice«, Pravica, 13. IV. 1940).

Ujevićeva očitovanja o Krleži, premda kratka i nesistematična, nisu negativna. Čak i kad se Ujević s Krležom nadvisuje, podrazumijeva se da ga doživljuje kao jaka suparnika (neizravno o tome svjedoči ponovljeno smještanje Krleže u istu ravninu s Matošem). Naprotiv, vrlo rijetki Krležini iskazi o Ujeviću pokazuju više mrzovolje i svjedoče o nedostatku spremnosti da se prave dimenzije Ujevićeva opusa uzmu na znanje. Osnovni strategem njihove prikrivene negacije sastoji se u svođenju Ujevićeve poezije na njezinu najraniju, uvjetno rečeno, simbolističku fazu, kojoj, sa stajališta Krležina modernizma, nije teško prigovoriti pasatizam i epigonski odnos prema Matošu i francuskim devetnaestostoljetnim pjesnicima (»Od Rimbaudove Pijane korablje do Madžara Adyja, do Matoša i do Augustina Ujevića mnogi su lirici gledali malenu djecu nad ribnjacima s lađama«, Lirika Rainera Marije Rilkea, Hrvatska revija, 1930, 11 i 12; »Poklonicima Baudelaireovim ime je legija: Baljmont, Zinaida Hippius, Mereškovski, Wilde, T. S. Eliot, V Bijusov, R. M. Rilke, Hofmannsthal, Stefan George, Swinburne [...], Matoš, A. Ujević«). U skladu s težnjom da Ujevića petrificira u ulozi zakasnjeloga simbolista, K. se uvijek služi njegovim punim imenom (Augustin), premda je ono već početkom 20-ih godina postalo neaktualno.

Sa stajališta današnje znanosti o književnosti odnos Krleža-Ujević postaje zanimljiv i neovisno o očitovanjima jednoga pisca o drugome. Određena analognost njihova položaja u hrvatskoj međuratnoj književnosti, tipološke srodnosti i stilske opreke između njihovih pjesničkih opusa i njihova donekle podudarna reagiranja na jugoslavenske ideje pružaju mnogo materijala za usporedbe i konfrontacije.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

UJEVIĆ, Tin (Augustin). Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 19.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2236>.