WEININGER, Otto

WEININGER, Otto, austrijski filozof (Beč, 3. IV. 1880 - Beč, 4. X. 1903), stekao posmrtno priznanje, i gotovo popularnost, svojim jedinim većim djelom, knjigom Spol i karakter (Geschlecht und Charakter, 1903, otad dvadesetak izdanja), u kojoj spekulativno raspravlja o odnosu između »spola i karaktera«, trudeći se da na kulturnopovijesnom obzoru dokaže tezu o dubokoj, neuklonjivoj opreci koja dijeli muškarca od žene, fiziološki i mentalno. Ta metafizika spolova, kako je kritika nazvala Weiningerovo djelo, temelji se na smjelim uopćavanjima određenih povijesnih pojava, na generalizacijama koje su zanimljive samo kao pojmovna fantazija, prožeta, bez sumnje, pojedinim lucidnim psihološkim opažanjima. Tvrdnjom o nadmoćnosti muškarčeve duhovnosti nad inferiornošću žene, koja je isključivo seksualno biće, Weininger je donekle blizak Nietzscheu i Strindbergu. Nietzscheov utjecaj očituje se osobito u dikciji. Inače, Weiningerove poglede treba razmatrati i u najbližem kontekstu, u okružju bečke moderne (Kraus, Hofmannsthal, Schnitzler, Freud). Krleža spominje Weiningera u esejima više puta letimice, npr. uz Freuda, bez nekoga određenog suda. Tek u Registru i tumaču imena, knjiga, događaja i pojmova u časopisu Danas (1934, knj. I) nalazimo bilješku: »Ustrijelio se u dvadeset i trećoj godini (1903) kao dosljedni pesimista. Dečko natprosječno nadaren, razradio je ogromnu literaturu u pitanju biseksualiteta kod oba spola, naznačivši neke nove, do tada još slabo ispitane komplekse te mračne oblasti.« U toj karakterizaciji donekle iznenađuje afirmativan sud, bez ikakve kritičke ograde, iako bi upravo ovdje takva ograda bila na mjestu, svakako mnogo više nego u nekim Krležinim izjavama o drugim autorima. Dok negativni sudovi u Krleže nisu uvijek dokaz temeljita poznavanja stvari, za pozitivne se može reći da su u načelu utemeljeni. S velikom se vjerojatnošću stoga može zaključiti da je Weiningerovo djelo ostavilo jak dojam, možda zbog Nietzscheova traga u tom tekstu. Potrebno je, međutim, prije svega u Krležinim djelima tražiti modele mišljenja i predočavanja koji upućuju na generalnu srodnost u nekim filozofemima vremena u kojem je moglo biti, bez obzira na to da li preko nekih utjecaja ili ne, zajedništva između Weiningera i Krleže. Kao predmet analize nameću se napose dramska djela u kojima erotička tematika nosi pečat misaonog uopćavanja, nastojanja da se oblikuje poetski svijet u kojem se nazire ontologija spolova, ili u mitskom ili u alegorijskom obličju. Maskerata (1913) i Adam i Eva (1922) najvažniji su tekstovi te vrste. U oba djela, u prvom u ironičkoj a u drugom u patetičkoj varijanti, ženski su protagonisti utjelovljenja Žene, koja se zbog svog tipskog alteriteta nalazi u vječnom sukobu s Muškarcem. To je način shvaćanja o pojavnosti spolova koji je u epohi oko prijeloma stoljeća, epohi koja je bila sklona idealnotipskim konstrukcijama, bio dosta raširen. To je širi kontekst Krležine tematike. Weiningerovo djelo zaslužuje zbog osobita odjeka njegovih teza u tom kontekstu primarnu pažnju.

V. Žm.