Galicija

»GALICIJA«, fragment u četiri čina iz ciklusa ,Hrvatski bog Mars^’«, s podnaslovom Kroaten-Lager, objavljen u časopisu Kritika, 1922, 3 (čin I), 4 (čin II), 5 (čin III), 6 (čin IV). Premda je nekoliko puta najavljivao ponovno tiskanje tog teksta (za koprivničko izdanje i, poslije, izdanja MK SDM i DMK BNP), Krleža ga više nikada nije objavio. Umjesto toga napisao je na početku 30-ih godina novu ratnu dramu U logoru, prvi put tiskanu u posebnoj knjizi (Zagreb 1934), koristeći za nju osnovnu dramsku situaciju, te neke likove, prizore i veoma malo replika iz Galicije. Već u pismu J. Benešiću (11. I. 1932) o tim tekstovima govori kao o dvjema varijantama iste drame: »Svršio sam preradbu Galicije, koja se sada zove ,Kroatenlager‘. U tri čina, prva varijanta u četiri, sa novim licima«, ali u izdavačkim se planovima još neko vrijeme naizmjence, pa i jedan uz drugi, javljaju oba naslova. Od 1947, međutim, K. Galiciju spominje samo kao stariju »verziju« i »prvi naslov« drame U logoru.Stoga se i ovaj tekst, napose poslije preradbe za izvedbu u Savremenom pozorištu (Beograd 1964), pokatkad uprizoruje (Rijeka 1976, Subotica 1977, Zagreb 1983) i tiska (Beograd 1977) pod naslovom Galicija.

Dio književne i kazališne kritike tekstove Galicija i U logoru drži skicom i razradom te skice, dio dvjema podosta različitim varijantama iste ratne drame, dio dvama tematski i problemski bliskim, ali ne i istovjetnim dramskim djelima. M. Matković, npr. sudi da »Krležin naknadni zahvat nije značio ništa drugo nego razradu onih realističkih elemenata, koji su već u toj drami postojali u prvoj verziji«; B. Hećimović nakon usporedne analize zaključuje da su razlike između dvaju tekstova »mnogo veće, raznovrsnije i osjetnije, nego što to kazuje Matković« te se može govoriti o »novoj drami ratnog, galicijskog krvarenja«, a slično sude i neki drugi autori (M. Vaupotić, S. Lasić); D. Gašparović piše da se Galicija nakon nastanka »samosvojne cjeline: drame U logoru (...) može shvatiti i tumačiti isključivo kao radni predložak koji je u konačnoj verziji zadobio svoj puni i pravi književni i dramaturški oblik«; R. Vučković drži da valja razlikovati tri varijante iste drame: Galiciju s početka 20-ih godina, U logoru s početka 30-ih godina i svojevrsnu sintezu prvih dviju varijanti ponovo pod naslovom Galicija u 60-im; upozorivši na mnoga protuslovlja i neriješena pitanja vezana uz nastanak i recepciju teksta, V. Bogišić ocjenjuje kako je Galicija »jednostavno loša« (ne samo u poređenju s dramom U logoru, koju drži novim djelom, nego i u poređenju s drugim Krležinim tekstovima iz 20-ih godina), ali ipak ne prihvaća sud da je riječ o »književno mrtvom« djelu.

Nastanak Galicije (vjerojatno 1919. i/ili 1920) uvjetovao je s jedne strane Krležin sustavni rad na ciklusu Hrvatski bog Mars, a s druge strane odstup J. Bacha s mjesta ravnatelja Drame zagrebačkog HNK, nakon čega je K. odlučio vratiti se pisanju za kazalište. Dogotovljeni tekst poslao je novom ravnatelju I. Raiću 24. IX. 1920. Gavella ga je uvježbao s ponajboljim članovima ansambla (J. Pavić, S. Petrović, T. Strozzi, F. Sotošek, A. Gerašić, J. Maričić, A. Grünhut, A. Binički, B. Rašković i dr.), premijera je zakazana za 30. XII, ali nije održana, navodno zbog telefonske zabrane, za koju dosad nije točno ustanovljeno je li uopće izdana izvan kazališta, a ako jest, tko ju je izdao, a tko u kazalištu primio.

Zbivanja u drami Galicija prostorno su i vremenski koncentrirana na jednu noć u galicijskom selu gdje su smještene »komanda većeg samostalnog detašmana ekselence Hahnencamp« i »komanda ,pukovnik Živanović‘«, a fabularno organizirana oko vješanja stare, neimenovane seljakinje koja je pljunula na pukovnika jer su joj njegovi vojnici oteli i posljednju kravu. Prvi čin zbiva se u devastiranoj sobi plemićkog dvorca koja služi kao »pretsoblje ađutanture s jedne, a generalovog stana s druge strane«. Staričin postupak i nadasve okrutnu osudu vojnog suda K. osvjetljuje uglavnom sa stajališta dvojice ordonanaca, zagorskih seljaka koji, poput mnogih likova iz proznog ciklusa Hrvatski bog Mars, rat i društvene razlike njim potencirane shvaćaju te pasivno podnose kao neizbježnu, nepromjenljivu situaciju u kojoj se svatko mora snalaziti kako najbolje umije, a svaki javni prosvjed ili pokazivanje sućuti za nepravedno osuđenoga donosi samo veće nevolje. Iz njihova razgovora, kako piše u opširnoj, narativnoj uvodnoj didaskaliji, mora se osjetiti da su »prestrašeni poput pasa«. Treći ordonanc, Orlović, ne sudjeluje u razgovoru, nego se krišom priprema za atentat na generala. Unatoč pogodnoj prigodi, Orlović ne puca te na kraju čina pokorno prima pismo sa smrtnom osudom za staricu i odlazi da ga odnese pukovniku Živanoviću.

Drugi čin zbiva se u učionici srednje škole, koja u ratu služi za »ađutanturu komande ,pukovnik Živanović‘«. U prvom dijelu K. gradi lik natporučnika Waltera, profesionalnog vojnika, »crno žutog kondotjera«, koji se u pijanom razgovoru i odnosu s mladim Zastavnikom otkriva kao duševni i moralni invalid (alkoholičar, homoseksualac, sadist, cinik, čovjek bez skrupula, ideala i nade). U drugom se dijelu razvija sukob između Waltera i kadeta Jankovića (studenta »u civilu«); sukob kulminira nakon dolaska Orlovića, Jankovićeva prijatelja iz Zagreba, koji Walteru uručuje smrtnu osudu za staricu, a ovaj demonstrira svoju službenu moć određujući Jankovića za egzekutora. Epizoda s izbacivanjem tuberkulozne žene i njezine djece iz stana (jer pukovnik ne može spavati od njihova plača) pojačava dojam o nehumanosti i izopačenosti vojnika.

U trećem činu Orlović i Janković ispod stabla o kojem »visi lešina obešene žene«, ali tako da se »u tmini ne vidi nikako« već »samo naslućuje«, raspravljaju o odnosu pojedinca, napose intelektualca, spram rata, društvenog kaosa i povijesnog razvoja čovječanstva. Za razliku od zagorskih seljaka, koji vide zlo, nepravdu i nasilje, naslućuju im uzroke i znaju tko što reprezentira u vojsci, ali svaki radi samo na tome da za sebe izbori što manje neugodan položaj u svijetu kojim odvajkada upravljaju »gospoda«, Orlović i Janković vode disput o konačnom dokidanju nepodnošljive socijalne, političke i egzistencijalne situacije. Individualistički buntovnik Orlović zanosi se mišlju o bijegu u Rusiju i dalje na Istok (što u Galiciji ima značenje analogno značenju plovidbe prema Novome u Kristoforu Kolumbu), govori o »izlasku« iz »Croatenlagera«, posvemašnjem individualnom odcjepljivanju od stvarnosti i o tome da već »stoji izvan materije«. Janković, slično dramskom tipu Sjene/Nepoznatog u Legendama, ironizira njegove »romantične« zanose, a sam koleba između rezignacije, vjere u to da se povijesno »gibanje« čovječanstva odvija po »fiksiranoj putanji« i pristajanja uz revolucionarni preobražaj zbilje. Za rad na razvlašćenju »inteligencije«, koja, potkupljena »menažom« tj. tvarnom dobiti i tjelesnim užicima, snosi ponajveću moralnu odgovornost za rat i sve druge oblike nasilja, opredjeljuje se nakon oštrog sukoba s »garnizonskim oficirom Dr. pl. Vučetićem, u civilu kr. sudbenim pristavom«, amoralnim »inteligentom« koji se, kako Janković (slabo motivirano) pripovijeda, iz nejasnih pobuda dobrovoljno javio da objesi staricu kad je on odbio poslušati Waltera.

U kratkom četvrtom činu središnje mjesto pripada Orlovićevu veoma dugom monologu - izgovorenom jednim dijelom i pred nijemom vizijom obješene žene - u kojem autor eksplicira slom njegove ideje o individualnom »izlasku iz svega« i moralnoj čistoći; shvativši da je »krvav« i »strašno kriv«, Orlović iz ađutanture (prikazane i u činu I) prodire na neprikazanu oficirsku gozbu i ubija generala. Prema didaskaliji, »jedna figura« za pucnjave nakon atentata bježi iz dvorca, »ali se ne vidi jasno jeli to Orlović ili ne«. I ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima u drami, Krleža inzistira na zamućenim obrisima lica i predmeta u pozorničkome prostoru kao indikatoru »dematerijalizacije svijeta« u Orlovićevoj percepciji zbilje i scenskoj ekspresiji te percepcije.

Kao ratna drama, Galicija se može dovesti u izravnu i posrednu vezu s istodobnim srodnim dramskim i kazališnim radovima, napose na njemačkome govornom području, npr. Posljednjim danima čovječanstva K. Krausa, Pomorskom bitkom R. Goeringa, Neprijateljem E. Singera, Piscatorovim dokumentarnim teatrom, a R. Vučković nalazi za mjetne sličnosti između Krležina teksta i Rata G. Hauptmanna. Indikativno je da je u Krležinu i Cesarčevu Plamenu u doba rada na Galiciji (1919,5-6) tiskan prijevod Singerove drame, koje glavni lik Johann Bleich pripada istome tipu individualističkog buntovnika (»Ja stojim gore, visoko gore na tornju. Vi dole, molite se, množite se, razdirite među sobom. A što se to mene sve tiče?«; »Zašto moramo da u blatu ležimo, a gledamo zvezde?«) kao i Orlović.

Premda je kritika gotovo bez iznimke drži jednim od najslabijih Krležinih dramskih tekstova - dobrim dijelom i zbog toga što je autor jezično (pisana je nezgrapnom kombinacijom hrvatskoga i srpskog), stilski ni dramaturški nije dotjerao, nego zamijenio drugom dramom - Galicija ima svoje neprijeporno mjesto uz Golgotu i Vučjaka, s kojima tvori ciklus stilski eklektičkih, ali tematski, ideološki, generički i dramaturški podosta homogenih epskih drama, dok novu dramu U logoru valja pridružiti glembajevskom ciklusu kojemu pripada ne samo kronološki nego i dramaturški, generički, jezično i stilski.

LIT.: M. Matković, Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo, 1949, 2-3; M. Vaupotić, Dramsko stvaranje, u knj. Siva boja smrti, Zagreb 1974, str. 302-371; B. Hećimović, Tri drame i kontinuitet stvaranja ili od simbola do karaktera, 13 hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976, str. 370-408; D. Gašparović, Dramatica krležiana, Zagreb 1977 (II. izd. 1989), str. 45-113; isti, Krležine nadopune vlastitih dramskih djela i geneza drame »U agoniji«, Dani hvarskog kazališta (zbornik), Split 1981, str. 178-213; R. Vučković, Naturalističko-psihološka drama, u knj. Krležina dela, Sarajevo 1986, str. 159-207; V. Bogišić, Problem Krležine Galicije, Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991 (zbornik), Osijek-Zagreb 1992.