Golgota

»GOLGOTA«, drama u pet činova prvi put tiskana u Srpskom književnom glasniku (1922, knj. VII, br. 4, 5, 6, 7 i 8), a zatim u knjizi Golgota (Zagreb 1937). Praizvedena je u Zagrebu u režiji B. Gavelle (HNK, 3. XI. 1922) kao prvi javno prikazan Krležin dramski tekst; nagrađena 1922. Demetrovom nagradom. Tekst je, po autorovoj bilješci, nastao između 1918. i 1920, u doba Krležina intenzivnoga polit. angažmana u SRPJ(k), poslije KPJ, njegovih mnogobrojnih nastupa na zborovima i publicističkoga rada.

Golgota je polit. drama koja, srodna istodobnim teatarskim i dramskim ostvarenjima Tollera, Junga, Piscatora te sovjetskih pisaca i redatelja, ali i neovisna o njima, tematizira stanje u evr. radničkom pokretu nakon oktobarske revolucije, sukobe i rascjepe u Drugoj i Trećoj internacionali; u tom tekstu »otkrivamo novu dramsku dimenziju Krležina antigrađanskog teatra, kao i pjesnika eminentno političkog kazališta, dramatičara koji iz krhotina političke zbilje i utopijske ideologije (...) konstruira političko kazalište revolucionarne akcije kao oblik najradikalnije borbe protiv defetističkog pomirenja poezije i realizma u građanskoj dramaturgiji« (B. Donat).

Pridajući temi internacionalni značaj i važnost, K. radnju locira u »centralnu Evropu«, a povijesni trenutak simbolički određuje kao dane »pred Uskrs godine devetstotina i devetnaeste«. Prvi čin zbiva se noću u pivnici, drugi iste noći u Ksaverovoj kući i pred njom, treći ujutro u arsenalu gdje se popravlja »ogromna carska oklopnjača, što su je proleteri poslije sloma prekrstili u ,Republiku‘«, četvrti u »suton na groblju (...) nad otvorenim grobom palih žrtava«, a peti kasno noću u Kristijanovu stanu. Svi realni likovi u drami pripadnici su istoga društvenog sloja: radnici u arsenalu i njihovi neposredni nadglednici ili čuvari (vojnici i policajci). Uz realne likove, K. u Golgotu, kao i u dio Legendi, uvodi i irealne, ali samo u dva prizora: pripadnici viših društvenih slojeva - »biskupi u gala ornatu«, »oficiri u paradi«, »gospoda u cilindru i bundi, dame u krznu« i sl. - sjedinjeni u divljoj hajci na ranjenog revolucionara ukazuju se Pavlu u trenutku agonije pred Kristijanovom kućom, a Doktor se na kraju petog čina javlja u kostimu i maski »demona sa starih crkvenih slika« kao projekcija svijesti i savjesti »pijanog, malog, provincijalnog agitatora« Kristijana i »sjenka jednog nazora o svijetu«. Osnovni politički - i dramski - sukob u Golgoti nije sukob dviju klasa, tj. radnika i buržoazije, nego sukob koji je nastao i razvija se unutar radničke klase i radničkog pokreta. Radnike u arsenalu K. razdvaja u dvije skupine, u dva skupna dramska aktera: s jedne su strane »crveni«, tj. radnici koji se, pod dojmom oktobarske revolucije, zauzimaju za radikalnu promjenu društvenih odnosa i po cijenu žrtvovanja osobnih interesa (najistaknutiji su dramski likovi u toj skupini Pavle i, nakon njegove smrti, Andrej), a s druge strane »žuti«, tj. radnici koji zahtijevaju samo poboljšanje svojega materijalnog položaja bez ikakve promjene društvenih odnosa (najistaknutiji je dramski lik u toj skupini Kristijan). Sukob K. u tekstu konkretizira kao spor oko tipa akcije koju radnički odbor treba poduzeti; Pavle i njegovi istomišljenici zahtijevaju da se arsenal »baci u zrak«, Kristijan i njegova strana predlažu »štrajk za tarifnu povišicu«. Budući da je ishod njihova sukoba - pobjeda »žutih« - povijesno već zadan, K. Golgotom nastoji osvijetliti razloge odustajanja radnika od revolucionarne preobrazbe društva. Radi toga iz mase dezindividualiziranih likova izdvaja dva - Ksavera i Kristijana - koji fungiraju kao individuacije negativnih vrijednosti i težnji u radničkom pokretu: Ksaver je prestrašeni egoist veoma uska intelektualnog obzora, a Kristijan beskrupulozni karijerist, doušnik i izdajica; prvi je nesposoban da shvati i prihvati revolucionarne ideje i revolucionarnu praksu te se zatvara u svoj skučeni svijet (što se na razini fabule manifestira kao tjeranje ranjenog Pavla s praga i zavlačenje s jednako tako sebičnom, prestrašenom i skučenom ženom »pod perine«), a drugi se u radnički pokret uvlači kao saboter i policijski doušnik, koji izdaje drugove, sprečava njihove revolucionarne akcije, patetičnim i neiskrenim govorima pridobiva neosviještenu gomilu radnika za sebe i odvraća je od revolucije, stekavši istodobno i pravo na raspolaganje novcem iz radničke blagajne.

Scenski prikazana zbivanja (sukob Pavla i Kristijana u pivnici; način života u Ksaverovu domu i Pavlova smrt pred njegovom kućom; nezadovoljstvo radnika, prvi Kristijanov govor, njegov sukob s Andrejem i tučnjava »crvenih« i »žutih« u arsenalu; pogreb palih radnika, Kristijanov drugi govor i Ksaverova moralna kriza na groblju; Kristijanov povratak kući, rasprava s misterioznim Doktorom i »egzekucija« bolesnog djeteta) poredana su kronološki te, proširena i povezana naracijom predočenim zbivanjima (neuspjeh diverzije na mostu, smrt članova odbora u arsenalu, ranjavanje Pavla i Andrejev bijeg, Kristijanova izdaja, Ksaverova smrt, Kristijanov izbor za predsjednika tarifne komisije i nagla bolest djeteta što koincidira s Kristijanovim lažnim zaklinjanjem na njegovu glavu), organizirana u dramsku fabulu koja ostaje unutar razmjerno uskih prostornih i vremenskih granica, a tematski je čvrsto vezana za diverziju, štrajk i sukobe radnika u nekom arsenalu. Sva scenski prikazana zbivanja nisu, međutim, osvijetljena i oblikovana s istog stajališta i ne odigravaju se na istoj razini; »realni« događaji u arsenalu, pivnici, domovima Ksavera i Kristijana i na groblju prepleću se s uprizorenim »vizijama« Pavla, Ksavera i Kristijana.

Politički angažirana, Golgota je ujedno i poetska drama izvedena po »matrici« Muke Isusove. Analogije između povijesti i mita, politike i biblijskog svijeta opažaju se na razini imenovanja dramskih likova (Kristijan-Krist, Ksaver-Ahasver, Pavle, Petar, Andrej, Klement, Toma), njihova diskursa (česti citati, parafraze, aluzije i »biblijska retorika« Kristijanova), prizora (svađa u pivnici-posljednja večera; Pavle pred Ksaverovom kućom - Krist pred Ahasverovom; vješanje Pavla - raspeće Krista; Ksaverovo ludilo-Ahasverovo prokletstvo), temeljne strukture priče (muka - smrt - uskrsnuće) te funkcije likova u priči (Kristijan-Juda; Pavle, Andrej i dr. - Krist; Ksaver-Ahasver). Krležina je ironija i kritika suvremene politike u tome što nakon »muke« i »smrti« arsenalskog odbora (zapravo proleterske revolucije koja je prošla svoju »kalvariju« i doživjela »golgotu«) ne »uskrsava« lik ili skupni akter koji je na polit. ravni bio pandan Kristu na mitskoj nego Kristijan, lik izravno i posredno označen kao »Juda«. Inzistirajući na analogijama između previranja u radničkom pokretu nakon oktobarske revolucije i golgotskog mita, K. s jedne strane osvjetljuje stradanje suvremenog radništva kao »ponavljanje« u sadašnjosti mitske Muke, a s druge strane u tome mitu pronalazi obilježja socijalnog sukoba (Isus kao »tesarov sin« i vođa sirotinje spominje se i u drugim Krležinim tekstovima); u Ksaveru, koji se identificira s Ahasverom, i mnoštvu radnika što se na Kristijanove prijetvorne govore prenatrpane biblijskim motivima »lijepe kao muhe« kritizira, međutim, neosviještenost suvremenog proletarijata koji patnju prihvaća kao nužnost, a svijet tumači pomoću biblijskih simbola i metafora, te u toj neosviještenosti vidi glavni razlog »ponavljanja« Muke u suvremenom svijetu.

Nakon prvog tiskanja, K. je u tekst Golgote unio nekoliko promjena: ijekavizirao ga je, izostavio motto: »Agnus Dei! Qui tollis peccata mundi! Ora pro nobis!«, proširio niz replika rečenicama koje jače naglašavaju ideološke suprotnosti između »crvenih« i »žutih«, Kristijana eksplicitnije označio kao policijskog doušnika i preradio prizor Doktorova ulaska (u prvoj varijanti »Doktor nosi staru bradatu masku Boga kakav visi na crkvenim slikama«, a ne »masku đavolsku«, i nema primjedbe o tome da on nije autorov lik ni individuacija njegova poimanja metafizičke pravde nego projekcija Kristijanove svijesti i individuacija njegova shvaćanja »pokajanja, moralne katarze, očišćenja od grijeha«).

Golgota je jedan od manje izvođenih Krležinih dramskih tekstova. Nakon dviju Gavellinih režija (Zagreb 1922. i 1954), kazališta su veće zanimanje za nju pokazala 70-ih i na početku 80-ih godina kad je režiraju V. Mihály (Subotica 1973), B. Jerković (Zagreb 1973), Lj. Georgievski (Priština 1974. i Sarajevo 1976), M. Škiljan (Zagreb 1977) i M. Carić (Split 1982). Kristijana su tumačili J. Papić, S. Lasta, P. Kvrgić, Z. Crnković, V. Drach i dr., Doktora - F. Sotošek, V. Bek, Š. Guberina, T. Lonza i dr., a Ksavera - J. Pavić, I. Šubić, D. Mitrović, K. Valentić, J. Dijaković, J. Genda i dr.

LIT.: M. C. Nehajev, Golgota. Drama u pet činova od Miroslava Krleže. Premijera u Hrvatskom kazalištu dne 3. studenoga, Jutarnji list, 5. XI. 1922: M. Begović, Premijera: »Golgota«, drama u pet činova, napisao Miroslav Krleža. Nacrti za dekoracije: Ljubo Babić. Režija: Branko Gavella, Novosti, 5. XI. 1922; V. Lunaček, Miroslav Krleža: Golgota. Drama u pet činova, Obzor, 5. XI. 1922: S. Galogaža, M. Krleža: »Golgota«. Sinoćna premijera u zagrebačkom kazalištu, Pokret, 5. XI. 1922; Lj. Maraković Miroslav Krleža: Golgota (Premijera u Narodnom kazalištu 3. o. mj.), Narodna politika, 6. XI. 1922; E. Finci, Miroslav Krleža: Golgota. Gostovanje Zagrebačkog dramskog kazališta u Beogradu, Politika, 5. V. 1954; D. Šošić, Premijerom Krležine drame »Golgota« otvoreno je Zagrebačko dramsko kazalište, Narodni list, 2. XI. 1954; B. Donat, Politički teatar Miroslava Krleže i nasljeđe evropskog ekspresionizma, u knj. O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970, str. 98-117; B. Hećimović; Tri drame i kontinuitet stvaranja ili od simbola do karaktera, u knj. 13 hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976, str. 370-408; D. Gašparović, Povijest i politika kao mit, u knj. Dramatica krležiana, Zagreb 1977, str. 41-76; R. Vučković, Socijalno-politička drama, u knj. Moderna drama, Sarajevo 1982, str. 288-330; I). Foretić, Golgota, u knj. Borba sa stvarima, Zagreb 1986, str. 131-143.