Grof Lujo Vojnović i historijsko-psihički nemoral našega vremena (Pitanje jedne špionaže)

»GROF LUJO VOJNOVIĆ I HISTORIJSKO-PSIHIČKI NEMORAL NAŠEGA VREMENA (Pitanje jedne špionaže)«, polemički komentar objavljen u Književnoj republici, 1924, knj I, br. 9. Članak je »prikaz fakata i uvod« razumijevanju afere Hinković-Vojnović na razvoj koje je i Krleža utjecao »progovorivši kao treći u teškom dijalogu između dva javna radnika«; ironizirajući u referenci jednoga ranijeg teksta o Vojnoviću (Književna republika, 1924, knj. I, br. 3) njegovo pasivno držanje. Prema kronologiji kojom K. čitatelja uvodi u prikaz, H. Hinković je u svojim »zapiscima iz emigracije«, objavljenima 1923. u Obzoru, spomenuo kako je od Ristića, srpskog poslanika u Rimu, čuo da su u austrijskom konzulatu u Zürichu bili »pronađeni dokazi protiv jednog istaknutog izvanodborskog Dalmatinca«. Prepoznavši se, L. Vojnović nekoliko mjeseci potom odgovara Hinkoviću, započinjući tako polemiku o »špijunaži« koja se sljedećih godina u mahovima nastavljala. Zbog svoga inzistiranja na onome što je čuo, Vojnoviću je Hinković bio »nesretnik koji svoju starost mrači klevetama i lažima«, za što je Vojnović mislio da je Krležin »isključivi patenat«, Židov s kojim on ne polemizira već, pozivajući se na obiteljsku »domovinsku« tradiciju, daje »historijsko-psihološki prilog o nemoralu našeg vremena«, a budu li ga Književna republika i Ćurčinova Nova Evropa - koja se također uključila u praćenje afere - nastavile prozivati, predat će ih sudu. Sudeći po tvrdnji iz kasnijeg teksta Špijunska afera grofa Luja Vojnovića (Književna republika, 1924, knj. II, br. 1) K. se »upleo u tu cijelu stvar« potaknut Vojnovićevom optužbom da je klevetnik, ali još više iz »načela koja treba bezuvjetno da se poštuju«. Tim načelima Vojnovići ne odgovaraju: Lujin otac, navodi K., »nije bio otpušten iz državne službe zbog jugoslavenstva nego zbog denuncijacije, a za brata mu opet čitamo da je otpušten (...) zbog defraudacije«, dok se sam lažni sjaj Lujina grofovskog naslova prokazuje i time što ni objavljivanjem »više od pet stotina redaka« posvećenih »pitanju jedne špionaže« nije porekao Hinkovića. Izjava Ministarstva vanjskih poslova objavljena u Samoupravi o Vojnovićevoj vezanosti tijekom ratnih godina za srpsku vladu Krleži je bespredmetna, »jer je veliko pitanje kako će ta srpska krfska vlada izgledati pred sudom historije«. Zaključno K. najavljuje »za jedan od slijedećih brojeva« širu raspravu o »zanimljivom slučaju« L. Vojnovića, a samoga »g. Grofa«, slijedeći Ćurčinov primjer, poziva da ga preda sudu.