Izlet u Rusiju

»IZLET U RUSIJU«, putopisna knjiga objavljena 1926. u Zagrebu, sastavljena od »putnih impresija« objavljivanih tijekom 1924, 1925. i 1926. u Hrvatu, Književnoj republici i Obzoru. Sadržava poglavlja: O putovanju uopće (Impresije iz sjevernih gradova); Bečke impresije I, II, III; Razgovor sa sjenom Frana Supila; U Drezdenu (Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje); Berlinske impresije I, II; Kriza u slikarstvu; Meditacije o Aziji i Evropi; Kroz žalosnu Litvu; U spavaćem vagonu Riga-Moskva (Primjeri savremene socijalne mimikrije); Ulazak u Moskvu (O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova): Kremlj; Na dalekom sjeveru; Lenjinizam na moskovskim ulicama: Kazališna Moskva; Admiralova maska; Uskrsna noć; Dolazak proljeća; Nekoliko riječi o Lenjinu; U muzeju Ruske Revolucije. U izdanju Izlet u Rusiju 1925 (Beograd 1958) izostavljeni su početni dijelovi pa knjiga započinje tekstom U Berlinu, ali su pridodani publicistički tekstovi o ruskim i međunarodnim temama iz 1924. i 1925. i tekst Domobrani Gebeš i Benčina razgovaraju o Lenjinu, koji je 1924. objavljen s podnaslovom Iz zapiska jednoga ratnika (Književna republika, knj. I, br. 5-6), pa je tako narušen putopisni značaj knjige i poremećena njezina autentičnost. Takva je kompozicija zadržana i u sljedećem izdanju Izleta u Rusiju (SDMKZ, sv. 17, Zagreb 1960). U izdanju SDMKO (Sarajevo 1973) izostavljeni su publicistički tekstovi osim O značenju Ruske revolucije u okviru imperijalizma, a pridodan je Pogovor, datiran 1973, što je, osim uvodne rečenice, zapravo dulji fragment uvodnog poglavlja O putovanju uopće iz izdanja 1926. U seriji Putopisa i studija (Sarajevo 1985) ta je kompozicija zadržana. Kanonskim tekstom Izleta u Rusiju, uzimajući u obzir kasnije jezične i stilske autorove intervencije, valjalo bi, u interesu cjelovitosti i autentičnosti knjige, smatrati izdanje iz 1926.

Prvotno izdanje knjige s uvodom O putovanju uopće, koja sadrži i refleksije što se odnose na sam oblik književnog putopisa i motive što će ih Krleža u kasnijim poglavljima razviti, slijedi, naime, temeljni itinerer Krležina putovanja što je započelo ujesen 1924. i završilo u proljeće 1925, s odlaganjima i mijenjanjem maršrute, zaustavljanjima u evr. gradovima - sve to zbog političkih i policijskih uvjeta putovanja hrvatskoga i jugoslavenskoga komunista u Sovjetsku Republiku s kojom Kraljevina SHS nije imala diplomatske odnose, a KPJ je djelovala ilegalno. Ustanovljeno je npr. da je K. boravio u Berlinu prije 1. IX. 1924, a zatim zimi 1925, te da je otputovao u Moskvu 28. II. 1925. O policijskim preprekama na putu svjedoči i iskaz u Pismu iz Koprivnice (Hrvat, 31. I. 1925) o oduzimanju putovnice na putu u Beč. Ne ulazeći u političke razloge Krležina putovanja, činjenica je da se K. svrstao među mnogobrojne evr. književnike koji su u to vrijeme posjećivali SSSR, među kojima se ističu P. Morand (pamflet Palim Moskvu, 1925), G. Duhamel (Putovanje u Moskvu, 1926), E. E. Kisch (Carevi, popovi, boljševici, 1927), W. Benjamin (Moskva, 1927). Bilo je to vrijeme priprema za stvaranje međunarodne organizacije »proleterskih i revolucionarnih« pisaca (plenum Međunarodnog biroa sastao se u ožujku 1926), Krležu je primao Narodni komesar za prosvjetu Lunačarski, organizirani su posjeti kazalištu, pa i izlet u pokrajinu. Krležin boravak nije ostavio tragova u sovjetskom tisku, a nije ostvarena ni Tairovljeva režija Golgote. Podaci iz Izleta u Rusiju svjedoče o tome da je K. u Moskvi boravio u proljeće 1925, a napomena o posmrtnim počastima azerbajdžanskom piscu i revolucionaru Narimanovu dopušta zaključak kako je K. bio nazočan na proširenom Plenumu Izvršnog komiteta Kominterne, na kojemu je sudjelovalo 120 delegata iz 30 zemalja, a održan je 21. III - 6. IV. 1925 (Narimanov je umro 19. III). Dojmovi s tog plenuma ušli su u poglavlje Kremlj. U radu Plenuma, koji je pretežno bio posvećen »boljševizaciji komunističkih partija«, sudjelovali su Staljin, Zinovjev, Buharin, Manuilski, K. Zetkin, Kurella, Scoccimara, B. Kun, V. Kolarov, M. Cachin i dr., a formirana je i zasebna jugoslavenska komisija o koje je radu referirao Zinovjev. Posebna je pozornost pridana i agitacijsko-propagandnoj djelatnosti sekcija Kominterne. O svemu se tome u Izletu u Rusiju ne govori, odn. o »sjednici Kominterne« govori se izrazito literarno, bez ikakve političke konkretizacije. Naglašava se jedino globalni značaj sjednice i spominje se da su na njoj bili nazočni »hrvatski dečki«.

Izlet u Rusiju i inače je izrazito literarni tekst što ga određuje književna vrsta putopisa, udomaćena i u Hrvatskoj (Nemčić, Matoš), ali je geneza knjige koja je nastala ciklizacijom različitih tekstova, namijenjenih bilo novinama bilo časopisima, uvjetovala i njezinu osebujnu kompoziciju. Trasa Zagreb-Beč-Dresden-Berlin-Königsberg-Virbalis-Riga-Moskva nije kontinuiran prostor, »jedan od sjevernih gubernijskih gradova« gogoljevski je neimenovan (Na dalekom sjeveru), a podataka o povratnom putovanju uopće nema. U putopisnu su knjigu uvršteni tekstovi koje autor sam naslovljuje kao »impresije« ili »meditacije«, čas su to osamostaljeni eseji o umjetnosti, motivirani posjetom izložbama (Kriza u slikarstvu), čas studije o aktualnim društveno-političkim pitanjima koje samo navodno »osim informativnih, drugih pretenzija nemaju« (Nekoliko riječi o Lenjinu), čas su to novelistički susreti s »čudnim« karakterima (Na dalekom sjeveru, Admiralova maska). Zazirući od »lažljive patetičnosti« i »patetičnih kulturnohistorijskih reminiscenca«, K. ipak slijedi pravila knjiž. vrste koja dokumentirani izvještaj spaja s kulturno-historijskom refleksijom, ali teza o tome kako »sve te vode, gradovi i ljudi, što se valjaju kroz putujući subjekt, nastaju tek u subjektu« (O putovanju uopće),dade se potvrditi naglašenim lirskim značajem pojedinih fragmenata (Uskrsna noć, Dolazak proljeća) i općim subjektivnim odnosom piščevim prema predočenoj zbilji s mjestimičnim naglaskom na pojedinim literarnim postupcima, među kojima ističemo (»orkestraciju« i »nemirni simultanitet žive Brueghelove slike« (Kremlj) odnosno »simultanitet boja, mirisa i zvukova« kojim K. prevladava dokumentarnost »fotografije« ili »reporterskog pera« (Ulazak u Moskvu).

Izlet u Rusiju bio je 1926. knjiga s izrazitom referencijalnom i spoznajnom funkcijom: pisanje u polemici s »lažnim i tendencioznim vijestima o stanju u Rusiji« i motiviran je obranom »logike ruske koncepcije od svih mogućih naših piskarala«. Ali njezin autor nije spreman da se podredi zadacima političke propagande i »ne osjeća potrebe da odstupi od istine«, s time što njegova »istina« nije ni eksplicitno politička ni političkoekonomski »statistička«, već ponajprije umjetnička: »Više od statistike, mene su na tom putu interesirali ljudi, ljudski odnosi, gibanja, pokreti, rasvjete, dinamika, klima. Ja sam gledao ruske crkve i - dopustite mi da budem sentimentalan - slušao šum vjetra u borovini i mislio o kulturnim problemima više, nego o statistikama« (O putovanju uopće). Upravo je to stajalište osiguralo Krležinu putopisu trajnu umjetničku vrijednost i nadmoćno mjesto u nizu putopisa evr. književnika o SSSR-u.

LIT.: M. Peić, Putopis, Republika, 1973, 9; isti, S Krležom u Rusiji, Miroslav Krleža 1973, Zagreb 1975; V. Kalezić, Pokret socijalne literature, Beograd 1975; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; A. Flaker, Pisac i galerija, Forum, 1982, 10-12; isti, Ruska avangarda, Zagreb 1984; isti, Berlinski intermezzo Miroslava Krleže, Revija, 1987, 5.