Khevenhiller

»KHEVENHILLER«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Sadržava šesnaest strofa, od kojih su petnaest distisi, a uvodna strofa je katren - ukupno trideset i četiri stiha pretežito dvanaesteračke strukture. Međutim i uvodna strofa je zapravo distih, grafički oblikovan kao katren, te se tim oblikom izdvaja kao svojevrstan moto balade, odn. njezina temeljna spoznaja pretočena u relativističku pučku filozofiju, koja se aforistički vehementno varira u svim ostalim strofama. Stihovi su povezani leoninskim srokovima, uzastopnim rimama i grozdovima rima, što sve determinira ritmičku i akustičku eksponiranost balade koja je zorna ilustracija hrvatske pučke svijesti čije je najubojitije oružje humor, ironija i sarkazam. U baroknu latinsko-kajkavskom podnaslovu balade, kao i njezinoj dataciji (A. D. 1579), asocirano je konkretno povijesno vrijeme i događaj - početak gradnje Karlovca koji, na poticaj i u čast austrijskoga nadvojvode Karla, gradi zemaljski kapetan Juraj Khevenhiller okupivši na prisilnu tlaku mnogobrojne kmetove. Događaj je međutim samo povod za njihov meditativni solilokvij o položaju u kojemu se nalaze i o sudbini koja ih je zatekla u konkretnom socijalnom poretku čiju nepromjenljivost i zadanost osporavaju dovodeći ih do apsurda upravo svojim prihvaćanjem. Kmetski pučki sarkazam prožimlje snažno cijelu baladu čija tenzija raste nabrajanjem svih kmetskih nedaća, a vrhunac doseže u efektnoj završnici, u ironijskom fatalizmu na temu vlastitog završetka. Naturalističkom slikom pasjeg brabonjka na anonimnom kmetskom grobu, pjesnikov je kerempuhovski galgenhumor apostrofirao groteskno lice kmetske sudbine, no balada nije žalopojka o toj sudbini nego je upravo njezino osporavanje vitalizmom elementarne pučke svijesti. Poigravajući se virtuozno ključnim riječima balade (nigdar, nikak, nekak, navek, vezda), u njihovu konkretnom i prenesenom značenju, autor svojim inspirativnim leksičko-ludističkim instrumentarijem do paroksizma dovodi pučku logiku i filozofiju svojih protagonista, no u tome paroksizmu otkriva se upravo ono svojstvo kajkavske riječi i humora kojim se odozdo »pljuje po gospodskim čizmama« i svemu što one simboliziraju. Khevenhiller je najilustrativnija balada takve pučke svijesti, njezine socijalne uvjetovanosti, ali i razornosti.