Lamentacija o štibri

»LAMENTACIJA O ŠTIBRI«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Ima 137 stihova razdijeljenih u 29 strofa, među kojima se dvije ističu izrazitom duljinom (35 i 22 stiha), dok su ostalo pretežito dvostisi. Stihovi su različitih duljina po broju slogova, a stihovni i strofni oblik balade u skladu je s njezinim lamentacijskim i polemičkim tonom, kojim pjesnik oblikuje socijalnu temu kmetskoga i uopće seljačkoga socijalnog položaja. Protkana je visokom ironijom, sarkazmom i cinizmom kojima se uobličuje lirski protagonist, a razobličuje socijalna struktura društva u čijem je hijerarhijskom sustavu taj protagonist na njezinu dnu. Nabrajanjem različitih feudalnih poreza, daća i nameta, od onih u novcu do onih u naturi i fizičkoj obvezi, pjesnik do paradoksa i apsurda dovodi njihov smisao koristeći se lirskim monologom kmeta, koji je otkrivač i komentator svoga apsurdnog socijalnog položaja. Međutim, balada nije samo jadikovka o kmetskoj sudbini i feudalnome poretku, jer se lirski protagonist u trećem, završnom dijelu balade identificira i u strukturi suvremenoga građanskog društva u kojemu se njegov temeljni socijalni status nije nimalo izmijenio. Prema tome, ne radi se samo o socijalno-povijesnoj ilustraciji koja dominira prvim dijelom balade, nego i o suvremenoj socijalnoj slici, tj. aktualnoj socijalnoj lirici 30-ih godina, pa je valja promatrati u sklopu autorove recentne socijalne poetike. U navedene kmetske obveze koje ga poput more pritišću, a koje su »legalizirane« postojećim poretkom i zakonima, pjesnik je uveo i kerčmarinu što je njegova osobna kovanica. Tim postupkom potenciran je ukupan stilski efekt balade i njezina ironijsko-satirička konotacija. Poseban naboj toj konotaciji daje drugi, središnji dio balade, polemičan dijalog kmeta, koji hineći svoju pokornost i prihvaćanje položaja u kojemu se nalazi, govori svojim gospodarima istinu o svome statusu i istinu o naličju njihove pravde. Komentirajući u tome dijalogu sa svjetovnim i crkvenim feudalnim moćnicima sudbinu seljačkih pobunjenika Dózse i Gupca, koji su skončali na neljudski način, pjesnik ne akcentuira samo pitanje pravde nego i ljudskosti takvih okrutnih postupaka. U svoj širi asocijativno-imaginacijski sloj balada uključuje i niz drugih povijesnih i aktualnih suvremenih nedaća poput socijalne emigracije, podmićivanja, kmetskog sudjelovanja u tuđinskim ratovima i dr., da bi u njezinu rezigniranu zaključku o nepostojanju tolnačnika najdirektnije iskazao svoj protest. Pjesnik je u toj baladi pronašao izražajni instrumentarij kojim je dao svoju originalnu viziju kipa Domovine. Pjesma je, naime, posvećena »Pavlu Štosu horvackemu vitiznancu ki kipa Domovine ni spoznal ni prepoznal«, no u toj autorovoj kritičkoj invektivi prepoznaje se Krležin kritički odnos prema ilirizmu i ilircima, pa i prema poznatoj Štoosovoj poemi koja u svoju povijesnu viziju Hrvatske nije uključila i socijalnu sliku. U uvodnome dijelu balade citiranje dio pučke kajkavske pjesme o kmetskome životu i socijalnom položaju, što osvjetljuje genezu ove balade koja u poznatoj pučko-kajkavskoj Kmetskoj jadikovki nesumnjivo ima svoje inspirativno žarište, iako je pjesnikovo osobno interpretiranje teme snažnije od navedenog predloška.