Madžarski lirik Andrija Ady

»MADŽARSKI LIRIK ANDRIJA ADY«, esej objavljen u Hrvatskoj reviji, 1930, 1, a potom u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932; s madžarskom inačicom imena u naslovu, tj. kao Madžarski lirik Ady Endre) te u knjizi Eseji I (Zagreb 1961). Po virtuoznoj esejističkoj frazi, nadahnutom pristupu temi, dubini kritičkog raščlanjivanja Adyjeva pjesničkog svijeta i izraza te po skladnosti kompozicije, unatoč mnogobrojnim asocijacijama i komparacijama, esej pripada antologijskim ostvarenjima Krležine esejistike. U Krležinu kritičkom osvjetljenju Ady se pojavljuje kao izazov madžarskoj književnoj provinciji impresionističkom, dekadentnom, verlaineovskom i rimbaudeovskom lirskom frazom koja je fluidna i meka u plaču za izgubljenim svijetom djetinjstva, nedosegnutim predjelima ljepote i ljubavi, sentimentalna i rezignacijska u evokaciji smrti kao lajtmotiva cjelokupne lirike, ali opora i tvrda u slikanju svakodnevnih događaja, posebice prizora i slika seljačkog života. Adyjev impresionizam K. prikazuje u kontekstu europskog impresionizma, a u intimističkim koordinatama Adyjeva pjesničkog svijeta njegovu crnu jezgru otkriva u pjesnikovoj opsjednutosti madžarsko-hunskim apsurdom, u tragičnoj sudbini simbolične i stvarne Hunije koja je u Adyju dobila svoga iskrenog barda. Prodirući u tamne, kaotične i katastrofične ponore prošlosti, ali i sadašnjosti, Ady je pjesnik bez formule i putokaza o izlasku iz tog stanja, a njegove su tamne slutnje izraz kossuthovskog pesimizma koji K. zorno predočuje srodnošću s Matoševim starčevićanskim očajem. Adyjevu pjesničku ličnost K. uspoređuje s Rilkeom i Krausom, a u Adyjevu romantičnom zanosu za četrdesetosmom i mržnji prema Austriji otkriva sjenku Petőfijeve lirike. Najimpresivnije poglavlje Adyjeva pjesništva K. pronalazi u njegovim pjesmama o buntovnim madžarskim kurucima kojih izvorni pučki duh i izraz oličuje beznadnost, ali i trajnost madžarskog sna o suverenitetu što ga pjesnik iskazuje puninom zanosa, ali i intenzivnošću osobne rezignacije uvjetovane najvećim dijelom stvarnošću I. svj. rata. Adyjeva ratna lirika izraz je tragične nemoći, rasplinuća sna o Huniji, rezignatorski akord uoči revolucije što je pjesnik nije dočekao. Krležina kritička ocjena Adyjeve lirike svodi se na apostrofiranje njezine vrijednosti i markantnosti »i u masi zakašnjelih istočnoevropskih impresionističkih lirika«, posebice po iskrenom književnom izražaju »osjećaja potpune suvišnosti« svoje poetike »u tursko-tatarskim i mongolskim dubinama madžarske sudbine«.