Odlomci iz eseja o Kranjčeviću

»ODLOMCI IZ ESEJA O KRANJČEVIĆU«, esej prvi put objavljen u časopisu Republika, 1948, 11-12, u povodu četrdesete obljetnice smrti Silvija Strahimira Kranjčevića, pod naslovom Odlomci iz eseja Miroslava Krleže o Kranjčeviću. Ponovno je objavljen u knjizi Eseji III (Zagreb 1963). Iz popratne bilješke vidi se da je riječ o predavanju što ga je Krleža pročitao na proslavi Kranjčevićeve obljetnice 29. X. 1948. u HNK u Zagrebu.

Esej sadržava nekoliko ulomaka Krležina poznatoga teksta O Kranjčevićevoj lirici (1931) kojima su dometnuti novi pasusi. Možda je posezanje za dijelovima staroga eseja navelo Krležu da u naslov novoga članka stavi oznaku »odlomci«. Ali, oznaka bi se mogla odnositi i na hipotetičku autorovu želju da na novom tekstu i dalje radi, što se poslije nije ostvarilo.

Za razliku od eseja iz 1931, u kojem prevlađuje estetičko-kritička argumentacija, u Odlomcima više mjesta zauzimlju zapažanja o društvenoj funkciji Kranjčevićeve lirike, kojih ima i u prvom eseju, ali manje. Stoga je ukupna ocjena Kranjčevićeve pojave u Odlomcima pozitivnija. K. je, naime, još 1931. Kranjčeviću priznavao ispravnost književnoga angažmana i novost svjetonazora, a poricao mu je umjetničku uvjerljivost. U Odlomcima čini to isto, ali je dojam da tematskoj dimenziji književnoga djela i njegovim idejnim sadržajima pripisuje veću vrijednost nego prije.

Ideje izložene ili naznačene u Kranjčevićevim pjesmama vrednuje K. pozitivno stoga što vjeruje da se one mogu povezati s lijevim društvenokritičkim filozofijama i svjetonazorima druge polovice XIX. st. (»Kranjčevićeva lirika odgojila je naše prve slobodne mislioce, ona je nadahnula falangu naših književnih Jakobinaca«, »Kranjčevićeva [je] programatska i tendenciozna lirika kod nas koncem devetnaestoga stoljeća odigrala ulogu predmarksističke propedeutike«). Na više mjesta podcrtava K. Kranjčevićeve teološke dvojbe (»[Kranjčević] prestaje vjerovati u božansku svrhu«) i njegovu osjetljivost prema društvenoj nepravdi. Pohvala Kranjčevićevu društvenokritičkom stavu, kako je izražena u Odlomcima, u skladu je s Krležinim trajnim idejnim usmjerenjem, a prilično je određena i ideologijom karakterističnom za jugoslavensko društvo ranoga poslijeratnog vremena. To najjasnije dolazi do izražaja u nastojanju da se Kranjčević postavi kao uzor aktualnoj »aktivističkoj književnosti« (»Kranjčevićeva poezija bila je ouvertira u današnju našu aktivističku književnost i koliko se radi o novoj, socijalističkoj stranici naše knjige, Kranjčevićevo ime ostat će nam kao putokaz pokoljenjima«).

Slično kao u eseju iz 1931, i u Odlomcima pokušava K. nedostatke Kranjčevićeve lirske estetike opravdati upozorenjem o nezrelosti domaćega književnog konteksta i tradicije (»Kranjčeviću je nedostajalo gotovo sve što u drugim, zapadnoevropskim književnostima pjesnici od mnogo manjeg značenja obično nasljeđuju«). Od Kranjčevićevih pozitivnih crta ponovno ističe sugestivnost njegovih svemirskih, astralnih motiva.