Odlomci romansirane biografije Frana Supila

»ODLOMCI ROMANSIRANE BIOGRAFIJE FRANA SUPILA«, politički esej s elementima biografsko-dokumentarne proze objavljen u Forumu, 1967, 5-6. Podnaslovna datacijska impostacija »po rukopisu iz godine 1924.« upućuje na pripadnost teksta zamišljenoj, vjerojatno romanesknoj cjelini o Supilu, za koju je K. pripremao građu 20-ih godina, kada i objavljuje prve fragmente o njemu. Bez obzira na kompozicijsku shemu, što problemskim fokusiranjem i tipom uopćavanja odaje redaktorske intervencije zreloga Krleže, makar ornamentirana paralelnim eksplikacijskim slojem obilno korištene digresivne parenteze, ova je skica za Supilov politički portret doista izvedena na opsežnoj građi rekonstruiranih situacija s nizom imena, činjenica i okolnosti. Iscrpna bilješka o Supilovu podrijetlu i mladim danima sugerira da je ta građa barem dijelom rezultat Krležina ranog studija; sudeći po parafraziranim osobnim zapažanjima, doista je pripremljena na temelju razgovora s navedenim in-formatorom, Supilovim bratom Gjivom. K. ostaje pod sugestijom Supilova primjera i tragičnog sloma, u obljetničkom okviru (1917-67) kojega i nastaje ovaj tekst, pa razmak između njega i protagonista suvremene hrvatske politike i dalje smatra »lunatičkim«, ali je analiza njegovih političkih premisa izvedena metodom fingirana objektivnog i cjelovitog zahvata, s očitim slabljenjem identifikacijskog odnosa. Posebno je s tim u vezi zanimljivo uvođenje u tekst Matoša, kao alternativnoga i određujućeg karaktera. K. ga prvo citira kao »jedinog« koji je »mračnu depresiju« onodobne Hrvatske skicirao u svojoj Mori, potom promatra u krugu protuslovlja decidirano »najmarkantnijeg hrvatskog književnog imena«, da bi u »obostrano uzajamnom poricanju dvojice nesumnjivo najznačajnijih predstavnika epohe« otkrio »jedan od kobnih dokaza našega sveopćeg nesnalaženja i razdrtosti«. Supilo i Matoš ostali su mu »jedini barjaci«, ali iz »davnih dana«, prije »kadaveričkog gnjilenja po političkim grobljima«. Indirektno braneći svoga simboličkog Supila, koji makar kao antagonist pripada toj prethodnoj sferi, K. »političku bezizlaznost« zaključno beletrizira u melankoliju što ga je logično odvela s druge strane realnosti. Supilovu političku borbu izlaže u razdoblju od Riječke rezolucije do sloma, s retrospekcijskim punktiranjem prethodnog rasta. Pokušava pritom objasniti sve relevantne sastavnice: osobni (materijalne pretpostavke, naobrazba) i ideološki (predrasude o socijalizmu) profil, domaći i opći (Madžarska, Rusija, Italija) kontekst. Krležin saldo Supilovih procjena, od sloma carevine kao ključnog trenutka na jednoj strani do toga da se »kao polemičar dao zavesti površnim i neodgovornim ispadima temperamenta« na drugoj strani, izveden je s osjećajem za ograničenja. Njegovo shvaćanje »naroda«, odn. u posljednjoj fazi »omladine«, drži međutim »idealističkom spekulacijom« što će ga u krajnjoj konzekvenciji odvesti u poistovjećivanje vlastitoga i narodnog poraza: u logici je njegove političke pragmatike »disciplinirana četa izbornika«, koju ne samo što nije imao nego joj nije shvaćao ni važnost. Na socijalnoj i kulturnoj pozadini Krležine analitičke projekcije zrcale se suptilno ironiziranje srpskog etatizma, literarne parabole o Križanićevim suputnicima na ruskom pravcu, o lektiri hrvatskih političara te uopće o epohi što mu se činila prošlom ali ne i vrednovanom.