O njemačkom slikaru Georgeu Groszu
traži dalje ...»O NJEMAČKOM SLIKARU GEORGEU GROSZU«, esej izvorno objavljen u Jutarnjem listu, 29. VIII. 1926 (pod naslovom O njemačkom slikaru Georgu Groszu) a potom u Književnoj republici, 1927, knj. IV, br. 2. te u knjizi Eseji. Knjiga prva (Zagreb 1932). Atribucija »njemački slikar« vjerojatno je pokušaj da se tom informacijom uklone nesporazumi kojih je u slabije upućenoj javnosti bilo zbog pisanja imena, koje nameće pomisao na anglosaksonskog autora. Tekst je esej po svom predmetu, jedan od mnogih Krležinih eseja o likovnoj umjetnosti, no po izvedbi on je još više nego usporedivi tekstovi pokušaj jezične transpozicije likovnih sadržaja, zapravo kongenijalna književna fantazija na Groszove motive. Tek u završnim odlomcima K. se vraća temi koja ga je u razdoblju Književne republike osobito zaokupljala: pitanju tendencioznosti u umjetnosti, tj. umjetnikove spremnosti da na svoj način zadre u neku društvenu ili političku problematiku, upozoravajući na nju ili odredujući čak svoj stav prema njoj. Uvodni dio eseja pokazuje koliko je K. bio fasciniran snagom Groszova likovnog izraza, te satire i kronike modernog velegrada, toliko oštre da spram Grosza »najoštriji Daumierov pamflet ostaje dobroćudnom i idiličnom šalom«: uspoređuje ga sa slikarima i piscima koji su mu mnogo značili, s Kleeom, Wedekindom, Strindbergom i K. Krausom, no s napomenom da nijedan nije u svojoj »anatomiji« čovjeka i društva tako »okrutan« kao on. Znatan dio teksta zauzimaju opisi Groszovih slika i grafika, ali ne kao u likovnom katalogu, od slike do slike, nego u tematskom presjeku, u književnoj evokaciji onoga »bjesomučnog kaosa«, simultanosti reskih suprotnosti koje tvore svakidašnjicu modernog velegrada. O Groszovu shvaćanju tendencioznosti i o njegovu političkom stavu K. referira u završnom dijelu eseja, obavještavajući o glavnim tezama knjižice Die Kunst ist in Gefahr (Berlin 1925) koju je Grosz napisao zajedno s W. Herzfeldeom. Pod ironičnim naslovom krije se borbena apologija angažirane umjetnosti prema shvaćanju radikalne političke ljevice (uz koju je Grosz tada pristajao). K. posebno ističe tvrdnju da je tradicionalno slikarstvo izumom fotografije izgubilo izvornu ulogu, pa je stoga potrebno dati mu novu društvenu svrhu. U eseju se stapaju parafrazirani odlomci s Krležinim osobnim formulacijama, što je svakako znak bliskosti u nazorima. U ono vrijeme K. prihvaća misao da tendencija »ne može da škodi stvaralaštvu«, dakako uz uvjet da postoji specifičan umjetnički potencijal.
LIT.: A. Flaker, Poetika osporavanja, Zagreb 1982; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; A. Flaker, Berlinski inter-mezzo Miroslava Krleže, Revija, 1987, 5.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.
O njemačkom slikaru Georgeu Groszu. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.11.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/713>.