Saloma

traži dalje ...

»SALOMA«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1918, 8, s podnaslovom Fragmenat iz eposa »Smrt Ivana Preteče«, a potom u knjizi Pjesme III (Zagreb 1919). Uz neznatne leksičke promjene i strofnu reorganizaciju pretisnuta je u Knjigu lirike(Zagreb 1932). U zadnjoj Krležinoj redakciji pjesama u knjizi Poezija(Zagreb 1969) promijenjen je završni stih »to kraljevski su gostovi tetrarke« u »to kraljevski su gosti božanskog Tetrarke«.

Iako rimovan i sličan epu s klasičnim obrascima fabulativnoga, ovaj je Krležin fragment ipak bliži zahtjevima lirske pjesme nego epike. Koristeći se motivima legende o Salomi i postavljajući »likove« (Saloma, Kajo) kao dijaloške instancije, K. tek fingira konstrukciju epa, uvlačeći u otvorene prostore »čistog pripovijedanja« strukturu lirske pjesme s neskrivenom instancijom autora. U cjelini, Krležino pjesništvo toga vremena, uvođenjem monoloških i dijaloških glasova, odstupa od lirike u kojoj prevladava impersonalno lirsko ja naglašene prikazivačke funkcije. Ovdje pak, počevši s klasičnom epskom ekspozicijom, K. ne nastavlja konzistentno zakone epskoga pjesništva u naznaci, već se suprotno tomu, koristi glasom »aktanata« (koji su na kraju ipak dijaloške instancije lirskih junaka) da bi kroz njih progovorila njegova autorska ideologija. Pisana u obzoru vitalističkog svjetonazora, intonirana naturalistički (»Kidaju se nervâ svi titravi konci, / i teče žuto ulje sunca po mišićavoj bronci«) pjesma lirsko određenje osigurava situacijama u kojima iz prividnih aktanata progovaraju temeljne Krležine preokupacije (npr. Saloma: »Sve to je Ništa! / Sve to je samo skvrčen ludi grč! / Sve cjelov je i krv, i meso, i praznina! /I sve je samo bol, bol ranjenih živina, / i nema sna, ni omame, ni vina!«) Odmah zatim druga dijaloška instancija (Kajo), obraćajući se Salomi, govori: »Sve samo hip je i sveti jedan čas! / Znadem: Ženo, Ti si svemu spas!«). Prepoznaje se tipičan Krležin antitetički odnos prema Ženi. Bilo da je najveće dobro i svetica, kao ovdje, korijen, Izvor ili pak Moloh, Zlo i zvijer, nikad nije nijansirana. Da je riječ o prikrivenoj lirskoj pjesmi, govori i Krležino nepresušno retoričko pitanje o uzvišenosti duhovnosti: »Još nikad nitko nije ko ti bolno disao, / o kraljevno, čemu viši smisao?« Čitajući ulomak nameće se zaključak da je K. umjesto Salome i Kaja mogao upotrijebiti bilo koje likove. Oni su mu, svojim izvanknjiževnim i historijskim (mitskim) dignitetom, poslužili samo kao posrednici pri prenošenju njegovih vlastitih pitanja i preokupacija. Korištenjem formalnog okvira epa i prikrivenim otvaranjem lirske pjesme, Saloma zauzima posebno mjesto u korpusu tekstova okupljenih u Pjesmama III.

Na. Pe.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

Saloma. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/918>.