U predvečerje

traži dalje ...

»U PREDVEČERJE«, poema prvi put objavljena u Hrvatskom kolu, 1931, knj. XII. U knjizi Pjesme u tmini (Zagreb 1937) pretvara se u ciklus od osamnaest pjesama (Stari crkveni toranj kao svjetionik stoji; Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja leži i diše; Tiho se ljeska sjaj razlivenih voda; S neba mlazovi modri svijetlih potoka lopte; Daljine se gledaju s tornja, kô razlistano vrijeme; Pod tornjem je starinsko groblje: razgovor lubanja; Pod tornjem cvate kult srnine kretnje; Pod tornjem cvrče pjesme cvrčaka; Oko tornja šuma tiho šuti, u visine stremi; Straži nad šumom toranj nad sitnim naporom ljudi; Straži toranj nad krajem, kô bršljanom ovita kula; Dimnjak se puši, kô lađa nad talasom modrine; U nama vrije vrutak vruće lave; Čudi se prastari toranj i pali svjetlost od mirisna loja; Kretnje su stroja svakodnevne i jasne; Dimnjaci tvornički plove, kô predvečernje lađe; Pjeva nam dimnjak, čađavo, olovno, mračno; Kako je Zemlja sestra usj'anih meteorita). Iako rimovana uglavnom nagomilanim rimama, pisana je nepravilnim stihom. Bez pojedinačnih naslova, rastavljena na strofe koje od Pjesama u tmini imaju ulogu odvojenih cjelina, neznatno je promijenjena. Osim nekih sintaktičkih promjena, nastalih mijenjanjem pravopisa, poema - sada ciklus od osamnaest pjesama - dorađena je neznatnim semantičkim korekcijama. Najbitnija je promjena 38. stiha poeme: »a ovdje na tornju tišina. Iz tamnog poluglasa...«, kojim je stihom Krleža sugerirao mjesto lirskoga subjekta i tako ga eksplicitno uveo u sadržaj. Njegovom promjenom (»tišina teče s tornja. Iz tamnog poluglasa...«) lirski subjekt ostaje implicitno prisutan u sadržaju, što je, s obzirom na žarišnu točku koja omogućuje totalan uvid, prihvatljivije. Uza sve promjene na mikrorazini i preradu poeme u ciklus, temeljna tema i njezina izvedba nisu bitnije dodirnuti, pa se tekst može interpretirati kao prvobitna cjelina. Tu pretpostavku osnažuje i činjenica da su gotovo svi Krležini ciklusi pjesama smisaono i stilski povezane cjeline, kojih se doseg često ne zaustavlja dopisivanjem ciklusa, već katkad ideje natuknute u poetskim tekstovima razradu nalaze u autorovim radovima drugih rodovskih obilježja. Nokturalna motivika provlači se kroz tekst spajajući naizgled nespojive motive u ležeran i idiličan kontekst. Simbol staroga crkvenog tornja ovdje sažimlje razna iskustva. Simbol duhovnosti, kulture, uzvišenosti, tradicije i metafizičko mjesto koje čovjeka mami upućivanjem na nedokučive mu horizonte, u prvoj polovici poeme, funkcionira kao centralni topos u pejsažu unutar kojega se smjenjuju idilični fragmenti svakodnevice. Naznake promjene, što će nakon klimaksa uslijediti, prepoznaju se već na početku druge strofe (»Zemlja pod nogom starog crkvenog tornja leži i diše. / Krvavim rilom drvo svako siše / mudrosti više / od blijedih uznemirenih lica / što sanjaju o letu svetih biblijskih ptica«). Unatoč takvim nagovještajima, K. još neko vrijeme održava ton idile u kojem opisuje za njega karakterističan odnos konačnoga i beskonačnoga. Prvi se element očituje u motivima »pijuka pačjeg, gusaka i raca« kao slici svakodnevice, u »razgovoru lubanja« i slici starinskoga groblja, kao stjecištu uspomena, a potonji se pak izdvaja u metafizičkoj prirodi tornja koji nedirnut i uzvišen motri nepregledne daljine. Daljnja promjena lirskih motiva upućuje na bezvrijednost dokona vegetiranja, uglavnom amorfnih članova umirućega društvenog sloja, i na trajno prisutan antagonizam prirodnoga i artificijelnoga, gdje se savršenstvo izvornoga ocrtava u »kultu srnine kretnje«, a izgubljenost čovjeka u lutanju, skitanju i vječnoj upitanosti »pred tkaninom tmine«. Sve dok je čovjek makar i harmoničan dio prirodne cjeline, on je instrumentaliziran, neostvaren, a vrhunci tornja daleki su i nedokučivi. Kraj idile K. nagovještava motivom »smolavog oblaka« i nizanjem protoindustrijskih slika koje su tada imale karakter nove Objave najavljuje dolazak drugog doba. Hijerarhičnost i teološki mir tradicije napušteni su, a toranj gubi simboličku auru i značenje pred nezgrapnim, ali instrumentalno efikasnim tvorničkim dimnjakom. »Napjev plamena« koji dimnjak pjeva spaja se s »grmljavinom strojeva« i tako združeno objavljuju kraj vremena u kojem bi trebale biti »varave slike kakvih ni na nebu nema«. Umjesto »Glazbe sfera, svemira...« sprema se novo razdoblje u kojem dolazi do supstitucije mitologema. Nostalgični i metafizički prostor zamijenjen je vulgarnomaterijalističkom vizijom mehanicizma i posvjetovljenja svega postojećeg (»kretnje su stroja svakodnevne i jasne: / stroj gleda na stvari kakve stvari jesu«), koje estetičko ishodište pronalaze u zamasima futurizma, a izvanliterarne implikacije u viziji industrijskog društva. K. u nadolazećoj epohi ne vidi vlast stroja nad čovjekom i njegovu eventualnu dehumanizaciju, već simbiozu pojedinca i nove mehanicističke dinamike koja ideju antropocentrizma podiže na razinu ovladavanja prirodom.

Slom metafizičkoga i reifikacija koja u tekstu dobiva crtu novog panteizma završavaju poemu u himničnom tonu. Suzdržanost prema vjerovanju u ostvarenje ideje čovjekova ovladavanja tajnama prirode tumačene u zanosu društvenih mijena, K. diskretno pokazuje nizanjem motiva u poemi koji signaliziraju da nije riječ o prevladavanju arhaičnog poimanja svijeta, već o procesu supstituiranja u kojem je u krajnjoj instanci metafizički topos tornja zamijenjen svježim mitologemom tvorničkog dimnjaka.

Na. Pe.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

U predvečerje. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 13.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1129>.