Intervjui

traži dalje ...

INTERVJUI. Intervju (engl. interview), razgovor koji novinar vodi s istaknutom osobom u namjeri da uređeni slijed pitanja i odgovora objavi u novinama, na radiju ili televiziji. Nastao je u Americi, oslonjen na tradiciju mnogo starijih dijaloga i knjiga razgovora, a ubrzo ga u Francuskoj uvodi Le Petit Journal (1884); na prijelazu stoljeća širi se posvuda; slijedeći komunikacijske inovacije u toku XX. st. zaposjeda i nove audiovizualne medije.

Krleža je, suprotno »velikim komunikatorima« - Sartreu, Borgesu ili Barthesu - a poput Becketta, Shawa ili Michauxa, dugo iskazivao izrazitu odbojnost prema toj vrsti komuniciranja s javnošću; uz iznimku rada na EJ, sve do druge polovice 60-ih godina pristajao je na intervju iznimno. O razlozima piše u dnevničkim zapisima iz 1958: »Nitko ne će pojmiti kako moje postojano odbijanje javnih razgovora o potpuno suvišnim stvarima - et de quibusdam aliis, nije nikakvo umišljeno prenemaganje, nego baš intimna potreba za mirom. U javnim izlaganjima, a naročito u štampi, svi se prave važni! (...) Kako je nama ,besmrtnicimaʻ (,de l'Academieʻ) besmrtnost zagarantirana dekretom do smrti, savršeno je svejedno da li nas intervjuiraju ili ne, pak prema tome u koju svrhu da gnjavimo druge gnjaveći sebe suvišnim brbljanjem?«

R. Drainac u beogradskom dnevniku Vreme, 25. V. 1929, pišući o susretu s Krležom, M. Bogdanovićem i R. Mladenovićem u Beogradu, spominje i Krležinu suzdržanost spram javne riječi: »Čemu saopštavati masi misli i ideje? Literatori nisu bakali; ko želi i hoće, neka nas čita.« O književnim prilikama u Jugoslaviji nakon rata K. govori »sumorno, gotovo bolećivo«, ističe skandinavske zemlje u kojima »književnost cveta«, a »mi ćemo čekati još dugo taj razvoj«.

Jedini Krležin pravi intervju između dva rata, potpisan inicijalima G. B., objavilo je Vreme gotovo dvije godine kasnije (25. I. 1931) pod naslovom Poznati zagrebački književnik, g. Miroslav Krleža u Beogradu i podnaslovom G. Krleža izdaje u Beogradu jedan roman i jednu novu dramu. U tekstu, međutim, o drami nema ni riječi (K. će u izdanju Savremenika »Srpske književne zadruge« ponovno tiskati dramu U agoniji, pa se možda u podnaslovu mislilo na taj tekst). Od rukopisa K. spominje u razgovoru pjesme napisane jeseni 1930 (Knjiga pjesama objavljena je 1931. u Beogradu, u Izdavačkoj knjižarnici Gece Kona), roman »iz slikarskog života« (Povratak Filipa Latinovicza koji pod naslovom Gnjile naranče u to doba najavljuje »Nolit«), eseje o Rilkeu i Kranjčeviću, te esej o Matoševim polemikama Popljuvani Matoš (nikad nije objavljen). K. opisuje razlaz s Književnikom, nemogućnost da objavljuje u Zagrebu i odluku da više ne dopusti izvođenje svojih drama. Ironizira članstvo u PEN klubu: »Taj klub Pen ne priznajem zato, što tamo i nema književnika, a priznatih književnika - mislim u onom smislu priznatih, kako ja tumačim taj pojam - pogotovu nema. Tu su se našli u građanskom smislu priznati zubari, advokati, viši činovnici, sudije, kipari, novinari, lovci i naročiti miljenik muza g. Ćurčin. A kako je cilj toga međunarodnoga kluba da gaji ,društvenost priređivanjem klupskih večeraʻ to mi je izgledalo preskupo, jer jedna večera u tom klubu staje 50 dinara. Kako vidite, sudbina mi nije bila sklona te nisam postao član toga međunarodnoga udruženja.« U Beogradu su se živo pratili odjeci Krležina polemičkog predavanja u Glazbenom zavodu (9. IV. 1930), grubi napadi i anatemiziranje pisca u rodnom gradu, pa K. govori o optužbama za »austrofilstvo« i »građansko blagostanje« u kojem navodno živi, te najavljuje već za proljeće knjigu o biti spora s kazališnom kritikom (riječ je o rukopisu Tri urednika koji će integrirati u Moj obračun s njima): »Ta je borba protiv mene jalova a kako je intelektualno bedna, vidi se i po tome, što tu neki ljudi hoće da na osnovu nekih mojih rečenica, koje su pre dvanaest godina štampane, dokažu da stojim u protivrečnosti sa svojim stanovištem pre dvanaest godina. Za tih dvanaest godina mogao bih biti u protivrečnosti sa mnogim svojim rečenicama, ali ko specijalno ne vidi da moj članak ,O našoj književnoj lažiʻ štampan u Plamenu godine 1919. ne spada kao moto pred sve što sam o Glembajevima, Urbanima, Klamfarima i Sluganima napisao, taj je književno slep, a sa slepima je - kao što je poznato - vrlo teško govoriti o slikarstvu (...) To što se protiv mene piše u dnevnoj štampi, to nije kritika, to je psovanje i vređanje. Takvo pisanje ne razlikuje se ni po čemu od noćnog prepada. Između takvih kleveta i laži i toga, da me neko napadne iza ćoška noću, nema razlike.« K. je ostao bez svog časopisa; spominje (bez ikakvih podrobnosti) kako će već u jesen 1931. pokrenuti »novi književni list«, što će ostati tek namjera sve do Danasa (1934). Vjerojatno je aludirao na zamisao o uređivanju časopisa na nekoliko jezika (koji bi izlazio u Njemačkoj ili Parizu i okupljao evropsku intelektualnu ljevicu) i radi čega će ubrzo otputovati u Beč da (uzalud) čeka odobrenje iz Moskve (o tome govori primjerice I. Očaku u razgovorima 1978. i 1979).

Ljeti 1935, za podužeg boravka u Zagrebu, tada mladi madžarski književnik F. Fejtő također je pokušao napraviti intervju s Krležom. U memoarsko - putopisnoj knjizi Érzelmes utazás (Sentimentalno putovanje), objavljenoj 1936. u Budimpešti, opisuje susret s Krležom 23. VII. 1935, namjeru da ga, na preporuku nekoliko utjecajnijih ljudi (B. Jurišića, M. Durmana itd.), pita »o njemu samom, o Hrvatskoj, o književnosti, o politici«, te Krležino odbojno reagiranje: »Vi me hoćete prisiliti da govorim o onome o čemu Vi želite govoriti.« Fejtő tumači to nepovjerenje političkim prilikama i općom atmosferom oko Krleže. Umjesto intervjua po koji je došao, Fejtő je nekoliko sati razgovarao s Krležom o madžarskoj književnosti: »Iz principa nije odgovorio ni na jedno moje pitanje. Prihvatio sam da razgovaramo o onome o čemu on želi, o mađarskoj književnosti. To jest o Adyju, jer Adyja poznaje, on ga je uveo u hrvatsku književnost« (prema tekstu Đ. Zelmanovića Krleži u pohode 1935, Oko, 20. VI.- 4. VII. 1985).

Čini se da je K., govoreći 4. XI. 1945. za Vjesnik povodom skorih izbora (11. studenog) za Konstituantu (ustavotvornu skupštinu), smetnuo s uma i onaj jedini intervju Vremenu: »Ovaj moj razgovor s Vama prvi je intervju s jednim predstavnikom štampe, što znači da sam zapravo prekršio svoj princip. A zatim: nakon pet i pol godišnje stanke, ovo je moj prvi glas u javnosti«, kaže on na kraju inače eksplicitno političkoga, zapravo agitacijskog obraćanja javnosti, naslovljenog Brisati krunu kao ustanovu. Taj je intervju u cijelosti posvećen analizi razloga zašto treba očekivati da će na izborima Narodna fronta »odnijeti većinu dovoljno kvalifikovanu po svim demokratskim principima da stekne legitimaciju za donošenje ustava kakav narod želi«. U suprotnom, pobjeda »krune« značila bi građanski rat, odn. »Kralj, Kruna, Dvor, Čaršija, Banke, Goti, carski kraljevski Glavnostožernici, Samobitnici i svi naši Apstinenti, sve to zajedno kamo bi moglo da nas odvede ako ne tamo gdje smo bili i gdje nikada nismo htjeli da budemo«.

Nakon tog intervjua, K. je tek 26. I. 1954. održao konferenciju za novinare vodećih listova, agencija i radija o EJ i drugim edicijama Leksikografskog zavoda, te tako otvorio temu o kojoj će jedino biti voljan govoriti za domaću javnost više od deset godina, izuzevši odgovore na dva pitanja koja mu je u broju od 15. X. 1955. postavila sarajevska Omladinska riječ u rubrici Trenutak savremenika - o umjetničkoj istini i ulozi umjetnosti u suvremenim uvjetima - gdje K., u skučenu okviru od dvije-tri kartice teksta, zaključuje: »Sa pitanjem - šta je umjetnost - zatvara se ovaj ukleti krug, bez naročito jasnog odgovora prosto zato, jer ne treba to pitanje uopće ni postaviti u ovakvoj izolovanoj formi.«

U rujnu 1957. K. je dao intervju francuskom pjesniku, publicistu i prevoditelju C. Couffonu, a posrednik je bio zajednički prijatelj A. Polanščak. Integralan tekst objavljuje E. Čengić u I. knjizi S Krležom iz dana u dan (Zagreb 1985), uz napomenu da ga je dobio od Krleže i s njegovom preporukom. I Couffon opisuje Krležu kao teško pristupačnu osobu, ali i kao »najoriginalnijeg i bez sumnje najfascinantnijeg čovjeka cijele Jugoslavije«. U prvom dijelu razgovora, posvećenog suvremenoj svjetskoj književnosti, K. govori o svojim favoritima, Proustu prije svih: »Uspoređen s Proustom, Mann je težak i dosadan«; »Dok Wilde, na primjer, tretirajući iste teme, nije bio drugo do običan dekorater, Proust je elaborirao svoje teze gotovo naučnom preciznošću (...) Proust nas je frapirao jednako kao i Joyce. Njegova nas je urbanizirana proza fascinirala, mene i moju generaciju, prema ruskoj prozi, kojoj smo dužni naše prve literarne utiske«. U drugom dijelu razgovora K. analizira odnos književnosti i realnosti (»Književnost je samo ritmička ekspresija te odiseje razuma i ljudskog iskustva u realnosti koju mi nazivamo historija, i ritam ovih kontrasta bio je jedina inspiracija pjesništva do naših dana.«), razmišlja u povodu »socijalističkog realizma« i instrumentalizacije i ideologizacije umjetnosti, demantira glasine o tome da više ne piše jer: »upravo sam dovršio novu dramu koju sam nazvao Aretheus ili Legenda o rajskoj ptici« (objavljena dvije godine kasnije u časopisu Mogućnosti). U gotovo 20 godina, od pokretanja do izlaska posljednjeg sveska I. izdanja EJ, u desetak intervjua objavljenih 1954-72. u Politici (Enciklopedija Jugoslavije - originalno i jedinstveno delo, 31. I. 1954; Narodi se često ne vole jer se ne poznaju, 1, 2. i 3. I. 1965; Socijalizam nije program već historija koja se ostvaruje, 1, 2. i 3. I. 1967); Oslobođenju(Prošlost i sadašnjost naših naroda u sveskama Enciklopedije, 1, 2. i 3. I. 1956); Borbi (Enciklopedijska izdanja - značajan prilog jugoslavenskoj kulturi, 31. I. i 1. II. 1954; Objasniti dugotrajni nokturno naše historijske prošlosti jedna je od osnovnih teza Enciklopedije, 29. i 30. XI. i 1. XII. 1957); NIN-u (Intervju NIN-a s Krležom, 20. II. 1972) i drugim listovima, najčešće u tzv. svečanim brojevima vezanima uz državne praznike, K. strpljivo objašnjava zadaću i planove Leksikografskog zavoda, koncepciju najvažnije edicije, uspoređuje EJ i druga izdanja s onima u svijetu, analizira domete, govori o propustima, o raskoraku između htijenja i rezultata, o teškoćama i otporima. Gotovo u svakom od tih intervjua iznova eksplicira svoju viziju EJ, pa primjerice u Borbi 1957. kaže: »U prikupljanju građe za produbljivanje društvene i kulturne svijesti, izvršeni su golemi pojedinačni napori i sakupljena impozantna količina podataka kroz vjekove. Tim historijski slavnim individualnim naporima nadahnuti život, oduhoviti mnogobrojna svjedočanstva pozitivnom masovnom kulturnom sviješću, obasjati dugotrajni nokturno naše historijske prošlosti punom rasvjetom, to je jedna od osnovnih teza naše Enciklopedije koja je pokrenuta da postane kompendijem pamćenja i podsjetnikom historijskih iskustava, a istodobno i putokazom za budućnost. Ona nastoji da poveže napore prošlih pokoljenja s današnjim političkim programima na stvaranju elementarnih preduvjeta za nesmetan razvitak svih naših kulturnih snaga.« U Politici 1965, govoreći o već objavljenim svescima, K. ocjenjuje da se »šezdeset posto tekstova može braniti, dobri su, jer su jedini. Dvadeset posto moglo bi biti bolje, a dvadeset posto ne vrijedi. To je relativno skromna ocjena, ali bilo bi idealno kad bismo sve naše publikacije u zemlji mogli procijeniti istom mjerom.« Nakon izlaska posljednjeg sveska 1972, dajući NIN-u intervju o »dvadesetgodišnjoj plovidbi kroz gluho doba«, smatra tu svoju ocjenu i dalje točnom, precizirajući da »Enciklopedija predstavlja skroman početak, jer u njoj uglavnom još uvijek prevladavaju preživjele sheme provincijalnih mentaliteta iz Devetnaestog stoljeća. S ovim generalnim zakašnjenjem nismo se razračunali. Izvršili smo neke korekture, ali veoma blage i konvencionalne.«

U drugoj polovici 1966, nakon Brijunskog plenuma CK SKJ, K. mijenja stav prema medijima. U intervjuu indikativna naslova Odgovornost pisca može biti historijska (Vjesnik, 2. X. 1966), objašnjava tu promjenu, nagoviještenu već na konferenciji za tisak u povodu Njegoševe nagrade za Zastave: »Govorio sam zaista o magiji ove riječi koja se zove ,publicityʻ. Uza svu svoju idiosinkraziju spram ovog menedžerskog pojma odlučio sam da govorim štampi i pred njom i to ne zato da bih otkrio svoje srce, nego jer sam stekao uvjerenje da je došlo vrijeme da više ne treba šutjeti«. U nekoliko intervjua koje je K. dao do kraja 1966 (Njegoševo ime daje nagradi i književni i politički značaj, Pobjeda, 25. IX; Krleža o Njegošu, Radio-Titograd, 27. IX; Odgovornost pisca može biti historijska, Vjesnik, 2. X; Umjetnosti ,o sebi‘ili ,po sebi‘ ili ,zbog sebe‘ nikada nije bilo, Borba, 28, 29. i 30. XI; Pojam »Društvenog« povampiruje se do Svetinje, Nova Makedonija, 31. XII. 1966, 1. i 2. 1. 1967), novinari ispituju u povodu Njegoševe nagrade (o Zastavama, Njegošu, o književnoj trajnosti Gorskog vijenca i Luče mikrokozme) i testiraju Krležinu erudiciju, duhovitost i strpljenje na temama nezaobilaznim u žanru »razgovora s velikim piscem«. Pitaju Krležu o odnosu politike i književnosti, tendenciji u umjetnosti, »socijalističkoj estetici«, autobiografskim elementima u njegovoj prozi, povijesnim osobama kao književnim likovima, pisanju i mijenjanju teksta, kritici (»uopće, između mene i kritike uvijek je zijevao jaz od Tisućuijednog nesporazuma«), recepciji djela (»osamdeset posto mojih tekstova ostalo je anonimno za širu publiku«), školskoj lektiri (»hoćeš li jednog pisca da omrzneš pokoljenjima, naredi im da pišu o njemu školske radnje«), tada aktualnoj raspravi o jednoj jugoslavenskoj književnosti ili više njih (»o ,prožimanju jugoslavenskih literaturaʻ, to jest o našoj literaturi, govori se danas u pluralu; međutim ako nešto ne bi trebalo da se dijeli, po principu političke administracije, to je upravo literatura, jer ona je - ako je to doista - jedna i nedjeljiva u međunarodnim omjerima po čitavom svijetu«), o »evropeizaciji« književnosti (»Nema ni jednog perioda u historiji naše literature koji nije bio ,evropskiʻ. Ne razumijem po čemu bi se ona danas ,evropeiziralaʻ više nego što je to bila u vrijeme postpetrarkizma, reformacije, kontrareformacije ili romantizma, na primjer? Naša literatura prati razvoj ili rasulo evropskog ukusa već od naturalizma i ruskog realizma pa preko simbolizma i nadrealizma sve do danas kad su joj uzori S. Beckett, Ionesco, T. S. Eliot itd.«).

Na samom početku 70-ih godina, u povodu Fanellijeva filma Put u raj za koji je sam napisao scenarij prema noveli Cvrčak pod vodopadom, K. govori (Vjesniku, Politici, Filmskoj kulturi, Književnoj reči) o zamkama adaptacija i ekranizacija književnih djela, o filmskoj umjetnosti općenito, sebi kao filmofilu. Na neizbježno pitanje o razlozima odbijanja više od dvadeset scenarističkih predložaka za prenošenje na film nekoliko novela, Gospode Glembajevih, Agonije, Filipa Latinovicza, Tri kavalira frajle Melanije, Banketa u Blitvi, Golgote, Vučjaka itd., K. u Vjesniku 28. XI. 1970. kaže: »Odbijao sam mnogobrojne scenarije uvjeren da se ne podudaraju s namjerom autora. Branio sam tako svoj književni (recimo) integritet u smislu zaštite autorskog prava, i to je tajna moje nesklonosti spram ekranizacije.« Za snimanja i nakon premijere filma Put u raj nekoliko je puta bio u prilici braniti i svoj scenaristički integritet, primjerice u Politici 10. I. 1971: »Po mom mišljenju ovaj film predstavlja posao zbog kog se ni režiser ni glumci pa ni pisac scenarija ne moraju izvinjavati kao da su uhvaćeni in flagranti. A što se ,uspjehaʻ tiče, uspjeh je mračna, zagonetna i nerazgovijetna riječ. Ovaj film u svakom slučaju nije propao, da se blago izrazim, ni kao napor ni kao eksperiment.« U povodu toga scenarističkog izleta K. je 5. II. 1971. dao sarajevskom Svijetu i svoj najcitiraniji intervju Duh individualne pobune koji je to postao zahvaljujući odgovoru o jezičnom pitanju. Autor intervjua, E. Čengić, svjedoči da je K. uvjetovao razgovor postavljanjem pitanja koje će mu omogućiti da podrobnije objasni čuvenu postdeklaracijsku aforističku rečenicu da su »hrvatski ili srpski jezik jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim, a Srbi srpskim«. Optužujući »politički zakulisne igre« i »teror naših kobnih temperamenata« kao krivce za pretvaranje jezičnog pitanja u »kvadraturu lingvističkog kruga«, K. zaključuje da bi svaka znanstvena, nepristrana književnopovijesna analiza pokazala da se »iza intransingentnog stava prema jedinstvu jezika krije opasna i na temelju pedesetogodišnjeg iskustva razorna centralistička politika, koju je trebalo prevladati od prvog dana, to jest od proglašenja Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca«. Na Krležin osamdeseti rođendan 7. VII. 1973. objavljuje S. Ostojić u Politici »fragmente razgovora s Miroslavom Krležom« pod naslovom Misli, ideje, opredjeljenja, zapise po sjećanju nastale nakon mnogobrojnih susreta i oficijalnih intervjua. Osim intrigantnih biografskih detalja (strah za život 1941, susret sa S. Pribićevićem u Pragu 1931, razlozi šutnje o sukobu na ljevici), citiraju se i Krležini stavovi o hrvatsko-srpskim odnosima, jeziku, pravopisu (»Otkad pišem, šesnaest pravopisa se izmijenilo. Ja upotrebljavam pravopis iz 1913. pa nitko nije primijetio, a uostalom, ako je i primijetio - vrlo važno!«).

Posljednji intervju za novine dao je K. dopisniku moskovske Literaturnaje gazete u povodu najave izlaska Zastava na ruskom jeziku. Objavljen je 3. XII. 1980. pod naslovom Toždestvo stilja i čeloveka (Istovjetnost stila i čovjeka), dopunjen Krležinim literarnim fragmentima i citatima iz knjige P. Matvejevića Razgovori s Miroslavom Krležom i iz Matkovićeve monografije Miroslav Krleža (odakle je posuđen i naslov). Odbijajući da govori o sebi i o svojim knjigama, jer ne želi podražavati starce koji »u pravilu obožavaju autoportrete«, a onda, želeći naglasiti svoju ulogu u književnosti, »95 posto izmišljaju«, K. radije komplimentira ruskim klasicima, koji su izdržali i njegovu posljednju čitalačku provjeru, i književnosti općenito: »Što god tumačili pomodni teoretičari, književnost će uvijek postojati, dokle bude čovječanstva. Čovjeku je potrebna mašta, promišljanja o dobru i zlu, ljepoti i nakaznosti. I tu ulogu književnosti ništa ne može zamijeniti.«

Mnoge od tema koje su dotaknute na novinskim stranicama pojavit će se u knjizi P. Matvejevića Razgovori s Miroslavom Krležom (Zagreb 1969). Za Krležina života izlaze četiri izdanja, a još dva postumno, posljednje 1987. u Beogradu. Razgovori s poznatim piscima u drugim su književnostima odavno etablirana forma; Matvejevićeva knjiga u nas nije imala prethodnika i u tom je smislu pionirski posao. U našim je uvjetima ona imala i ulogu koju slične knjige u književnostima na velikim jezicima nemaju: pomogla je Krležinim djelima da brže i lakše nađu inozemne izdavače. Nakon izlaska nekoliko većih cjelina (Le Monde, 28. XII. 1968; La Quinzaine littéraire, 16. VI. 1969; La Figaro littéraire, 24. II. 1970) u Francuskoj su objavljeni Hrvatski bog Mars i Na rubu pameti. Kako svjedoči P. Matvejević u opsežnu predgovoru (VI. dopunjeno izdanje), Razgovori su nastali gotovo slučajno, nakon Krležina poziva potaknutoga tekstom Miroslav Krleža - un classique vivant, koji je Matvejević objavio u Le Mondeu sredinom 1968. Na osnovi bilježaka nakon više susreta s Krležom Matvejević je potkraj iste godine napravio intervju koji je od njega tražio Le Monde i odnio Krleži na autorizaciju. Na taj intervju nadovezale su se druge tematske cjeline Razgovora, prvotno namijenjene objavljivanju u francuskim listovima, a zatim istodobno i u Vjesniku, Politici, Oslobođenju i Borbi. Dijelovi su prenijeti u Njemačkoj, Danskoj, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj, Madžarskoj, Austriji. U početku je K. pokazivao uobičajen otpor prema bilo kakvu zapisivanju; bilježenju ili snimanju. Razloge takvim uvjetima, koje su njegovi sugovornici najčešće doživljavali kao svojevrsno mučenje, najpreciznije je objasnio O. Bitovu za Literaturnuju gazetu: »Vaša mašina - pokret glavom prema kazetofonu - s tupom će brižljivošću zapisati sve redom, uključujući moje slučajne omaške i greške. Brzo bilježeći moje riječi na papiru vi ćete ih i nehotice, u najboljoj namjeri, propustiti kroz sebe i unakaziti im smisao. Oslonite se na pamćenje: ono će odabrati ono što je doista dragocjeno i to će učiniti preciznije od bilo kakvog pribora.« I Matvejević se u početku morao osloniti samo na pamćenje, da bi poslije, kada je rad na knjizi postao sudionički posao, doživljavao od Krleže i ugodna iznenađenja u obliku već napisanih odgovora na pitanja koja je tek trebalo postaviti (npr. O inflaciji riječi, O historiji). Posljednja verzija Razgovora podijeljena je u četrnaest poglavlja koja čine tri cjeline. Najopsežniji dio - posvećen Krležinu djelu, bilo da je riječ o cjelini ili o pojedinim naslovima, njegovim literarnim i općenito estetskim afinitetima i animozitetima, analizama i pogledima na ulogu pisca pred izazovima vremena, pojedinim biografskim toposima - K. je autorizirao na osnovi Matvejevićeva napisanog predloška te se u literaturi citiraju kao autentični K. iskazi. U Panorami pogleda, pojava i pojmova (Sarajevo 1975) iz Razgovora je preuzeto više od stotinu novih jedinica. Vrlo mnogo prostora posvećeno je temi engagementa, političkoga i umjetničkoga, i zbog toga jer Krležino djelo i djelatnost daju obilje povoda za elaboraciju i zato jer je to bila naglašena Matvejevićeva preokupacija. Unutar te velike teme, K. posebno pažljivo za sebe određuje pojmove »pisanja« i »šutnje«, govora i odustajanja. »Pisati se može da je čovjek popljuvan, prezren ili ugrožen poplavom prijeteće mržnje, kao žrtva hajke ili kao lovorikom ovjenčani pjesnik. Piše se iz samilosti, iz bijede, iz lične žalosti, iz veselja, iz ljubavi, gledajući ili na karnevalskom plesu. Znači, pisanju nema ni kraja ni konca. Pisati se može kao i disati.« A šutjeti se može »iz prkosa, a veoma često i zbog nemoći: ponajčešće duga, gluhonijema stanja duha, zabezeknuta zanijemjelost, kad čovjeku stane pamet. Vjerovati ili ne vjerovati u snagu ljudskog dokaza, posumnjati u to, prebiti pero kao koplje, ostati bogalj duhovni (...) «. Druga cjelina knjige, koja je objavljena u V. izdanju 1982, dakle nakon Krležine smrti, nastala je na osnovi razgovora iz 1980. i 1981. koji su snimljeni magnetofonom, a treća, opsegom najmanja, Matvejevićevi su zapisi o posljednjim susretima s već teško bolesnim Krležom i nekrolog izgovoren na zagrebačkome Filozofskom fakultetu. Poglavlja iz druge cjeline u većoj mjeri sadržavaju publicističke elemente (među ostalim, tu K. govori o susretu s J. Brozom 1939, o aferi Diamantstein, odnosu prema Komunističkoj partiji, »sibirskim grobovima«, o temama, dakle, koje će u najvećoj mjeri zanimati i druge Krležine sugovornike, zbog provokativnosti i zato jer je o njima najduže odbijao govoriti.

Pojedinim dijelovima iz Matvejevićevih, tada još neobjavljenih magnetofonskih zapisa, koristio se I. Očak u knjizi Krleža - Partija (Zagreb 1982), koja je nastala na temelju autorovih kontakata s Krležom od 1974, kada mu se prvi put obratio za pomoć pri pisanju »knjige o Vašem odnosu prema Partiji kojoj ste pripadali i pripadate«, pa sve do sredine 1981. U Očakovoj knjizi, koja se temelji na građi velikim dijelom prikupljenoj dopisivanjem s Krležom i razgovorima s njim, od kojih su neki i snimljeni, u središtu je Krležino eksplicitno bavljenje politikom, agitiranje na komunističkim skupovima, djelovanje u partijskim ćelijama, odnos prema sovjetskoj Rusiji i Kominterni, prijateljstvo i susreti s najeksponiranijim komunistima, odnos prema »oktobarcima« nestalima u staljinskim čistkama, kontakti s J. Brozom, razlozi sukoba s »harkovskom linijom«. Dijelove rukopisa K. je 1979. vidio i dao primjedbe koje je Očak snimio magnetofonom.

I B. Krivokapić, autor također 1982. objavljena publicističkog teksta Pitao sam Krležu (13 razgovora, 1973-81), koji je izašao kao poseban broj beogradskog lista Reporter; poslao je Krleži zapise o prvih devet razgovora, nakon čega je K. »postao otvoreniji, o sebi govorio više, a o drugima oštrije«. O književnosti gotovo nema riječi, što je autorov svjestan izbor, on se koncentrira na Krležine »opsesivne teme«: sukob na ljevici, neodlazak u partizane, skrivanje u Vranešićevu sanatoriju u doba NDH, susret s Pavelićem, odnos prema Partiji i J. Brozu, staljinske žrtve, Deklaracija... Krivokapić ističe da nije riječ o intervjuima, nego upravo o susretima i razgovorima, naglašavajući razliku: »Intervju pretpostavlja izvesna prava - ne samo tehnička - koja razgovor ne podrazumeva, čak i ukida. Tako je bilo i s Krležom: 20 sati, koliko sam po prilici proveo kod Krleže, izneli bi 600 strana stenograma. Ovde je strana oko 200. Trećina. Surova redukcija pamćenja. Nad tom redukcijom intervjuer može biti samo žalostan.«

Slične teškoće imao je i E. Čengić na početku svojih dnevničkih zapisa o Krleži, koji su na kraju, kada su sredinom 1984. napisani a 1986. objavljeni u izdanju »Globusa«, obuhvaćali više od tisuću stranica. S Krležom iz dana u dan Čengić je podijelio u četiri knjige (I. Balade o životu koji teče, 1956-1975; II. Trubaču pustinji duha, 1975-1977; III. Ples na vulkanima, 1978-1979; IV. U sjeni smrti, 1980-1981), koje prate Čengićeve kontakte s Krležom od prvoga telefonskog razgovora 6. XII. 1956. do Krležine smrti. I Čengićevu su, kao i Matvejevićevu knjigu, pojedini kritičari i analitičari uspoređivali s Eckermannovim Razgovorima s Goetheom. U slučaju Matvejevića mislilo se u prvom redu na duh njegovih Razgovora i ulogu koju su imali u popularizaciji Krležina djela. Kod Čengića, presudna je bila forma knjige i neke biografske podudarnosti. I Čengić je kao i Eckermann proveo uz Krležu posljednje godine piščeva života (1971-81), uređujući njegova sabrana djela, bilježeći razgovore i susrete, te brinući se nakon smrti o Krležinoj ostavštini. Kako ni Čengićevi dnevnički zapisi, baš kao ni Eckermannovi, nisu objavljeni za piščeva života, pa nemaju nedvosmislena imprimatura, i tu postoji analogija. Jedna od najčešćih dvojbi koja se u vezi s tim među krležolozima spominjala, etičke je prirode: bi li K., da je mogao utjecati, dopustio da se objavi baš sve što je Čengić uvrstio? Pritom su mislili prije svega na Krležine netaktične iskaze o prijateljima i najbližim suradnicima (B. Gavelli, M. Ristiću, M. Bogdanoviću, A. Augustinčiću, V. Bogdanovu, M. Stančiću, A. Malinaru i dr.), s obzirom da je kategorično odbijao ponovno tiskati Moj obračun s njima za života ljudi prema kojima je u tom tekstu bio oštar, grub ili nepravedan. Pogotovu se nije činilo vjerojatnim da bi K. pristao na objavljivanje detalja koji otkrivaju njegovu intimu (primjerice, pisma Beli pred njezinu smrt), budući da je s posebnom osjetljivošću čuvao svoju privatnost. No, poznavatelji se slažu u jednome: bez tih detalja Čengićeva bi knjiga izgubila dragocjenu dimenziju svjedočenja o Krleži, kakva nema u drugim njegovim tekstovima ili dnevničkim bilješkama. Čengić se Krleži približio kao novinar, publicist, pa je razumljivo što se u pitanjima koncentrira na čovjeka, na biografiju, i to u prvom redu političku. Ona se oblikuje u nekoliko tematskih krugova naznačenih i u ranijim razgovorima, ali sada s Krležinom definitivnom sviješću kako mu više ne ostaje vremena da sam napiše sve ono što je iz različitih razloga odgađao. U prvom redu, riječ je o Krležinoj potrebi da artikulira svoju poziciju »homo politicusa« u burnom vremenu te u tom kontekstu definira odnos prema hrvatstvu i jugoslavenstvu, da reagira na rast nacionalnih mitova, koji najoštrije analizira na primjeru hrvatsko-srpskih odnosa, te da gotovo testamentalno odredi relaciju prema sukobu s Partijom i prema J. Brozu. Knjiga obiluje portretima političkih ličnosti i ocjenama povijesnih događaja, poglavito onih u kojima je K. imao važnu ulogu. O književnosti malo je riječi iako je K. očito zaokupljen svojim mjestom u književnoj povijesti, što iskazuje posredno, baveći se Andrićem, Crnjanskim, Ujevićem. Najčešće se zaustavlja na ispravljanju faktografskih pogrešaka na koje nailazi u tekstovima o sebi i svom djelu, rijetko se upušta u »prevrednovanja«, kao što je slučaj s romanom Banket u Blitvi, koji, suprotno mišljenju kritike, ističe kao svoju najbolju prozu. Naizgled, Čengić je tek vješt moderator, strpljivi slušatelj monologa, sugovornik koji se brine da Krležin govor nesmetano teče, no tek kada budu dostupne sve Krležine bilješke bit će moguće provjeriti koliko se on pripremao za razgovore s Čengićem, koje je teme sam svjesno želio nametnuti, a koje su se pojavljivale spontano ili ih je Čengić provocirao.

Tekst S Krležom iz dana u dan, dakle, funkcionira na više razina: dokumentarnoj (jer donosi mnoštvo biografske građe, nepoznatih podataka o Krleži, njegovu djelu i djelatnosti, ljudima koje je susretao i događajima o kojima više nema živih svjedoka, ili barem ne s takvim uvidima, širinom i kompetencijom), kroničarskoj (jer svjedoči u prvom redu o Krleži ali i o vremenu, o poticajima izvan njegova svijeta, na koje on reagira), literarnoj (kao roman o putu bez povratka, o starosti i smrti). Sav taj materijal podvrgnut je Čengićevu autorskom pristupu, jer ga on selekcionira, slaže, definitivno oblikuje prema svojim afinitetima i prioritetima, pa su »bosanske« teme i ljudi nerazmjerno češći nego što to dopušta objektivna prosudba Krležina interesa. Uočljiva je heterogenost: u knjigu, osim osnovnog sadržaja razgovora, ulaze i dijelovi za koje se izričito kaže da su Krležini tekstovi (Promemorija za istraživače tzv. »sukoba na ljevici«, dijelovi marginalia lexicographica, pisma), no i drugi za koje takve napomene nema, ali se može osnovano pretpostaviti. Metoda kolaža u pravoj je mjeri vidljiva u dvije posljednje knjige, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I-II (Sarajevo-Zagreb 1990), u kojima Čengić prati sudbinu Krležina djela nakon autorove smrti, 1982-90, i bilježi iskaze suvremenika. Unutar tog obilja materijala registrirano je i nekoliko svjedočenja drugih autora koji su zapisivali razgovore s Krležom ili su se njima koristili u pisanju knjiga. Književnica i novinarka N. Marinković objavila je knjigu Sećanja na Krležu (Beograd 1987) u kojoj opisuje njihovo dugogodišnje poznanstvo. Ljeti 1949, na povratku s radne akcije, kao mlada novinarka upoznaje Krležu i bez uspjeha ga pokušava pridobiti za intervju Književnim novinama. Desetak godina kasnije K. još uvijek pamti taj susret i u sljedećih gotovo četvrt stoljeća N. Marinković je rado viđen gost na Gvozdu, a Bela i K. u njezinu domu u Beogradu. Sećanja na Krležu nisu klasičan intervju, u knjigu su osim prepričanih razgovora uključeni i odlomci iz njegovih djela, te tri literarizirane sekvence (»intermeca«) o djetinjstvu (odnos s ocem, majkom i bakom), upoznavanju s Belom 1910. i Belinoj smrti, nastale na temelju razgovora s njima i dugogodišnjeg druženja.

Specifičnu vrstu zanimanja za Krležu pokazivao je V. Kalezić koji također iscrpno citira razgovore i Krležina pisma u knjizi Ljevica u sukobu sa Krležom (Beograd 1990). Od prvog susreta u Leksikografskom zavodu 29. XII. 1971, koji je organizirao (i prisustvovao mu) R. Zogović, pa do posljednjega, 7. XII. 1979. na Gvozdu, Kalezić postavlja Krleži sve detaljnija pitanja samo o jednome: sukobu na ljevici, koji on zove naprosto »temom«, naglašavajući i time opsesivnost s kojom je dvadesetak godina tragao za novim pojedinostima o tom dijelu Krležine biografije. U digresijama, udaljavajući se od »teme« (ili »merituma stvari«, kako je Krleži draže), i Kalezić bilježi iz drugih razgovora poznate epizode (K. - Partija, K. - Tito, K. - NDH i Pavelić, sibirske žrtve itd.).

Osim objavljenih Krležinih intervjua, zna se i za neke neobjavljene. Svojedobno su primjerice Zagrebom kružile fotokopije razgovora koje je s Krležom vodio njegov dugogodišnji prijatelj J. Vaništa, a u Post mortem Čengić citira odlomak iz opsežnog rukopisa Sto i jedno pitanje Krleži koji je dobio od autora, D. Lalića. Taj ekonomist i tehnolog po struci poslao je Krleži 101 pitanje, dobio odgovor na šezdesetak, a Čengić objavljuje dio u kojem K, među ostalim, objašnjava svoj način stvaranja: »Pišem perom kao čovjek baroka. Devedeset posto čovječanstva još uvijek živi u baroku, vjeruje na barokni način. Moj rad nije bio nikada organiziran: Spiritus flat, ubi vult. Slobodna plovidba, lebdenje, nose nas vjetrovi. U jednom trenutku sve postaje jasno i onda se razmišlja o stvarima više-manje vidovito jasno, a kad je mutno zaludu svaka organizacija posla.« Kao kuriozitet valja spomenuti i zanimljiv fiktivni intervju što ga je u obliku feljtona od dvadesetak nastavaka za Borbu i Drugi program Radio-Beograda pripremio 1981. novinar M. Jevtić, koristeći se fragmentima Krležinih objavljenih tekstova kao građom za pitanja i odgovore pod naslovom Dijalog sa Miroslavom Krležom i njegovim delom. U listopadu 1982. Borba je taj Dijalog produžila za još devet nastavaka pod zajedničkim naslovom Krleža njim samim i posrednom sugestijom: sugovornik i nije neophodan; u Krležinu djelu dovoljno je argumenata i za onog tko pita i za onog tko odgovara.

Me. Š.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Intervjui. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1215>.