BENEŠIĆ, Julije

traži dalje ...

BENEŠIĆ, Julije, književnik, prevodilac i jezikoslovac (Ilok, 1. III. 1883 - Zagreb, 19. XII. 1957). Gimnaziju polazio u Osijeku, studirao u Beču (medicinu, zatim slavistiku i romanistiku, 1901-03), Krakovu (povijest, zemljopis, 1903-04), Zagrebu (1904-05), Pragu (1906) i Krakovu (1907). Djelovao kao profesor i činovnik kulturno-prosvjetnih službi državne uprave u Zagrebu, te (1930-38) u Varšavi. Intendant HNK u Zagrebu (1921-27, 1939-40). Uređivao Savremenik (1917-19), Književnik (1928), Vienac (1944), edicije DHK (»Hrvatska mlada lirika«), Biblioteke Jugoslowianske u Varšavi (Gundulić, Mažuranić, Krleža), HIBZ-a. Posebno poglavlje čini Benešićev jezikoslovni i leksikografski rad (gramatike, rječnici, enciklopedije). Pisao je pjesme, studije, kritike, feljtone, postumno su mu objavljene opsežne kronike o godinama intendanture i boravka u Varšavi.

Krleža i Benešić sreli su se u listopadu 1915. u Benešićevoj sobi na Prilazu u Zagrebu kamo mu je K., kao uredniku izdanja DHK, donio svoje pjesme (taj susret K. opisuje u pismu Benešiću od 11. IX. 1920) i bio odbijen (Benešićevo sjećanje u Novostima 1941, Čengićevi zapisi). Premda će i nakon 1917 - kada mu Benešić objavljuje knjigu Tri simfonije i u Savremeniku Hrvatsku rapsodiju, a K. po vlastitu priznanju u istom pismu, biva »nesretnim inicijatorom neugodnih ispada« - između njih biti trzavica, Benešićevo prijateljstvo koje traje sljedećih četrdeset godina jedna je od najvažnijih Krležinih relacija sa suvremenicima. Teško je odrediti što je Krležu motiviralo na sudjelovanje u »incidentu«, jer je Benešić još u siječnju 1917. u povodu njegove Podnevne simfonije objavio studiju O hrvatskom ritmu sa smionom tezom kako je »napokon izašla pjesma koja je ideal glazbe hrvatskog stiha«. Benešićevo mišljenje o Krleži ne dijeli cjelokupna književna javnost, te je i sam izložen osporavanju. To nije umanjilo njegovu naklonost spram Krležina talenta, pa kad je postao intendant potrudio se da ga dovede na pozornicu za kojom je mladi K. toliko žudio. Uspjesi što ih je tih godina na njoj postigao dat će Krleži legitimaciju »zainteresovanog hrvatskog dramskog autora i pozvanog i kompetentnog« u polemici što će se 1926. povesti oko Benešićeve intendanture. Čak četiri velika članka posvećuje u Književnoj republici i Hrvatu obrani Benešićeva koncepta. Unatoč takvim obrambenim argumentima Benešić napušta kazalište i doskora odlazi u Varšavu gdje ga K. posjećuje u proljeće 1932. i čita mu novi roman koji još nema naslova (Povratak Filipa Latinovicza); Benešić mu nastoji pomoći da pronađe kazalište zainteresirano za postavljanje neke od Krležinih drama. Svoju liberalnu principijelnost Benešić će potvrditi u razdoblju 1941-45. kad će biti »jedan od rijetkih« koji su Krležu posjećivali.

Benešić je o Krleži napisao dva monografska članka (1933, 1939) zasnovana vjerojatno na podacima dobivenim od samoga Krleže, djelomice faktografski protuslovna i neprecizna, sročena duhovito i nepretenciozno. »Odavno se spremam da o njemu nešto napišem«, kaže K. Čengiću (1974), ali ga objavljivanje Benešićeve varšavske kronike zatječe pred smrt nespremnog. K. kao da se osjećao iznevjerenim od svog »obožavatelja« i nije izvjesno je li ga Matković uspio uvjeriti kako u tim zapisima nema ničega što sam Krleža ne bi već bio rekao.

BIBL. M. K.: Hajka protiv Julija Benešića, Književna republika, 1926, knj. III, br. 2; Obrat u hajci protiv Julija Benešića, ibid., br. 3; L. Žimbreku, kao odgovor na natpis u Hrvatu br. 1953. od god. VII, ibid.; K prilikama u hrvatskom kazalištu, Hrvat, 14. i 15. VII. 1926: Pisma Juliju Benešiću, Pisma, Sarajevo 1988.

BIBL. J. B.: Osam godina u Varšavi, Rad JAZU, 1981, 390.

LIT.: M. Matković, Stope na stazi, Forum, 1982, 10-12.

VI. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

BENEŠIĆ, Julije. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1298>.