ĆOPIĆ, Vladimir

traži dalje ...

ĆOPIĆ, Vladimir, revolucionar (Senj, 8. III. 1891 - SSSR, 19. IV. 1939). Gimnaziju završio u Senju, a Pravni fakultet apsolvirao u Zagrebu. Kao časnik austrougarske vojske borio se na Karpatima, gdje su ga Rusi 1915. zarobili; nakon toga pridružio se I. srpskoj dobrovoljačkoj diviziji u Odesi. God. 1917. sudjelovao u oktobarskoj revoluciji. Bio je jedan od osnivača Jugoslavenske grupe Ruske komunističke partije (boljševika) u Moskvi i njen sekretar. Vratio se u zemlju potkraj 1918. kao član CK KP (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca. Krleža je kasnije kritizirao Ćopića zbog toga što je u Kazanju 1918. pomogao zagrebačkom advokatu, desnom socijaldemokratu M. Radoševiću da ode iz Sovjetske Rusije »mjesto da ga hapsi na temelju tjeralice kao buržoaskog agenta«. K. objašnjava da je i Ćopić, kao i mnogi »disidenti Omladinci« u to vrijeme, gledao u Radoševiću »marksistički obrazovanog političara«. Međutim, taj će ga »marksista«, prema Krležinim riječima, kasnije klevetati kao »kontrarevolucionarnog agenta provokatora«. Ćopić je na početku 1919. bio jedan od organizatora Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista), član njenog rukovodstva i prvi organizacioni sekretar CK KPJ, te poslanik KPJ u Narodnoj skupštini. Kao istaknutom komunistu suđeno mu je 1920. na prvom antikomunističkom procesu (tzv. afera Diamantstein). K. je pratio proces kao dopisnik partijskoga glasila Nove istine i pokušao održati predavanje O veleizdaji drugova Sime Miljuša i Vladimira Ćopića, ali mu je policija zabranila istup. U travnju 1920. Ćopić je, u ime partijskog rukovodstva, odredio Krležu da radi agitacije obiđe Gorski kotar i Hrvatsko primorje. Nakon Stejićeva atentata 1921. osuđen je na dvije godine tamnice u Požarevcu. Potom je djelovao u Zagrebu kao sekretar Oblasnog komiteta KPJ za Hrvatsku i Sloveniju i bio predsjednik Nezavisne radničke partije Jugoslavije za Hrvatsku. Kad je Ćopić zajedno s drugovima ilegalno odlazio ljeti 1924. u Moskvu na V. kongres Kominterne, K. je dobio zadatak da prenese do Beča materijale delegacije, što je uspješno obavio. Ćopić je potkraj 1924. ponovno uhićen. Tom prilikom je kod njega pronađeno pismo J. Čižinskog iz Moskve, iz kojega se vidi da iz Moskve pozivaju Krležu da održi predavanje o bijelom teroru u Jugoslaviji. Ćopić je tada osuđen na tri i pol godine robije. Na sudskom procesu branio ga je advokat M. Budak, kojemu je K. u ime Partije isplatio troškove za obranu. Nakon Krležine intervencije Ćopić je prebačen u bolnicu Milosrdne braće, iz koje je uz Krležinu i Cesarčevu pomoć emigrirao u SSSR. Ćopić je u Moskvi završio Međunarodnu lenjinsku školu. U listu Krasnaja zvezda objavio je 1926. članak u kojem citira Krležu. Kao član partijskog rukovodstva bio je urednik Proletera u Miinchenu, gdje se 1932. susreo s Krležom. Za Ćopića je K. u to doba »vitez u oklopu, stopercentni boljševik«, koji »zvecka oružjem lenjinizma«. Kad je u kolovozu 1936. ilegalno došao u Jugoslaviju boravio je neko vrijeme u Krležinu stanu i u njemu održavao ilegalne sastanke. Potkraj 1936. otišao je u Španjolsku, borio se u republikanskoj armiji kao komandant XV. internacionalne brigade. Krleži je 1937. poslao pismo s molbom da propagira njihovu borbu protiv Franca, o čemu je K. saznao od policije. Ćopić je 1938. pozvan u Moskvu, gdje je za vrijeme rada s Titom na prijevodu Kratkog kursa SKP(b) uhićen i ubrzo ubijen. K. smatra da je Ćopić »dao život za boljševizam«, likvidiran »pod vlastitim barjacima« kao žrtva Staljinovih čistki.

LIT.: I. Očak, Vojnik revolucije. Život i rad Vladimira Ćopića, Zagreb 1980.

I. Ok.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

ĆOPIĆ, Vladimir. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 13.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1412>.