ĆURČIN, Milan

traži dalje ...

ĆURČIN, Milan, književnik (Pančevo, 14. XI. 1880 - Zagreb, 20. I. 1960). Studirao germanistiku i slavistiku u Beču, gdje je 1905. i doktorirao (Das serbische Volkslied in der deutsche Literatur). Do 1914. pisao je pjesme (Pesme, 1906) i bio profesor na Univerzitetu u Beogradu, a nakon I. svj. rata pokreće u Zagrebu časopis Nova Evropa koji vodi dva puna desetljeća (1920-41). Prije umirovljenja (1954) kraće je vrijeme bio redaktor u Leksikografskom zavodu.

Ćurčin je vjerojatno kontaktirao s Krležom u vrijeme pokretanja Nove Evrope, barem kao s jednim od sedamdesetak »uglednih pisaca i javnih radnika« koji su mu, sudeći po popisu što ga je donio u njezinu trećem broju, obećali suradnju. Premda prvi Krležin prilog izlazi tek u početku lipnja 1921, Ćurčin njegovu suradnju nesumnjivo smatra važnim uporištem afirmacije svoga nakladnog pothvata. Tako u kolovozu, objavljujući fragmente (Ljudi od papira), proze Tri kavaljera frajle Melanije, najavljuje kako namjerava objaviti knjigu Krležinih »pripovedaka iz rata«. Ponukan time, anonimni čitatelj sugerira Ćurčinu neka u nju ne propusti uvrstiti iznimnu novelu Veliki meštar sviju hulja, niti naglasiti »svoj prijoritet u otkrivanju Krležina velikog talenta«. Ćurčin u uredničkoj bilješci uz pismo načelno otklanja takve vlastite zasluge, ali ističe nemar »buržujskih izdavača« za Krležu, skandalizirajući se pritom nad misterioznim skidanjem Galicije s kazališnog repertoara. Na Galiciju je Ćurčin a u pismu iz Duge Rijeke (4. VIII) podsjetio sam K. raspitujući se o napredovanju poslova oko knjige i sudbini drugih svojih rukopisa, te izrazivši »čuđenje« što ju je »odložio«. Prema istraživanju D. Kapetanica, Ćurčin je u Krležinim tekstovima često intervenirao, redigirajući čak politički osjetljive nijanse. U člancima poput Tridesetisedam milijona Rusa umire od gladi ili Slučaj Augusta Cesarca, K. je te intervencije tolerirao, jer je bio svjestan »relacije s uredništvom ,Nove Evrope‘ kao jedine tribine, s koje se u ono vrijeme o pitanjima, o kojima je građanska štampa šutjela dosljedno, moglo još progovoriti« (Jedno pismo iz godine 1922, Dnevnik, II, Sarajevo 1977, str. 378). Neke je Ćurčinove zahvate u svoje literarne tekstove, primjerice Pjesmu iz hrvatske krčme, prihvatio i sačuvao u potonjim redakcijama. Kako je u Krležinu respektiranju Ćurčina ipak bila odlučujuća potreba za časopisom u kojemu će objavljivati, pokazuje razvoj njihova odnosa pošto je počela izlaziti Književna republika. U prvo se vrijeme, istina, ništa nije promijenilo. Ćurčin je gotovo jednakim žarom zagovarao Krležu, pisao o Književnoj republici, a kao što je svojedobno (1921) napao Prohasku zbog Krleže, sada se (1924) potpuno stavio na Krležinu stranu u polemici s L. Vojnovićem. Jedan prividno slučajan incident, međutim, uzdrmao je njihovu suradnju. Ćurčin je, naime, za knjigu A. Jelačića o »ruskoj revoluciji« iskoristio varijantu naslovnice što ju je Lj. Babić koncipirao za spomenutu knjigu Krležinih novela Hrvatska rapsodija u Ćurčinovoj nakladi potkraj 1921. U prepirci je li na to imao pravo, ubrzo se od formalnih došlo do bitnog pitanja - shvaćanja »ruske revolucije«. K. je iskoristio prigodu da aktualizira svoje nesuglasice u Odboru, koji je za pomoć »gladnima u Rusiji« još potkraj 1921. potaknula Nova Evropa, a iz kojega se ubrzo zbog tromosti njegova rada povukao, pitajući sada Ćurčina što je s novcima. Uopće, K. je inzistirao na Ćurčinovu »pančevačkom mentalitetu«, spočitavajući mu poslovnu nemoralnost, istodobno žestoko napadajući i Novu Evropu kao »kontrarevolucionarni galimatijaš« bez koncepcije i fizionomije. U svojim odgovorima Ćurčin nije napuštao, već vješto koristio, vlastito ushićenje Krležinim talentom, podsjećao je na ulogu upravo Nove Evrope u njegovu promicanju, a odbijajući Krležine navode naziva ga »razmaženim gimnazijalcem«. U separatu Obračun s M. Krležom (Nova Evropa, 1926, knj. XIII, br. 12), temeljito izloživši svoja gledišta o spornim točkama, nastanku i razvoju »afere«, Ćurčin na Krležinu repliku (Polemika sa Novom Evropom, Književna republika, 1926, knj. III, br. 2) akcentiranu na »pitanje ideološke strukture Nove Evrope« više nije reagirao, pa Krleži nije preostalo drugo nego da, više za sebe, raspravu rezimira (U spomen polemike sa M. Ćurčinom, Književna republika, 1926, knj. III, br. 3). Nakon toga uglavnom su se ignorirali, razmjenjujući tek povremeno uzgredne ironične opaske. Tek se 50-ih godina, u vrijeme pokretanja Leksikografskog zavoda, među Krležinim bivšim oponentima kojima je poklonio povjerenje pojavio i Ćurčin. No čini se da je, za razliku od većine, Ćurčin to povjerenje iznevjerio denuncirajući Krležu u nekim beogradskim krugovima kao zaštitnika hrvatskih nacionalista, nakon čega je K. prekinuo s njime sve veze (E. Ćengić, S Krležom iz dana u dan, IV, Zagreb 1985, str. 298).

LIT.: I. Krtalić, Krleža, za i protiv, II, Zagreb 1988.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

ĆURČIN, Milan. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.5.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1414>.