FREUD, Sigmund

traži dalje ...

FREUD, Sigmund, austrijski psihijatar i teoretičar kulture (Freiberg, 6. V. 1856 - London, 23. IX. 1939), utemeljitelj psihoanalize. Svoje spoznaje o pojavama psihičkoga života, prije svega neurotičkima, Freud je isprva definirao kao terapeutsku metodu u neuropsihijatriji: liječenje je temeljio na posebnoj racionalizaciji duševnih zbivanja, u kojima je nazirao premoćnu ulogu podsvijesti (das Unbewußte), tj. očitovanja libidinozne nagonske čovjekove strukture, znatnim dijelom potiskivane, »cenzurirane« u praksi izgrađivanja i provođenja društveno normiranog ponašanja. Pristup podsvijesti Freud je tražio i u simbolici snova, pa mu je prvo metodički reprezentativno djelo knjiga Die Traumdeutung (1900). Tek je kasnije svoje spoznaje i hipoteze prenosio na šire područje kulturozofske dijagnostike (temeljno djelo Das Unbehagen in der Kultur, 1930), naglašavajući postojanost sukoba između potisnutih nagona i civilizacijskih načela, ali i potrebu za sublimacijom i etičkom disciplinom u težnji za humanom tolerancijom. Ta »prosvjetiteljska intencija« (Th. Mann) nije bila uvijek primjereno shvaćana, a često su se iz ideoloških pobuda isticale samo jednostranosti psihoanalize. Djelovanje Freudovih teorija na psihijatriju i na shvaćanja o karakteru kulture golemo je, sa svim aspektima pozitivne i negativne recepcije. Zasebna su pojava duboki tragovi u evr. i amer. književnosti posljednjih osamdeset godina, napose u romanu i drami, gdje psihološka motivacija u oblikovanju likova nerijetko odgovara pojedinim psihoanalitičkim teoremima.

Elementi psihoanalize u Krležinu modeliranju knjiž. likova još nisu sustavno istraženi. Postupci i stanja svijesti u pojedinih likova (npr. u glembajevskom ciklusu i u Povratku Filipa Latinovicza) mogli bi se dovesti u vezu s Freudovim uvidima, no isto tako i s teorijom o psihičkim mehanizmima koju je zastupao A. Adler (na koga se K. u svojim spisima nije posebno osvrtao). S obzirom na snažne odjeke psihoanalize, osobito nakon 1910, i žestinu rasprava o njoj u mnogim zemljama, iznenađuje činjenica da u Krleže nema učestalih publicističkih reakcija na taj fenomen. U esejima i dnevnicima gotovo i nema važnijih znakova bavljenja psihoanalizom, tako da je zbog oskudnih podataka teško utvrditi kakvo je zapravo bilo autorovo poznavanje predmeta. Krležini katalozi lektire ne spominju Freuda. Jedini je sustavni tekst o Freudu oveća bilješka u Tumaču imena i pojmova u knjizi Evropa danas (1935). Tekst je nastao vjerojatno nakon Freudove rasprave Das Unbehagen in der Kultur; on se uglavnom odnosi na nju. Naslov je netočno preveden: Nelagodnost kulture, a riječ je o nelagodi u kulturi. Izvjesna površnost (koja bi se upravo psihoanalitički mogla tumačiti kao podsvjesna reakcija, kao očitovanje potiskivanja nepoželjnih uvida) zamjetljiva je u cijelom napisu. Prije svega, autor se služi uopćavanjima i jednostranim isticanjima, koja se ne mogu pravdati potrebom da tekst bude sažet. Neupućen čitalac ne dobiva ni približno objektivnu sliku o glavnim tezama Freudova djela, štoviše, on prima polemičku skicu koja je donekle obavijest o nekim ranijima Freudovim studijama, a ponajmanje informacija o spomenutoj knjizi iz 1930. U cijelosti, tekst je svjedočanstvo izvjesnih Krležinih idiosinkrazija, a svakako i određene pov. konstelacije. Krleža se na Freuda obara najtežim riječima: tvrdi da iz njegove knjige »izbija potpuno likvidatorstvo svih naprednih programa, negacija sviju kulturnih vrijednosti i neopozivo mračan nihilizam jednog mizantropa - pesimiste, koji je posumnjao u svaku višu životnu svrhu, stojeći pred pitanjima, na koja ne zna da odgovori ništa«. Priznavajući mu materijalistički pristup pojavama i golemo medicinsko iskustvo, K.Freuda prikazuje ipak u krajnjoj redukciji: učenje mu svodi na tvrdnju da je za psihoanalizu čovjek agresivna životinja, »podložna isključivo nagonima spola i crijeva«, simplificirajući tako mnogo složenije Freudove argumentacije, osobito u navedenoj knjizi. Bit će da je K., koji je ponekad (npr. u knjizi Moj obračun s njima) znao usput spomenuti psihoanalizu bez polemičkog prizvuka, svoj uopćen negativan sud ovdje izrekao u sklopu polit. iritacije: kao polemički odgovor ljevičara na Freudov sud da napori socijalističke politike neće promijeniti neke univerzalije ljudskog življenja i ponašanja. Krležin sud podudarao se tada, možda i mimo piščeve volje, s negativnim stavom prema psihoanalizi jednoga dijela lijevo intendirane, ideološki doktrinarne publicistike, osobito sovjetske. Njezini se argumenti, uostalom, nisu mnogo razlikovali od prigovora koji su Freudu upućivani s konzervativne strane. Krležini suradnici u časopisu Danas iz bivšega kruga beogradskih nadrealista, zbog svoje sklonosti prema Bretonovim shvaćanjima i franc. nadrealistima općenito (koji su na svoj način integrirali psihoanalizu), imali su donekle drukčiji stav prema Freudu.

LIT.: P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, Zagreb 1969 (V. prošireno izd. 1982): J. Werzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980: V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986: B. Kovačević, Recepcija psihoanalize na međuratnoj jugoslavenskoj ljevici, Republika, 1987, 5-6 i 7-8.

V. Žm.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

FREUD, Sigmund. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.2.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1522>.