KAJKAVŠTINA

KAJKAVŠTINA. Krležino je djelo izrazito obilježeno ne samo autorovim osobnim, afektivnim i afirmativnim odnosom spram kajkavskog jezika i dijalekta nego i njihovom uporabom u svim oblicima književnoga stvaralaštva - poeziji, prozi, drami, autobiografskim tekstovima, pa i u esejistici. Izuzmu li se Balade Petrice Kerempuha, koje s razlogom tvore Krležin autonomni i magistralni vrhunac kajkaviane, o njezinu je preostalom, još uvijek obilnom i nezaobilaznom dijelu moguće govoriti na razinama: a) funkcioniranja kajkavštine kao samostalnoga književnog jezika, odn. književne realizacije određenih tema; b) interpolacije većih kajkavskih segmenata i cjelina u tekstove na standardnome književnom jeziku; c) leksičke infiltracije stilski obilježenih kajkavskih riječi u standard; d) ostvarivanja posebne »kajkavske« atmosfere pomoću kajkavskog izričaja ili sugeriranoga dijalektalnoga konteksta; e) na razini autorova neposrednog doživljaja kajkavske riječi i jezika; f) autorova osobnog odnosa prema tom jeziku kao jeziku bogate književne tradicije; g) osobne autorove interpretacije sudbine i položaja kajkavskog narječja (jezika!); h) pjesnikova uzdizanja kajkavskog jezika na razinu posebne književne teme, jezičnoga i književnopovijesnog problema. Pri svim tim aspektima bogate i slojevite problematike treba imati na umu da je riječ o stvaraocu koji je najkreativnije od svih predstavnika novije hrvatske književnosti stvaralački apsorbirao kajkavsku književnu tradiciju, reafirmirao njezinu jezičnu životnost stvarajući na višeslojnoj (sve)kajkavskoj podlozi svoj autorski, prepoznatljiv kajkavski jezik. Taj jezik u Krležinu djelu egzistira u samostalnoj kajkavskoj dionici, ali i u ravnopravnom sudioništvu sa standardom koji u Krleže opet skladno korespondira sa svojom izvornom, kajkavskom osnovicom koja je, uz ostalo, prepoznatljiva ne samo u mjestimičnoj leksici nego i u zvuku, ritmu i sintaksi Krležine rečenice. Antinomičnost i antitetičnost cjelokupnoga Krležina djela ogleda se i na razini antiteze kajkavski jezik - štokavski književni standard, s time što nema nikakva njihova podvajanja u poetici imanentnoj objema jezičnim sferama Krležina djela u okviru koje se te sfere sintetiziraju u osobni, bipolarni, bilingvistički književni iskaz koji vrijednosno nije ni na koji način subordiniran, jer ovisi isključivo o intenzitetu književne inspiracije i kreativnosti jezične realizacije.

Cjelokupnom izvorištu Krležine kajkaviane dva su određenja bitna za prepoznavanje i pojavu. To je u prvom redu autorova pripadnost kajkavskom jeziku i po očevoj i po majčinoj lozi, zatim djetinjstvo, školovanje i kasniji život u zagrebačkome, izrazito kajkavskom okruženju, mnogobrojni autorovi susreti s kajkavskim pučkim mentalitetom i jezikom (u vojarni, bolnici, na ulici, domu). S druge strane, Krležino je djelo tematski vezano uz mnoge »kajkavske« likove i teme, sredine i mjesta u književnom oblikovanju kojih se kajkavština nametala kao nezaobilazno i književno najekspresivnije sredstvo jezičnoga i psihičkog portretiranja likova, obilježavanja ambijenta, isticanja lokalne boje, autentične atmosfere i vjerodostojne filozofije ključnih sudionika, mahom iz plebejskog svijeta. Dakako, tim primarnim, spontanim i neizbježnim opredjeljenjima i simpatijama za još uvijek živ jezik, treba pridodati i racionalno Krležino opredjeljenje za književno životvornu reafirmaciju toga jezika kojemu je život (književni) nasilno prekinut »bez presedana«, kako sam autor interpretira postupak iliraca s njihovim nasilnim uvođenjem štokavštine kao osnovice hrvatskomu standardu. U doba Krležine pojave u književnosti ta je, u lingvistici ali i u literaturi dogmatizirana vukovsko-daničićevska i maretićevska koncepcija književnog jezika uvelike sputavala književnu neposrednost i jezičnu spontanost, posebice mnogobrojnih hrvatskih pisaca neštokavskog podrijetla, a »istrošeni« štokavski književno-estetski modeli »izliterarizirane« moderne sami su već poticali svoje osporavanje pomoću dijalekata. Tako se i u Krleže kajkavština nametnula kao stvaralački izazov koji je, unutar već otvorenih procesa osporavanja dijalektom i neizbježne participacije dijalekata u daljnjem razvoju jezika hrvatske književnosti postao, svojim cjelokupnim rezultatom, primjetno plodonosan.

Takav Krležin postupak u stvaralačkome manifestiranju samosvojne jezične svijesti motivirane dijalektalnom samosvijesti, obilježen kao hereza (M. Matković), antidogma (Z. Črnja), osporavanje (A. Flaker), pridonio je podjednako estetskoj i jezičnoj autonomnosti, izrazitosti i specifičnosti Krležina djela kojim pulziraju kajkavski ritmovi i kolaju životvorni sokovi govornog jezika. Pri tome stalno treba imati na umu neprijepornu činjenicu kako u Krležinim djelima manje ili veće »dijalektalne interpolacije pripadaju živom organskom tkivu književnog djela, te da su one integralni dio kako same umjetničke fakture tako i autorova postupka pri uspostavljanju unutrašnje ravnoteže izražajnih elemenata« (Z. Črnja). I mimo takvih interpolacija u Krležinoj rečenici u standardnom idiomu se »često dade naslutiti njezina kajkavska podloga kao jedan od konstitutivnih elemenata na kojima se gradi njegov izraz« (N. Košutić-Brozović).

Funkcioniranje kajkavštine kao samostalnoga književnog jezika u Krležinu korpusu pojavljuje se kao višestruko determiniran izbor koji je u Baladama Petrice Kerempuha manifestirao sve obilje gotovo neslućenih izražajnih mogućnosti. Međutim, ovdje se radi ne samo o iznimnome pjesničkom djelu nego i o (sve)kajkavskoj jezičnoj sintezi podjednako onih kajkavskih dionica koje su obilno prethodile tome djelu, kao i onih koje su derivirale iz njega javljajući se kao logična asocijacija i odjek. U tim dionicama, koje čak tvore pojedinačna poglavlja Krležinih romana (Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti, Zastave), zbirki novela (Hrvatski bog Mars) ili pak cjelovite tekstove (esej Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog) kajkavština doista nije tek dodatak, infiltrat standardu, njegova stilistička dopuna. Ona je samosvojan književni iskaz - jezik koji se ravnopravno nosi s ostalim slojevima jezičnog izbora i iskaza i manifestira snagom autohtone jezične izražajnosti. Iako je priroda pojedinih tema (kajkavski likovi i psihologija, položaj i sudbina kajkavskog jezika, pučki svjetonazor, zagorsko-podravski ambijenti) kao prirodan izbor nametala kajkavštinu, K. je svojim kajkavskim jezikom istodobno davao toj tematici posebno značenje manifestirajući to svojim angažiranim jezičnim opredjeljenjem i interpretacijom. Tako se unutar Krležina književnog jezika kajkavština manifestira kao osamostaljen književni iskaz koji ravnopravno funkcionira u korespondenciji sa standardom pa makar se pojavljuje i kao njegova oporba i protuteža, a također i kao integralan dio onoga jezičnoga konteksta, kajkavskoga dakako, koji tvori specifičnu komponentu Krležina cjelokupnoga književnog izraza. Paralelizam dvaju jezičnih sustava, kajkavskoga i štokavskoga, međutim, ne stvara dihotomiju nego, naprotiv, pridonosi slojevitosti i integralnosti Krležina djela.

Za interpolaciju većih kajkavskih segmenata i cjelina u tekstove na standardnome književnom jeziku najilustrativniji su upravo Krležini romani Povratak Filipa Latinovicza, Na rubu pameti i Zastave u kojima su čitava poglavlja napisana, odn. intonirana kajkavskim jezikom. Za razliku od jezika Balada Petrice Kerempuha, koji je naglašeno determiniran arhaičnopovijesnom patinom, u kajkavskim je interpolacijama jezik mnogo bliži suvremenomu kajkavskom, primarno pučkom jeziku iako je i taj jezik donekle stiliziran prema modelima, ne samo govorne nego i književne fraze XIX. st. Do pojave Balada kajkavski jezik u Krležinim dramama, novelama i romanima bliži je aktualnim kajkavskim govorima i to zagorsko-podravske provenijencije, a u onima poslije nastanka antologijskoga Krležina kajkavskoga kanconijera u izrazitijem je priklonu tradiciji, jer su sada već konkretan studij toga jezika i kreativno autorovo iskustvo s primjenom u Baladama ugrađeni u model daljnjega korištenja kajkavskog jezika. Romaneskne interpolacije javljaju se u dvama karakterističnim stilističkim obrascima, tj. u obrascu interpretiranog dijaloga pomoću tehnike tzv. slobodnoga neupravnoga govora i u obrascu odulje monološke sekvence. U prvome primjeru kajkavština se pojavljuje kao citat inkorporiran u monolog na standardu, a u drugome tekst je u cjelini izrečen i napisan kajkavski. Tako je reljefno i plastično prikazan lik Krležina infanterista Podravca iz drame U logoru. U romanu Povratak Filipa Latinovicza podravski foringaš Joža oživljen je Filipovim komentarom njegova jezika, psihologije i karakteristične seljačke filozofije pomoću obilnih citata izvornoga kajkavskog izričaja. Cijelo poglavlje o Filipovu putovanju u Kostanjevec dobilo je izrazitu kajkavsku intonaciju, a pridonijelo je i plastici jezika u tome izrazito modernom romanu, koji je različite razine svijesti i psihologije likova ilustrirao i različitim razinama njihova jezika.

U romanima Na rubu pameti i Zastave kajkavski je jezik u funkciji direktnog portretiranja likova, ali i iskaza njihova svjetonazora pa je poglavlje o Valentu Žgancu u prvome romanu izraslo u autentičnu pripovjednu i dramsku dionicu u koju se sasvim funkcionalno uklopila i kajkavska tužaljka Mizerere Tebi, Jeruzalem, inkorporirana 1946. u korpus Balada. Iako to poglavlje ima stilsku ulogu svojevrsnoga kontrapunkta, ono je integralna dionica cjelokupnoga teksta koji u svojoj kajkavskoj varijanti na poseban način akcentuira i konkretne likove i milje u kojem oni žive ili se susreću, kao npr. Valent Žganec i Doktor u zatvoru. Žgančev kajkavski monolog ostvaren ekspresivnim ritmom kajkavske fraze i neposrednim, spontanim asocijacijama kao kritičkim objekcijama seljačkoga života, nije međutim samo uobičajen jezični i psihološki portret zanimljivoga pučkog lica nego je to istodobno i stilski instrument pomoću kojega autor izriče i svoje konkretne ideje o društvu, svoju istodobnu oporbu spram lucidnosti, ali i istodobne ograničenosti seljačke svijesti koja se najčešće zadovoljava retoričkom negacijom »svega postojećeg«. Povijesne reminiscencije na konkretne političke prilike u prošlosti, ali i one na konkretnu sadašnjost, iskazane su u navedenom romanu kajkavskim jezikom već fatalistički pomirenim sa svojom sudbinom, no i u iskazu svoje rezignacije usmjerenim prema karakterističnom otporu što ga svojim razmišljanjem, pa i jezikom, uobličuje Valent - još jedan iz plejade Krležinih »kajkavskih« likova.

Leksička i frazeološka infiltracija stilski obilježenih kajkavskih riječi u standard prožima cjelokupno Krležino djelo, posebice dramsko i novelističko. U drami je to najevidentnije u Kraljevu, u novelistici u Hrvatskom bogu Marsu, a to znači da je takav postupak primijenjen već u ranim ostvarenjima, zatim se u dramskoj varijanti proteže do Puta u raj, a u proznoj sve do posljednjeg romana - Zastava. Krležino djelo tako nastavlja tradiciju »jezične antidogme« koja je započela Gjalskim, Matošem, Galovićem i drugim hrvatskim piscima realizma i moderne da bi toj antidogmi upravo K. dao najobilniji prilog i osigurao joj dignitet izrazito antidogmatske jezične koncepcije, ovdje i otvorenosti hrvatskoga književnog jezika za sve njegove tronarječne izrazitosti. U Kraljevu se manifestirao prvi prodor kajkavskoga jezičnoga konteksta s uporabom »purgerskog idioma« (B. Donat) a tim mimetizmom jezične sredine nisu oblikovani samo dramski likovi nego je ostvarena i izvanredna ambijentalno-psihološka atmosfera djela, presudna za njegov dramsko-scenski vitalitet. Međutim, uz intimni kajkavski purgerski idiom kakav prevladava u toj drami, kajkavština se u dramskome opusu Krležinu javlja i u još ekspresivnijoj, izvornoj seljačkoj kajkavskoj frazi, ali i u svojoj agramersko-salonskoj odjeći. U Kraljevu autor oblikuje lik infanterista Podravca naglašenim elementima pučke kajkavske fraze pomoću koje Podravec iz svoje periferne pozicije u samoj radnji prerasta u markantnu scensku pojavu. Uz taj primjer i to direktnoga kajkavskog dijaloga i monologa, K. se u dramama uspješno koristiti i prepoznatljivim jezičnim odabirom kajkavskih riječi koje presudno utječu na lokalizaciju, milje i psihologijski kontekst dramskih ostvarenja. Kada pak odustane od takva odabira, npr. u Glembajevima, bit će mu dovoljno samo izrazitim kajkavskim akcentima pojedinih riječi i fraza determinirati svoje urbane intelektualne likove jer »rječnik Glembajevih stvara se stoljećima iz austrijanštine ciglastih kasarna i oficirskih kasina, iz peštanske mađarštine i međimursko-zagorske kajkavštine« (M. Matković). U Hrvatskome bogu Marsu, u kojem su već neki rani Krležini kritičari (Matijašević npr.) prepoznali prvotni uzorak i štokavsko-kajkavski prototip Balada Petrice Kerempuha, kajkavština se pojavljuje u punom ekstenzitetu, ali i intenzitetu, prožimljući sve relevantne slojeve pripovjednih stilova - dijaloški, narativni i deskriptivni. U tome, kao i u nizu ostalih primjera prozne uporabe, kajkavština nije samo verbalni dekor i sredstvo obilježavanja regionalnog podrijetla likova ili identifikacije ambijenta, ona je i dubinski prodor u bit određenoga svijeta i u bit samoga jezika, jer »vrijednost upotrebe kajkavskog dijalekta nije samo u vjernom prikazivanju i evociranju jedne sredine, već i u angažiranju pisca kroz govor svojih likova«, a ta je angažiranost, kao i uvijek u Krležinim djelima »istinska, duboko umjetnička! Duboko ljudska« (B. Vuletić).

Ostvarivanje posebne kajkavske atmosfere najuže je vezano uz Krležine kajkavske interpolacije većih ili manjih segmenata, no osim zasićenosti autorovih tekstova kajkavskom leksikom i frazeologijom susrećemo se i s pojavom posebna stilskoga obilježavanja određenih riječi koje sugeriraju i produbljuju kajkavski kontekst djela potičući bujicu raznolikih asocijacija. Takve je asocijacije, primjerice, K. u romanu Povratak Filipa Latinovicza uspješno potaknuo riječima kao što su ogenj, foringaš i frajle, a to znači da je leksičko razaranje standarda motivirano ne samo osobnom autorovom oporbom njegovu dogmatizmu nego i spontanim stilskim izborom kajkavizama koji preuzimaju na sebe »odgovornost« za izražajnost i funkcioniranje književnog iskaza.

Autorov neposredan doživljaj kajkavske riječi i jezika bio je, kako to svjedoče mnoga mjesta u Krležinim autobiografskim i drugim tekstovima, iznimno intenzivan, a u tom kontekstu najznačajnije mjesto pripada zapisu od 16. III. 1916. u Davnim danima i autobiografskom eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03. Zajedničko im je obilježje dubok, impresivan i nadasve afirmativan autorov doživljaj kajkavskoga pučkog jezika u dvjema njegovim najekspresivnijim varijantama - u varijanti suvremenoga pučkoga kajkavskog narječja hrvatskih domobrana, plebejaca i u varijanti jezika njegove bake Terezije Goričančeve kao sinteze »starinskoga« pučkog, ali i književnotradicijskog jezika govorne, pa i značajne molitveničke provenijencije. Evocirani zapis iz Davnih dana zapravo je građa i već gotov sinopsis za novele iz Hrvatskog boga Marsa, pa nije ni čudo što se u galeriji domobranskih likova pojavljuje i domobran Kvakar (u Tri domobrana) s kojim autor kao austrougarski časnik razgovara kajkavski. U duhovitu dijalogu očito usmjerenu na to da se izvornim kajkavskim jezikom i humorom ismije nedorasli sugovornik, a posebice u ishodu toga dijaloga K. kao časnik prepoznaje svoj poraz, ali kao književnik dolazi do dragocjene spoznaje o jedinstvu kajkavskog jezika i psihologije njegovih korisnika, o neobičnoj snazi (ne)poražene kajkavske riječi. Potaknut upravo tim činom, spoznajom i događajem, autor se još više udubljuje u doživljaj i bit toga jezika pa u kajkavskoj frazi svojih domobrana, koju istoga dana osluškuje u kuhinji gdje vojnici ljušte krumpir, otkriva snažan lokalni humor umirućeg jezika, njegovu ironiju kao negaciju stvarnosti, te rastvornu snagu kajkavštine koja je u trajnoj depresiji, ali i socijalnoj odmazdi jer iz pozicije socijalne inferiornosti ima snage pljuvati po gospodskim čizmama. Najbitniju odrednicu te kajkavske fraze, njezin sarkazam, autor je sveo u antologijsku verifikaciju: »Taj pučki zagorski, kmetski sarkazam je ubitačan. Ruga se svemu, vulgarizuje sve i plebejizira sve što je nad njim, i prema tome je opasan i za svoj vlastiti uspon.« Nije, dakako, nimalo neobično što je, potaknut tim doživljajem i iskustvom, K. nastavio s korištenjem toga jezika u svojim ostvarenjima, a tekst o kojem je riječ neposredno je bio poticajan za Krležine novele, a posredno i za Balade Petrice Kerempuha koje su jednim dijelom vezane i uz taj doživljaj jezika i uz njegovu prethodnu realizaciju u Krležinim prozama (poglavito ratnim novelama), a djelomice i u dramama. Za rekonstrukciju geneze Balada jednako je tako nezaobilazan i tekst Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03. U njemu je kajkavski jezik svoje bake s početka XX. st. reinterpretirao na temelju jezične realizacije u Baladama, a to znači na temelju prvotnoga, ali i mnogih kasnijih svojih doživljaja, iskustava, pa i konkretnih spoznaja o jeziku. Međutim, mimo svih tih ograničenja opisi doživljaja bakine kajkavske riječi toliko su spontani, neposredni, autentični, te otkrivaju dvije najintimnije piščeve relacije - onu spram bake kao najdraže osobe obiteljskoga kruga i onu spram (njezina) kajkavskog jezika koji je upravo bakinim posredništvom bljesnuo magičnim svojstvima svoga zvuka, ritma, bogatstva leksika, pučke životne mudrosti. Prepun davnih, dječjih, najneposrednijih i čistih dojmova, K. u eseju niže mnoge primjere bakine izvorne kajkavske fraze, ali u nju istodobno projicira i svoje doživljaje bogate kajkavske jezične tradicije koja je prethodila i bakinu jeziku, pa iako je »njezin jezik bio mnogo plastičniji i bogatiji od onog što danas pamtim ili mi se pričinja« činjenica je da je tu plastičnost zapravo sam K. razvio. Ostaje nepobitno da je u dodiru s jezikom bake Terezije koja je »načinom svog izražavanja predstavljala kajkavsku baroknu atmosferu oko Čakovca i Varaždina«, K. najizravnije doživio i upio u sebe tu frazu i atmosferu presudnu i indikativnu za jezični identitet svoga djela. Spram te fraze K. je tijekom cijeloga života i književnog djelovanja imao izrazito emotivan odnos koji nije isključivao i mnogobrojne kritičke opservacije, ali je samo takav dubinski doživljaj kajkavštine mogao motivirati autora i na osobnu, kreativnu provjeru njezinih izražajnih mogućnosti.

Autorov osobni odnos prema kajkavskom jeziku kao jeziku bogate književne tradicije u znaku je karakteristične Krležine »proturječnosti« obilježene s jedne strane totalnom negacijom, a s druge nepobitnom afirmacijom. Tako u Djetinjstvu K. nakon eksplikacije sudbine kipa našeg jezika od protureformacije na ovamo rezignirano zaključuje kako »šaka kmetova sa vrlo slabom, zbunjenom provincijalnom šljivarskom 'elitom' nije uspjela da razvije svoj jezik u suvremenome modernom smislu«, da bi u Zapisu iz godine 1942 rekapitulirajući ponovno problem iliraca i izražavajući negativan odnos spram njihove »integracije« posebno akcentuirao »negativne rezultate što se tiče jezika« te pri tome kategorički ustvrdio da je »jezik jednog kapucina Zagrepca gotov, završen barokni jezik u agoniji jedne latinizirane civilizacije na odru, ali quand même - ipak jezik«. Jasno, u prvom je primjeru problem kajkavskog jezika osvijetljen pretežito sa stajališta njegove povijesne nemoći da se nametne kao širi nacionalni, kulturni i integracijski medij u XIX. st., a u drugome je riječ o konkretnim rezultatima jedne bogate književnojezične tradicije prema čijim je pojedinim predstavnicima bio ponekad i (pre)kritičan (drastično negativne ocjene o kajkavskim dramama T. Brezovačkoga, pa i cijele kajkavske »prerađene« dramatike), no koje ipak nije mogao zaobići kao svoj izvor i izbor. Jer, kako sam kazuje, svoje »mutne strahote« izražavao je jezikom »Pergošića, Vramca, Škrinjarića, Habdelića, Belostenca, Magdalenića, Katarine Zrinske, Frankopana Krste, Vitezovića, Jambrešića, Mikloušića, Krčelića, Brezovačkog«, a vrela Balada uz ta imena još su i molitvenici i crkvene propovijedi, što sve upućuje i na autorovo evidentno poznavanje stare kajkavske književnosti i njezina jezika. Uostalom, uz sudove koje je u esejima, kritikama i zapisima izricao o mnogobrojnim (staro)kajkavskim autorima, postoje kao svjedočanstva tog (upoznavanja i zapisi neosporne dokumentarne vrijednosti o Krležinu studioznom pristupu navedenoj tradiciji. Takav je npr. zapis tadanjega knjižničara Nacionalne i sveučilišne biblioteke, J. Badalića, kojega je vjerodostojnost sam autor potvrdio. Riječ je o autorovu zainteresiranom i sustavnom »iščitavanju« mnogobrojnih kajkavskih izvora - rječnika, književnih tekstova, pučkog štiva i kalendara prilikom stvaranja Balada. Upravo na toj svijesti i spoznaji bogate, nasilno prekinute, ali i stvaralački neiživljene kajkavštine rađao se Krležin odnos prema njoj kao jeziku koji ima svoju povijest, ali i samosvijest. Krležina je zasluga što je, uz iznimno visoke estetske domete kajkavskim jezikom, afirmirao na svim razinama svoga djela upravo tu samosvijest jednog jezika jezičnu reafirmaciju i dokumentaciju kojega je uz osobni stvaralački prilog i djelatno potpomogao obilnom potporom svim relevantnim istraživačima kajkavske književnojezične tradicije (potpora dr. Olgi Šojat, te poticaj i potpora izradi rječnika kajkavskoga književnog jezika).

Specifičan je i Krležin lingvistički pristup tome jeziku koji on, suprotno oficijelnoj lingvistici i dijalektologiji ne promatra i ne prihvaća kao jedno od narječja hrvatskog jezika, nego kao dio svekajkavskog jezika u koji se prirodno ugrađuje i slovenski jezik. U nizu opservacija u dnevničkim zapisima E. Čengića S Krležom iz dana u dan (I - IV), te u Zapisima sa Trziča misao o bliskosti, srodnosti i jedinstvu jednoga i drugoga kajkavskog iskaza K. ponavlja više puta, ističući posebice značenje slovenskoga beskompromisnog stava spram »agramersko ilirskog principa«. Dakako, svoj konkretan izbor K. je zasnivao na podlozi konkretne hrvatskokajkavske književne i jezične tradicije.

Osobna autorova interpretacija sudbine i položaja kajkavskog narječja i jezika u evidentnom je znaku mnogobrojnih osuda i Gaja i njegovih iliraca koji »mrtvo truplo kajkavskog jezika bacaju kroz prozor«, što je bez presedana u suvremenoj europskoj povijesti i kulturi. To je temeljni Krležin stav decidirano iznesen u povodu 130. obljetnice ilirskoga pokreta 1965, a to je i stav variran u nizu Krležinih esejističkih i literarnih tekstova. Sugestivnim pjesničkim slikama jezika kao mrtvaca, odra na kojem se nalazi i pogrebnika koji ga spuštaju u raku, K. plastično predočuje sudbinu kajkavštine za koju osobno smatra da je nepravedna te da nije bilo mudro potisnuti je s višestoljetne povijesne i književne scene. Pod dojmovima te drastične sudbine koja je dio hrvatskog naroda, njegove kajkavce, doslovce izolirala od oficijelne kulture, K. i razmatra posljedice čina kojim je produbljen inferioran položaj jezika svedena na neknjiževni dijalekt. U nizu tekstova, uzgrednih reminiscencija i zapažanja, razasutih posebice u memoarskoj i dnevničkoj literaturi, K. se protivi osjećajima kajkavske inferiornosti, s kojima je usko povezan i osjećaj psihičke i socijalne minornosti, pa protutežu tom osjećaju pronalazi u svojstvima jezika (humor, ironija, sarkazam, socijalni naboji, kritička superiornost) kojima se taj jezik odupire vlastitoj smrti. Pri takvoj interpretaciji sudbine ima ponekad i rezignirajućih autorovih tonova, ali i motiva za povjerenje u kreativnu snagu kajkavske riječi, ne samo u vlastitom opusu nego i u opusima drugih autora. Žal što Gjalski nije svoje likove »kajkavizirao« kao što je Vojnović svoje »raguzinirao«, jer bismo tada imali vlastitog Turgenjeva u punom sjaju, kao i žal što cijeli roman Na rubu pameti nije napisao kajkavskim jezikom svjedoče o Krležinoj zaokupljenosti problemom toga jezika u suvremenoj književnosti. Osim osobnim primjerom njegove uporabe, K. ga je podupro i prihvaćanjem tog jezika kao suvremenoga pjesničkog medija, što je posebice izraženo u njegovu odnosu spram F. Galovića, kada je u Književnoj republici prvi objavio njegov pjesnički kajkavski torzo (Z mojih bregov) i dao nadahnutu interpretaciju Galovićeve kajkavske lirike (Napomena uz stihove Frana Galovića, Književna republika, 1925, knj. II, br. 11-12). U tome kontekstu odnos prema Domjanićevoj kajkavskoj poeziji nije negacija temeljno pozitivnog odnosa, nego je to ilustracija drukčijega kritičkog senzibiliteta, pa i odnosa prema jeziku, jer je K. nasuprot Domjanićevoj urbanoj »malograđanskoj« kajkavskoj frazi preferirao onu izrazitije pučke provenijencije i književnog naslijeđa starije književnosti, smatrajući da se u tim jezičnim izvorima nalaze prave mogućnosti za obnovu kajkavštine. Krležin bi se odnos mogao ilustrirati i potporom novopokrenutom časopisu Kaj. Ona je uz verbalnu bila čak i materijalna, pa i »suradnička« jer je dopustio ponovno objavljivanje mnogih svojih kajkavskih tekstova u tome časopisu kojemu po vlastitim riječima nije želio biti barjaktarom, no koji je pratio kritički, ali i sa simpatijom. Krležina borba za reafirmaciju kajkavskog jezika nije borba za bilo kakvu regionalizaciju toga jezika i literature, jer je za njega vizija toga jezika uvijek bila u svjetlu njegova mogućega internacionalnog medijskog izraza i značenja. Krležine su »kajkavske« teme najčešće bile povijesne, nacionalne, općeljudske, a njihov nacionalno-zavičajni kontekst davao im je neophodnu životnost inspiracije koja je u kajkavskom jeziku dobila svoju najadekvatniju realizaciju. Taj jezik znao je uzdići na razinu kreacijskoga, povijesnog, civilizacijskog i psihoetičkog problema, pa i sasvim konkretnih književnih preokupacija.

Uzdizanje kajkavskog jezika na razinu posebne književne teme, aktualnoga jezičnoga i književnopovijesnog problema sastavni je dio širokoga kompleksa Krležine kajkaviane, ali i njezina logična, simptomatična posljedica. Riječ je o temi koja se u Baladama Petrice Kerempuha javlja u Turopolskoj restauraciji i Planetarijomu, a u oba je primjera središnje pitanje sudbina riječi, jezika, kajkavske knjige na umoru i izgonu iz života i literature. U prvoj baladi obilježenoj sa A. D. 1848. oživljena je aktualna stranačka borba između madžarona i iliraca od kojih prvi brane svoj zavičajni kajkavski govor suprotstavljajući se ilirskim izrodima koji se odriču »svoga« jezika. Sukob jedne strane na čijoj zastavi »kak đemant blisiče naša đunđanosna reč« i druge koju predstavljaju »frassi gladni, fuchsi, demetri, vlaški gerci« prigoda je za pjesnika da prolije žuč nad postupkom koji će još drastičnije osuditi u Planetarijomu. Iako je u toj baladi jezik samo jedna od tema, on dominira u pjesmi ne samo po tome što najizravnije izriče pjesnikov negativan stav prema ilircima nego i po tome što posebnim plastičnim slikama predočuje agoniju odbačenog jezika. Autor balade pojavljuje se u poziciji rezignirana i ojađena »verzotoča«, ali i vatesa koji će mimo tragičnog iskustva i spoznaje o nemoći nastavka književnosti »na grobu žive reči« tim svojim opijelom, kao i drugim baladama, upravo tu riječ i taj jezik oživjeti u punom sjaju. Reminiscencije na istu temu pojavit će se i tri godine po nastanku Balada, u Krležinu kajkavskom eseju Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog (Pečat, 1939, 3). Radi se o aktualnoj kritičkoj replici na osobni položaj s obzirom na višegodišnju lijevu i desnu hajku protiv sebe, što se odražava i na nepovoljan položaj Krležinih časopisa i knjiga. Citatom iz omiljelog Mikloušića, jednog od posljednjih autora starokajkavske tradicije, koji se žali na malen broj pretplatnika, čitalaca i nacionalno svjesnih Hrvata, K. paralelno osvjetljuje istovjetan suvremeni kulturni trenutak potkraj 30-ih godina. No i ovdje evokacija tragična položaja knjige u sredini XIX. st. neizbježna je bez žalca na ilirski »zverinjak« s Gajevom pravopisnom i jezičnom reformom usmjerenom na to da se »materinska, stoletno živa reč znišči, zatre, pokopa, zežge i popljuje«. Esej je nabijen ironijom uperenom na konkretne protivnike svih vrsta, nasilne dirigente umjetničkog stvaranja koji poput nekadašnjih iliraca žele sputati riječ, ovdje sinonim za punu ljudsku i stvaralačku slobodu. Na temu znisčavanja Reči K. se oduljim kajkavskim fragmentom, govorom staroga Kalmana Emeričkog, Kamilova djeda, pojavljuje i u romanu Zastave čije »kajkavske« stranice, ali i one na srpskom »narodnom« jeziku uvaženoga gosta idu u red najimpresivnijih stranica opsežna Krležina romansijerskog teksta. Stara zagorska korjenika poput Gjalskijeva Batorića, regnikolarac Emerički, punom patetikom barokne kajkavske fraze tumači sinu i njegovu prijatelju, gostu iz Srbije, nasilje što se provodi nad jezikom, dakako kajkavskim. Realizatori toga nasilja, proistekla iz ilirske ideje i čina, sada su predstavnici oficijelne lingvistike i politike oličene u banskoj vlasti. Stari Emerički uporan je i dosljedan branitelj svoga »starog« jezika, ogorčen protivnik nasilno nametnute martološčine vlaške i graničarskog jezika koji ovdje imaju ulogu pogrebnika i pjevača rekvijema nad dušom i tijelom jezika. Temeljni kritički odnos spram nasilja nad kajkavskim jezikom K. je i ovdje ugradio u književnu temu kojom je bio trajno zaokupljen i varirao je raznolikim književnim postupcima i kreacijama.

LIT.: M. Matković, Kajkavska reč Miroslava Krleže, Dometi, 1972, 3-4; isti, Tragom pjesnika, Zadarska revija, 1973, 6; Z. Črnja, Synthesis Krležiana, u knj. Jezična antidogma Miroslava Krleže, Žminj 1974; N. Košutić-Brozović, O prevođenju Krležinih interpoliranih i kontinuiranih kajkavskih tekstova, ibid.; B. Donat; O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1976; B. Vuletić, Smisao osobnih imena i naziva u Krležinoj »Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli«, u knj. Fonetika književnosti, Zagreb 1976; A Flaker, Dijalekt kao osporavanje, u knj. Stilske formacije, Zagreb 1976; isti, Poetika osporavanja, Zagreb 1982; M. Kuzmanović, Kerempuhovo ishodište, Rijeka 1985; J. Skok, Moderno hrvatsko kajkavsko pjesništvo, Zagreb 1985; J. Vončina, Korijeni Krležina Kerempuha, Zagreb 1991.

Jo. S.