MATKOVIĆ, Marijan

MATKOVIĆ, Marijan, književnik (Karlovac, 21. IX. 1915 - Zagreb, 31. VII. 1985). Diplomirao 1941. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, komparativnu književnost i povijest umjetnosti studirao je u Beču i Parizu. God. 1945. imenovan je za šefa kulturno-umjetničkog odjela Radiostanice Zagreb; 1946-49. književni je tajnik Nakladnog zavoda Hrvatske; 1949-53. intendant HNK u Zagrebu; 1959-64. umjetnički direktor Zagreb-filma; 1974-85. voditelj Instituta (nakon 1978. Zavoda) za književnost i teatrologiju JAZU (HAZU). Jedan je od osnivača Dubrovačkih ljetnih igara te direktor njihova dramskog programa 1970-74. God. 1954-78. tajnik je Razreda za suvremenu književnost JAZU. Uredio je 19 knjiga Akademijina Rada, posvećenih suvremenoj hrv. književnosti, te pokrenuo književni časopis Forum, kojemu je i urednik 1962-63. i 1966-85. Na njegov je poticaj počela izlaziti i Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju (1975).

Prve književne radove objavio je 1933. u Svijetu i Mladosti, a kao student surađivao s Književnikom i Pečatom. Dramski prvenac Slučaj maturanta Wagnera praizveden je 1935. u zagrebačkom HNK, u režiji A. Verlija. Objavio je zbirku pjesama Iz mraka u svjetlo (1936). U ratnim je godinama, prema vlastitom svjedočenju, ostao bez autografa četiriju drama i nedovršena romana. Nakon rata posvetio se pisanju drama, eseja, kritika, feljtona i putopisa. Dramski su radovi najopsežniji i najvažniji dio Matkovićeva knjiž. opusa. Najviše pozornosti privukla su dva njegova dramska ciklusa: prvi, Igra oko smrti, 1955 (drame Slučaj maturanta Wagnera i Na kraju puta, te osam jednočinki: Smrt njegove ekselencije, Krizantema, Bezimena, Koraci i dr.), i drugi, I bogovi pate, 1962 (drame Prometej, Heraklo i Ahilova baština, napisane 50-ih godina). U nizu drama što su nastajale od kraja 50-ih do početka 70-ih god., a sabrane su u knjizi Ikari bez krila (1977), ističu se Vašar snova, Ranjena ptica, Snjegović i Tigar. Povijesna drama General i njegov lakrdijaš (1969), zamišljena kao kritička analiza i destrukcija sigetskog mita, izazvala je oprečne reakcije, a na jednoj od repriza i prosvjede privrženika mitologizacije nacionalne prošlosti. Trilogija Trojom uklete (1972), koju čine jednočinke Helena, Andromaha i Klitemnestra, nije bila osobito zapažena. Dramu Heraklo, praizvedenu 1958. u režiji V. Habuneka (Zagreb, HNK) teatrolozi drže jednim od prijelomnih i najpoticajnijih djela suvremene hrv. dramatike.

U esejima i kritikama, što su ponajvećim dijelom tiskani u knjigama Dramaturški eseji (1949), Dva eseja iz hrvatske dramaturgije (1950) i Ogledi i ogledala (1977), bavio se hrvatskom (M. Držić, I. Vojnović, A. Cesarec i dr.) i europskom (Euripid, W. Shakespeare, P. de Beaumarchais, H. Ibsen, M. Gorki i dr.) dramskom književnošću, ali i knjiž. kritikom (A. G. Matoš kao kritičar) i slikarstvom (Pieter Bruegel). Tiskane su mu i dvije knjige putopisa - Američki triptih (1974) i Stope na stazi (1983) - te knjiga kratkih osvrta, prigodnih govora i nekrologa Razgovori i pogovori (1985).

U zagrebački književni i kazališni život ulazi u prvoj pol. 30-ih godina. To je doba kada »Minerva« objavljuje 9 knjiga Krležinih Sabranih djela, a HNK ima na repertoaru sve tri glembajevske drame, kada K. dovršava roman Povratak Filipa Latinovicza, dramu U logoru, pokreće časopis Danas, tiska knjigu polemika Moj obračun s njima, niz pjesama i eseja te najavom predavanja o hrv. književnosti u Glazbenom zavodu izaziva »aferu s plakatima«. Od tada Matković ostaje pod trajnim dojmom Krležina umjetničkog djela i angažmana te njegovoj izravnoj i posrednoj afirmaciji posvećuje gotovo sav svoj knjiž. i kulturni rad. Krležijanstvo je, naime, u Matkovića postavljeno kao svjestan umjetnički program od kojega nije odstupao punih pedeset godina. Cijeni kako je njegova generacija »svakako imala sreću« što se »nije našla u istoj situaciji kao Miroslav Krleža, koji je oko godine 1914 (...) vapio za čovjekom, za djelom koje bi mu moglo biti uzorom«, već je uzor imala u Krleži. U svojim mnogobrojnim esejima i kritikama, od kojih se najviše citiraju iscrpna Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje i kratak ispovjedno-putopisni zapis Jedna generacija doživljava pjesnika, te u monografiji pisanoj za UNESCO, Matković je analizirao Krležine tekstove, interpretirao ih i nastojao za njih i za Krležino poimanje angažiranoga knjiž. rada pridobiti što širi krug čitatelja; s druge strane razrađivao je one književno-povijesne teme o kojima je K. pisao polemički, provokativno ali fragmentarno (npr. u esejima Hrvatska drama XIX. stoljeća i Marin Držić danas).

Najopsežniji ogled posvetio je Krležinu dramskom stvaranju zbog toga što je, prema njegovu sudu, »Krleža prije svega dramski talent«, »dramatičnost« je stilska osobina mnogih njegovih pjesničkih i pripovjednih tekstova, pa ova »marginalija (...) često nužno prerašćuje svoj naslov i postaje marginalija uz čitav njegov opus«. Pristupajući književnosti kao »umjetnički oblikovanom odrazu svog vremena«, Matković kronološki prati Krležin rad kroz »tri (...) osnovne dramsko-razvojne faze (...) od ciklusa Legende, preko tri velike drame (U logoru, Vučjak i Golgota), do ciklusa Glembajevi« te na temelju komparacija Krležinih djela sa suvremenom hrvatskom (i europskom) dramatikom i usporedo provedenih analiza društvenih i političkih zbivanja dokazuje kako su u svim razdobljima Krležine drame bile umjetnički najbolje oblikovan, ujedno i najtočniji »odraz svog vremena«. Prihvaćajući Krležinu ocjenu vlastitoga književnog »razvoja« izrečenu u osječkom predavanju (1928), Matković prijeđeni put od mladenačkih »simbolističko-lirskih« Legendi, preko tri »velike drame« do »specifičnog scenskog realizma« (»scenskog realizma na koturnama«) glembajevskog ciklusa, odn. od prikazivanja »simbola«, »personifikacija«, »alegoričnih figura«, »ilustrativnih epizodista« i sl. do kompleksnih dramskih tipova i karaktera tumači kao Krležino »sazrijevanje u pravcu psihološke drame«. Vrednujući glembajevski ciklus, rabi samo superlative: »Pozorišni realizam što ga je u tom ciklusu postigao, najveći je domet naše dramaturgije (...) ujedno i naš najdragocjeniji doprinos modernoj svjetskoj književnosti.« Valjanost Matkovićevih prosudbi dovela je u pitanje tek teatrologija što je na kraju 60-ih i u početku 70-ih god. »kazalište riječi« držala siromašnijim i manje vrijednim od artoovski shvaćena »totalnog teatra« (M. Miočinović, D. Gašparović i dr.).

Pišući pregledno, jednostavno i nadasve afirmativno, za inozemnu čitalačku publiku što ne posjeduje ni osnovne informacije o Krleži i nacionalnoj književnosti kojoj on pripada, u monografiji Miroslav Krleža Matković je »deskriptivni prikaz« života (podijeljen na četiri etape: 1893-1914,1914-41,1941-45,1945-75) i djela (»prva ostvarenja« što raznovrsnošću svjedoče o širini Krležina »izražajnog raspona«, »esejistika i publicistika«, »putopisi i dnevnici«, »drame«, »poezija«, »romani«) nastojao utemeljiti »u nekoj sintetičkoj kategoriji« koju je nazvao »kontrapunkt ili jedinstvo kontrarnih stavova«. Ustvrdivši u Zaključku te monografije da je Krležino knjiž. djelo istodobno »završna točka« razvoja ne samo »u okvirima (...) hrvatske književnosti, nego i svjetske« i »početak njene nove ere«, Matković je implicite odredio i svoju poziciju književnika, svjesnog krležijanca koji, prosudivši da su »kraj razvoja« i »umjetnički vrhunac« dosegnuti u Krležinu djelu, napose u glembajevskom ciklusu, konzekventno razrađuje i varira njegove teme te pokušava održati visoku razinu njegove umjetnosti, prije svega dramskog dijaloga. Nakon Krležine smrti, nekoliko je puta polemički reagirao na prva osporavanja Krleže kao umjetnika, intelektualca i političkog djelatnika (Kukavičja jaja u gnijezdu orla, Krleži ne treba obrana i dr.), te ostao dosljedan u kritičkoj afirmaciji njegova umjetničkog, kulturnog i političkog rada. Izabran za predsjednika Odbora za očuvanje imena i djela Miroslava Krleže (1982), podnio je ostavku (3. III. 1983) nezadovoljan odnosom spram Krležine ostavštine, napose rukopisa na koje je oporukom stavljena zabrana korištenja. Na njegov poticaj, u DKH je 1985. ispunjena Krležina odluka o tome da se dio njegovih autorskih tantijema posmrtno uplaćuje u Fond »Miroslav Krleža« za stipendije i nagrade. Kao urednik Akademijinih izdanja, Matković je uredio i dva zbornika radova o Krleži (1963, 1973), te u Forumu objavio niz njegovih tekstova (Banket u Blitvi III, Zastave, Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću, Saloma, Zapisi iz jeseni 1940, Put u raj, dijelovi dnevnika i dr.).

Uredio je i trobroj Foruma posvećen Krleži (1982, 10-12).

K. je cijenio Matkovića te ga držao za jednoga od svojih najprisnijih suradnika i prijatelja. Bio ga je odredio za autora komentara uz ponovljeno tiskanje Dijalektičkog antibarbarusa, ali je Matković odustao od njihova pisanja ocijenivši kako ne bi mogao odgovoriti na pitanje o tome »gdje su dublji korijeni te međusobne netrpeljivosti koja je intelektualce jednog te istog komunističkog pokreta uoči rata uspjela polarizirati do nepremostivih ekstrema« (Stope na stazi). Kad su drugi suradnici (npr. P. Matvejević, E. Čengić) preuzeli veći dio poslova na popularizaciji Krležinih stavova i objavljivanju njegovih djela, susreti Matkovića i Krleže postali su rjeđi, ali nikad nisu raskinuli privatne i službene veze.

BIBL. M. M.: O Krležinu ciklusu »Glembajevi«, Republika, 1946, 4-5; Aktuelnost »Gospode Glembajevih«, Scena, 1947, 2; Marginalija uz Krležino dramsko stvaranje, Hrvatsko kolo, 1949, 2-3; Marginalije uz jednu poemu, Borba, 10. I. 1953; Jedna generacija doživljava pjesnika, ibid., 23. VIII. 1953; Miroslav Krleža i savremena svjetska književnost, Međunarodna politika, 1954, 98; Miroslav Krleža, Politika, 22. IX. 1957; O knjizi Miroslava Krleže »Davni dani«, Literatura, 1957, 2; Predgovor, Zbornik o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963; Miroslav Krleža, Revija, 1968, 5; Kajkavska reč Miroslava Krleže, Dometi, 1972, 3-4; Tragom pjesnika, Zadarska revija, 1973, 6; Svijet riječi Miroslava Krleže, Forum, 1973, 7-8; La vie et l'oeuvre de Miroslav Krleža, prev. J. Matillon, Paris 1977; Krležina riječ, Vjesnik, 4. VII. 1978; Krležina riječ i suvremeni hrvatski glumački izraz, Mogućnosti, 1981, 2-3; Srce i riječ pjesnika (nekrolog), Vjesnik, 30. XII. 1981; Romantični lenjinist, Oko, 1982, 256; Kukavičja jaja u gnijezdu orla, Vjesnik, 27. III. 1982; Krleži ne treba obrana, ibid., 19. VI. 1982; Narudžba iz Pariza, Forum, 1982, 10-12; Stope na stazi, Sarajevo 1982; Sudbina je naivnih-razočaranje, Danas, 6. II. 1984; Prijedlog za Krležin Gvozd, Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 1985, 32-33; Osječko predavanje, Forum, 1986, 5-6; Miroslav Krleža, Zagreb 1988.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; B. Hećimović, Život i rad Marijana Matkovića, Kronika Zavoda za književnost i teatrologiju JAZU, 1985, 31; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem I—II, Sarajevo-Zagreb 1990; B. Hećimović, Dijalog i monolog u Matkovićevu djelu, Krležini dani u Osijeku 1987-1990-1991 (zbornik), Osijek-Zagreb 1992.

B. Sen.