OBZOR

traži dalje ...

OBZOR, politički dnevnik pokrenut 1860. pod imenom Pozor na građanskoliberalnim zasadama preporoda i četrdesetosmaškog pokreta; ispočetka zabranjivan i neredovit, od 1871. do 1941. izlazi u Zagrebu s ugledom jedinoga, potom središnjega nacionalnog lista. Premda do 1905, otkada je pod uredništvom M. Dežmana Ivanova »nezavistan«, više puta mijenja političku orijentaciju, uglavnom zastupa Strossmayerov narodnjački program. Posvećujući u tom smislu znatnu pozornost kulturnom životu, Obzor je formirao određeni tip mišljenja, bivajući ekskluzivnim informatorom liberalne inteligencije, što podupire i suradnja niza najboljih pisaca.

Prema Krležinim memoarskim iskazima (Matvejeviću, Čengiću) 1915. je za Obzor pripremao nepotpisane kompilacije iz madžarskog tiska. Opseg te Krležine suradnje nije utvrđen ni opisan, ali je nesumnjivo kratko trajala. Po Krležinim riječima »svega petnaestak dana« i to stoga što nije znao kako je posao za koji ga je preporučio Đ. Cvijić dobio nauštrb Marije Jurić Zagorke, pa se iz lojalnosti povukao. Donekle je drukčija interpretacija J. Horvata: K. je »početkom 1915 bio unajmljen za Zagorkina pomoćnika« zbog njezina »hirovitog« shvaćanja redaktorskih obveza. Horvatovo je sjećanje važno jer potkrepljuje Krležinu tvrdnju da je komentar Barun Konrad, koji je također nepotpisan izašao u Obzoru, 28. IV. 1915, persiflaža. Horvat smatra kako se Krležina satira provukla kroz nejasan odnos kompetencija urednika i cenzora, drugi je dio teksta zaustavljen a redakcija, uz zataškavanje, primorana na iskazivanje »lojalnosti«. Kao autor »prvog napadaja na habsburšku vojsku za vrijeme rata u zagrebačkom tisku« K. je u dijelu redakcije figurirao »herojem«, pa bi se moglo zaključiti kako su odnosi u koje je pritom zapao bili razlogom povlačenja. Uza sav Dežmanov oportunizam i napetost što je među njima vladala, Krležinu gestu očito nije smatrao neprihvatljivom, jer je 1917. opet prihvatio njegov angažman na sličnome redaktorskom poslu. K. osim jednog priloga (Priviđenja, 21. III. 1918) u Obzoru nije autorski surađivao sve dok ga 1925. kao urednik Književnog Obzora nije angažirao upravo Horvat donoseći njegove zapise iz sovjetske Rusije (Na dalekom severu, 26. IX, 3, 19. i 22. X. 1925), s napomenom o zabrani pretiskivanja. Unatoč senzacionalnosti toga materijala Dežman je izgleda bio izložen pritisku uprave da ga kao boljševičku propagandu obustavi, ali se Krležina suradnja protegla i u sljedeću godinu, kada izlazi ne samo posljednji fragment ruskog ciklusa (O tajnovitosti mirisa, boja i zvukova, 7. III. 1926) nego i nekoliko eseja (Moša S. Pijade, 22. II. 1926; Francisco José Goya y Lucientes, 25. II. 1926; Grafička izložba 8. III. - 20. III. 1926, 11. III. 1926; O Marcelu Proustu, 18, 19, 24. i 28. III. 1926; Lirika Ljube Wiesnera, 3. IV. 1926). Tridesetih se godina u Obzoru ne javlja, čak ni da bi replicirao Maixneru, čijem se polemičkom pritisku (1933) tekstom u nastavcima Krleža kao kritik pridružuje S. Šimić. Prisutan u različitim slojevima njegova djela (u Davnim danima i u fikcionalnim tekstovima), Obzor je u Krležinoj retrospektivnoj valorizaciji ocijenjen negativno: »obzoraški mikrokozam« uvjetovao je »obzoraštinu«, a ona je »najdosljednije i najperfidnije zakleti neprijatelj obične, zdrave ljudske pameti i logike« (Prije trideset godina, Republika, 1947, 11).

LIT.: P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982; J. Horvat, Zapisci iz nepovrata. Hrvatski mikrokozam između dva rata, Rad JAZU, 1983, 400; E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, Zagreb 1985.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

OBZOR. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 16.10.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/1953>.