OČAK, Ivan

OČAK, Ivan, povjesničar (Vrdnik, 2. I. 1920 -Zagreb, 24. III. 1994). Srednju obrtno-industrijsku školu i dva razreda Trgovačke akademije završio u Zagrebu. Kao predratni ilegalac priključio se 1941. antifašističkom pokretu. U listopadu 1945. poslan je na liječenje u Moskvu, gdje ostaje do 1973. Polazio Višu partijsku školu 1949-51; studij povijesti nastavio na Moskovskome državnom sveučilištu »Lomonosov«, gdje je diplomirao 1953. Kao odličan student ostao na trogodišnjoj aspiranturi na Katedri za povijest Južnih i Zapadnih Slavena, na kojoj je bio predavač i profesor novije povijesti Južnih Slavena gotovo 20 godina. Doktorat povijesnih znanosti postigao je 1971. disertacijom Borba jugoslavenskih internacionalista za ideje Oktobra u Jugoslaviji 1918-1921.

Nakon XX. kongresa KPSS 1956. i Hruščovljeva referata bio je nakratko omogućen pristup ruskim arhivima, u kojima je Očak pronašao obilje grade o tragičnim sudbinama mnogih Hrvata i drugih Jugoslavena nestalih u staljinskim čistkama. Nedugo nakon što je počeo objavljivati rezultate arhivskih istraživanja i kontakata s preživjelim svjedocima, bio je 21. IX. 1972. uhićen u Moskvi, višekratno saslušavan, te u listopadu iste godine proglašen nepoželjnom osobom. Nakon 28 godina emigracije, u rujnu 1973. vratio se u Zagreb. God. 1980-90. radi na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao znanstveni savjetnik u Zavodu za hrvatsku povijest, a i poslije nastavlja voditi znanstveni projekt Međunarodni odnosi Hrvatske u XX. stoljeću. Objavio je dvadesetak knjiga i više od 200 članaka te surađivao publicističkim prilozima u novinama i na radiju. Posljednja knjiga, Hrvatsko-ruske veze. Druga polovica XIX. i početak XX. stoljeća, tiskana mu je 1993.

Očak i Krleža prvi su se put sreli 1974, kada je Očak izložio ideju o knjizi u kojoj bi se rasvijetlio intrigantan odnos Krleže i Komunističke partije, koji je zaokupljao i druge istraživače Krležina opusa i biografije. Potvrdan odgovor stigao je u pismu od 20. II. 1976. u kojem K., među ostalim, piše da nikada nije imao »ni najsitnije političke ambicijice, da se prikažem u ulozi bilo kakvog zaslužnog i važnog člana KPJ. Bio sam i ostao (ako sam bio) literat, i to bi bilo jedino važno. Što se Vaše knjige 'Krleža i KPJ' tiče, izvolite, prionite na posao i postavite mi u vezi s Vašim materijalima neka potrebna pitanja i komentare!« Nakon toga »presudnog poticaja« i slamanja Krležina nećkanja, kontakt je potrajao sve do Krležine smrti. Za razgovore (od kojih su neki zabilježeni i magnetofonom, prvi 4. V. 1976), Očak se temeljito pripremao, slijedeći unaprijed dogovorene teme i pitanja. K. je odgovarao najčešće dugim monolozima, koje je znao neuvjerljivo ironizirati kao »preslušavanje«, »istraživanje« ili »cijeđenje«. Očak je bio uvjeren da je nedvojbeno dokazao kako je K. »Partiji pripadao i pripada«. Uporište je našao u Krležinu imenu i godini 1919. u kartoteci članova KPJ u Zagrebu, njegovu radu u partijskim ćelijama na Ciglani i kod Rožankovskoga 1927/28, priznanju da je i u tridesetim godinama bio član KPJ, da je imao ozbiljne planove objaviti knjigu »protiv vojno-fašističke diktature« i uređivati (prije Danasa) međunarodni lijevi časopis uz novčanu potporu Kominterne (što je u svojim izvještajima Kominterni 1932-33. zagovarao M. Gorkić). K. je, naprotiv, uporno inzistirao na specifičnosti svoga slučaja: »Vi konstantno hoćete, da od mene stvorite discipliniranog partijca, boljševika. To ste naučili u Rusiji... To, taj model za mene nikako ne vrijedi. Nisam ja radio kao organizirani partijski član; niti boljševik, niti lenjinist«. (Krleža-Partija, str. 18). No, bez obzira na temeljnu, gotovo nepomirljivu, razliku u pristupu, spoj Očakova povjesničarskog refleksa, respekta prema dokumentu i činjenici, s jedne strane, te Krležine izvanredne memorije, s druge, omogućili su rasvjetljavanje mnogih dotad nedostatno poznatih ili nepoznatih detalja iz Krležine biografije, ali i drugih povijesnih osoba. Tako je, primjerice, Očak prvi objavio bizaran podatak da su K. i A. Cesarec odmah nakon 1. XII. 1918. namjeravali uputiti apel (koji je supotpisao još samo Lj. Wiesner, a već V. Nazor nazvao ludošću), u kojem A. Karađorđeviću predlažu da se uime »patriotizma« i »integracije« odrekne prijestolja. Također je pisao o Krležinim izvještajima s procesa o Diamantsteinu; da je sudjelovao u pripremanju ustanka 1919/20, jer drugog puta »nije bilo«; analizirao je kako se moglo dogoditi da Plamen ne objavi ni riječi o osnivanju KPJ; pomno je istražio i dopunio podatke o Krležinim kontaktima s najvišim partijskim funkcionarima (s M. Gorkićem, primjerice, ili A. Barabašem, s kojim se sretao i za boravka u Rusiji 1925), a o susretima Krleže i J. Broza između dvaju svjetskih ratova objavio je 1981. posebnu knjižicu, glavninu sadržaja koje je uključio u svoj najopsežniji rad o Krleži, knjigu Krleža-Partija (Miroslav Krleža u radničkom i komunističkom pokretu 1917-1941). Prikupio je nove podatke o Krležinim teškoćama s policijom i uhićenjima; mnogobrojne iskaze o prijateljima A. Cesarcu, Đ. Cvijiću, K. Horvatinu i drugima, o njegovoj ulozi u organiziranju bijega V. Ćopića iz zatvora 1925, prebacivanju P. Bjelousove, prve supruge J. Broza, u SSSR 1928. nakon »bombaškog procesa«, o teškoćama u vezi s izdavanjem Književne republike, na temelju Krležine korespondencije 1923-26. s V Vošickim, itd. Međutim, zbog stanovite jednostranosti, katkad pretjerana inzistiranja na Krležinoj »partijnosti«, pa i faktografskih propusta, Očakov su prinos poneki autori nepravedno zanemarivali, pa i ignorirali.

BIBL. I. O.: Jugoslavenski oktobarci, likovi i sudbine, Zagreb 1979; Tito-Krleža, prijeratni susreti, Zagreb 1981; Krleža-Partija (Miroslav Krleža u radničkom i komunističkom pokretu 1917-1941), Zagreb 1982; Pisma M. Krleže u Koprivnicu, Koprivnica 1984; Što kažu novi arhivski dokumenti o odnosu Krleža - KPJ, Republika, 1986, 9-10; Afera Diamantstein. Prvi antikomunistički proces u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (1919), Zagreb 1988.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; M. Marić, Deca komunizma, Beograd 1987; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I—III, Zagreb 1989. IV-VI, Zagreb 1993; D. Pavličević, Uz 70. godišnjicu života dra Ivana Očaka, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1990, 23.

Me. Š.