POPOVIĆ, Bruno

POPOVIĆ, Bruno, esejist i kritičar (Zagreb, 17. VII. 1928). U Zagrebu je završio osnovnu školu, gimnaziju i studij na Filozofskom fakultetu. God. 1955-58. redovito je objavljivao književne kritike u zagrebačkom Narodnom listu. Kasnije se uglavnom oglašavao esejima, ogledima i raspravama u književnim časopisima. Pisao je o opusima M. Držića, A. Kovačića, S. S. Kranjčevića, J. P. Kamova, A. G. Matoša, A. B. Šimića, S. Kolara, A. Ujevića, A. Cesarca, P. Šegedina, R. Marinkovića, V. Gotovca i dr. Uz to, povremeno je objavljivao poetske, prozne i dramske tekstove, te adaptirao brojna djela naših i stranih autora za radiodramske izvedbe. Sastavio antologiju Noviji hrvatski prozaici (1969). Važnije knjige: Ikar iz Hada, 1970; Matoš i nakon njega, 1972; Književna Europa i drugi fragmenti, 1978; Tema krležiana, 1982; Časoslov iz Babilona, 1990.

Zanimanje za Krležu pokazuje ranih pedesetih (već 1953. supotpisuje tri teksta o različitim aspektima Krležine umjetnosti - dva s D. Horkićem, jedan s D. Kapetanićem). Otad je objavio dvadesetak, uglavnom esejističkih članaka i monografsku studiju Tema krležiana kojom upozorava na uporišne točke Krležina opusa i kritički komentira njegovu recepciju. Popovićeva je analitička strategija deduktivna: zanima ga opus pa tek onda njegovi dijelovi, osnovne autorske intencije pa tek onda pojedinačne označiteljske prakse. Svoju je sumnju u vjerodostojnost partikularnih i specijalističkih uvida čak i javno obznanio, ustvrdivši da u objašnjavanju Krležina umjetničkog djela »neoprostivo odmaže i svaka stilistička ili estetska idolatrija njegovih takozvanih čisto artističkih valeura« (Tema krležiana, str. 47). Tom je primjedbom posredno govor o Krleži-misliocu nadredio govoru o Krleži-estetu. Dapače, u više je navrata inzistirao na filozofskom promišljanju Krležina opusa, te na omjeravanju i ovjeravanju Krležine (literarne) misli o (filozofsku) misao Nietzschea, Schopenhauera, Marxa, Kanta...

Popović, naime, pokušava dohvatiti smisao Krležina opusa, izlučiti njegov pogled na svijet, opisati njegovu sliku svijeta. Stoga je njegova interpretacija ponajprije usmjerena na spoznajni potencijal opusa i njegovu globalnu semantiku. Krleža je za nj istodobno pjesnik i analitik, ironičar i prosvjetitelj, moralist i autor koji se najjasnije iskazuje u pobuni protiv lažnog života, pobuni koja omogućuje pojavu (umjetničke) istine. Otud ustrajno višekratno označavanje njegova opusa kao »opusa koji zna što niječe«, a njegove umjetnosti kao »umjetnosti pobune«. U brojnim i raznovrsnim Krležinim literarnim očitovanjima, Popović prepoznaje pjesnika (kojega određuje kao osobu koja se uvijek bori za vlastiti pogled na svijet): »Liričar, prozaik, dramatičar, esejist, polemičar, umjetnik sviju književnih rodova, Krleža je u svemu pjesnik kontrapunkta Historije i Pobunjenog čovjeka« (Tema krležiana, str. 32). Taj kontrapunkt pribavlja Krležinu djelu dramsku strukturu. Protagonist njegove umjetnosti neizbježivo se sukobljava s namijenjenom mu ulogom, sa stvarnošću, s mitovima civilizacije kojoj pripada. Vita activa, misli Popović, omogućuje istinsku ljudsku emancipaciju Krležinu protagonistu, emancipaciju koja ga na kraju privodi onespokojavajućem pitanju o smislu opstanka. Iza svakoga Krležina teksta intuirajući cjelinu, Popović je Balade Petrice Kerempuha proglasio najvirtuoznijim i najvjerodostojnijim njezinim zastupnikom: »U ime opusa, Balade Petrice Kerempuha jesu sinkretički simbol njegove suštine, najisturenija knjiga intimnog krležijanskog dijaloga, spora, kolizije, historijskog pamćenja i radikalne prevratne nade, djelo najdrastičnijeg sudara iskustva stoljetnog usuda i revoltirane ljudske volje anti-sudbine.« (Tema krležiana, str. 105)

Kada govori o Krleži, Popović je dvostruko krležijanski angažiran: on se, s jedne strane, trudi pojasniti i čitatelju približiti veličinu tog pisca i njegova djela, dok, s druge strane, jezikom svoga komentara priziva u sjećanje i tako afirmira Krležinu rečenicu i Krležin stil.

BIBL. B. P.: Krležina »Hrvatska rapsodija«, Krugovi, 1955, 6; Analitičar i pjesnik Krleža, Kulturni radnik, 1963, 12; Vrijeme spoznaje. Analitik i pjesnik Krleža (I), Razlog, 1966, 5-6, (II), ibid., 1967, 1, (III), ibid., 4-5-6; Pjesnik u Blitvi, Telegram, 27. XII. 1968; Krleža ili slika zbilje, u knj. Matoš i nakon njega, Zagreb 1972; Ponoćna pjesma kerempuhovskih balada, Forum, 1976, 9; Tema krležiana (monografska rasprava), Zagreb 1982; Preporučeno za javnost, Gordogan, 1982, 12.

LIT.: S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, VI, Zagreb 1993.

K. Bć.