RADIO

traži dalje ...

RADIO. Izvođenje Krležinih djela na radiju seže gotovo do samih početaka radiofonije u nas. Odnosi se to, prije svega, na prvu »emisionu stanicu broadcasting«, tj. prvu takvu stanicu u ovom dijelu Evrope - osnutak Radio-stanice Zagreb. U dugome slijedu godina K. je na radiju bio zastupan u gotovo svim vrstama emisija što su nastajale usporedo s razvojem tehničkih mogućnosti i novih radijskih formi. Taj se proces može pratiti kroz izvedbe Krležinih djela i to, prije svega, u dramskim emisijama: od prvih glumačkih čitanja njegovih pjesama i tekstova, presnimaka kazališnih izvedaba, radijskih adaptacija njegovih drama, dramskih kolaža, adaptacija proznih tekstova, pa do emisija posebne namjene, kao što su školski i obrazovni programi, emisije iz kulture, intervjui i razgovori s drugim književnicima, kulturnim djelatnicima, prigodni dokumentarni zapisi i dr.

Krležino djelo prvi put je izvedeno na radiju 9. V. 1928. u sklopu emisija književnih večeri. Bila je to: »Večer Miroslava Krleže. Književna emisija«. V. Podgorska i H. Nučić govorili su pjesme Listopadsko jutro, Predvečerje u provincijalnoj jednoj varošici, Nokturno u samotnoj sobi, Patetična pjesma o gospođici Evi. U sklopu te emisije izvedena je i njegova jednočinka U predvečerje (osobe: Žena - V. Podgorska; Čovjek - H. Nučić; Nečastivi - H. Nučić). Redatelj se ne navodi, iako se kod nekih drugih izvedaba spominje već 1926.

God. 1934. ponovo je, nakon osam godina, raspisan natječaj za radiodramske tekstove. K. se vjerojatno nije odazvao na natječaj, jer ni tada, a ni kasnije, nije napisao radiodramski tekst. Prema izvještaju Hrvatskoga radio-vjesnika, u početku 1936. broj pretplatnika još je nizak (20 119). Profesionalni glumci na radiju manje su zastupani od amaterskih družina, a prikazi izvedaba često su podložni kritici. Potkraj toga nepovoljnog razdoblja za dramski program bila je izvedena jedna scena iz Lede (18. II. 1937). Uloge su tumačili E. Hafner Gjermanović, M. Grković i V. Afrić, a ne spominju se eventualna adaptacija ili režija.

Novi uspon dramskoga programa zbiva se 1938. kada se povećava udjel dramskih emisija u ukupnome programu, osobito djela posebno pisanih »za mikrofon«, a 1939. opet počinju nastupati i profesionalni glumci. Te je godine (31. I) izveden drugi čin drame U agoniji, u izvedbi D. Dujšina i V. Podgorske; ne spominju se ostali sudionici te radiorealizacije.

Nakon II. svj. rata svijest o važnosti radija kao medija postala je neupitna, a proces razvoja radiofonskoga izraza postupno potire shvaćanje radija kao tek prijenosnoga sredstva drame, operete, opere itd. To je još uvijek razdoblje kada se drame i sve ostale emisije izravno emitiraju: mogle su biti zabilježene samo snimanjem na ploče. Fenomen glume pred mikrofonom, stilizacija govora, koncipiranje cjeline izvedbe, nužno su ovisili o poboljšanju tehničkih mogućnosti i materijalnih sredstava. Stoga je to razdoblje označilo i osobit proboj k razvoju radiodrame, jer je ona, kao radiofonski najzanimljivija, poticala i sam razvoj radija (nova zanimanja, tehniku, postupke, itd.).

Prva poslijeratna izvedba Krleže na radiju bila je 21. XI. 1946, opet II. čin drame U agoniji, u programu radiodrame, u izvedbi V. Podgorske (Laura) i D. Dujšina (Križovec). Kao režiser navodi se V. Podgorska (Radio-vjesnik, 1946, 7). U povodu te izvedbe časopis Radio-Zagreb (Uz radio-izvedbu Krležine drame U agoniji, 1951, 22) objavio je ulomak iz knjige Dramaturški eseji M. Matkovića. Već uvrštavanje ulomka iz toga eseja u list kao što je Radio-vjesnik govori o čvrstoj vezanosti medija za književni predložak, a istodobno pokazuje i još neosviještenu potrebu postojanja prave radijske kritike, koja će se razviti tek kasnije.

U povodu 20. godišnjice premijere i stote izvedbe drame Gospoda Glembajevi, Radio-Zagreb emitirao je 30. III. 1949. u trajanju od 74 minute izbor iz te drame (I. čin i 5. sliku II. čina), u adaptaciji i režiji T. Strozzija i izvedbi članova HNK iz Zagreba. Radio-Zagreb (1949, 6) bilježi da je »uvodnu konferansu« održao S. Batušić. U fonoteci Radio-Zagreba to je ujedno i najstariji tonski zapis neke radijske izvedbe Krležina djela: na vrpci (DG238) nisu navedena imena glumaca i cstalih sudionika realizacije.

God. 1950. četvrta je godina postojanja Radio-dramskog studija Radio-Zagreba. Kako nije imala osobita oslonca u tradiciji, radiodrama se teško probijala, no ipak je do tada ostvareno 56 izvedaba radiodramskih djela, od kojih su većina bila djela domaćih autora. Tada se prvi put nabavlja veći broj magnetofonskih vrpci što olakšava snimanje i omogućuje repriziranje (Radio-Zagreb, 1950, 18). Iste godine prvi put je izvedeno i adaptirano prozno djelo (novela) Bitka kod Bistrice Lesne, u obradi D. Cara i režiji M. Koletića. Time se označuje iskorak k realizaciji Krležinih proznih djela, što je bio nov radiofonski izazov, a autorima je otvaralo nove mogućnosti.

U čast Krležina jubileja (1953), Radio-Zagreb je izveo tri njegova djela. Najprije je izvedena drama U agoniji (17. X. 1953), u obradi i režiji H. Nučića. Uloge su tumačili V. Podgorska (Laura), T. Strozzi (Križovec) i B. Krleža (M. Petrovna). Potom je izvedena drama U logoru u radijskoj obradi D. Horkića, te adaptacija (S. Simatović) romana Na rubu pameti. Izvođenje triju djela (dviju drama i adaptacije romana), govori o stupnju razvijenosti radija i umješnosti autora koji, u skromnim tehničkim uvjetima, prenose Krležina djela u radiodramski oblik uvjetovan vremenskim ograničenjem i akustičkim zakonitostima. Te su realizacije pokazale kako Krležina djela, osobito prozna, posjeduju mnogo latentnih radiofonskih elemenata, osobito u specifičnostima atmosfere i ambijenta. Usto, potaknule su i pojavu pravih radiodramskih kritika koje će sada manju pozornost posvetiti odlikama književnoga predloška, tj. Krležina teksta, a više govoriti o specifičnim zahtjevima radiofonskog djela. Tako će prikazivač (an.) u tekstu Krležina djela u radio dramskim emisijama Radio-Zagreba (Jugoslavenski radio, 1953, 6) zaključiti kako se radiofonski elementi u Krležinim tekstovima nalaze »na pravom mjestu i u pravoj mjeri, kao da su ti tekstovi i pisani baš za radio-dramu«. No, D. Horkić u tekstu M. Krleža: U logoru. Povodom prve izvedbe u Zagrebu (11. III. Radio-Zagreb), Naprijed, 1953, 11, osvrće se tek na samu dramu i prilike u kojima je ona nastala, a o radiskoj izvedbi ne raspravlja. D. Horkić i B. Popović objavili su osvrt u povodu izvedbe Na rubu pameti (Naprijed, 1953,15). Autori prikaza zaključuju kako su ograničenja (60 minuta, tj. 30 stranica teksta), što su od scenarista zahtijevala da stvori novu verziju Krležina teksta, utjecala da Šimatović ostvari paradoksalan učinak: »Krležin tekst gotovo nedirnut, ali to nikako nije Krležin roman 'Na rubu pameti'«. Nadalje, ustvrđujući kako se u toj adaptaciji radi o montaži istrgnutih fragmenata dijalogiziranoga proznog teksta, koje autor nije uspio adekvatno radiofonski predočiti, autori osvrta ne izlažu samo svoje estetske prosudbe već implicite govore i o emancipiranoj adaptaciji u odnosu na predložak.

Svojevrsnu prijelomnicu u realizaciji Krležinih djela na radiju označila je izvedba Hrvatske rapsodije 27. IV. 1955, u adaptaciji D. Horkića i režiji M. Koletića. Od toga se doba sudionici izvedbe u radijskoj dokumentaciji uglavnom brižljivije navode, važnije se vrpce pohranjuju radi repriziranja, a objavljuju se i brojniji kritički osvrti zamjetnijih refleksija o radiofonskoj estetici. Uloge su u toj realizaciji tumačili D. Krča, M. Ergović, I. Petri, J. Marotti, P. Dobrić, P. Kvrgić, I. Pajić, M. Šerment i dr. U glumačkom ansamblu bilo je 40 glumaca iz HNK, Zagrebačkoga dramskog kazališta i Akademije za kazališnu umjetnost. Sudjelovalo je 50 svirača (članovi Duhačkoga orkestra tadašnje Zagrebačke vojne oblasti i članovi Zagrebačke filharmonije), 20 pjevača radijskog zbora, tri Roma, dvojica harmonikaša i dr. Asistent režije bio je F. Crnković, a glazbu su napisali M. Prohaska i V. Marković. O prirodi rada na radiju u to doba s tako velikim brojem izvođača, govore i podaci kako je nakon 14 proba, snimanje trajalo 13 sati, montaža 8 sati, a za glazbenu reprodukciju korištena su četiri magnetofona i dva gramofona. U dotadašnjoj je praksi ta izvedba bila jedinstven organizacijski i tehnički zadatak. U razgovoru s Lj. Krelius (Na zagrebačkoj radiostanici Krležina »Hrvatska rapsodija« kao radio-drama, Narodni list, 28. IV. 1955), M. Koletić kaže kako ga je tom djelu, koje je pred cijelu ekipu postavilo iznimno teške zadatke, privuklo bogatstvo akustičke fantazije. O umjetničkoj viziji Krležina teksta u radiofonskoj obradi, te posebice o radu s glumcima radi postizanja stilizacije govora, istom je prigodom govorio i D. Horkić. Estetizirana promišljanja koja su pratila taj golemi pothvat, potvrđuju ukupnu zrelost radija kao medija. Tako je B. Popović (Krležina Hrvatska rapsodija. Uz zagrebačku radio-izvedbu 27. IV. 1955, Krugovi, 1955, 6), tu izvedbu označio kao dokaz konačno prevladane skepse što je pratila to djelo, zato što nije bilo »pozornička drama«, nego »lirsko-epska fresko kompozicija«, pa je stoga sretna okolnost što se »našao čovjek (...) i shvatio idealnu mogućnost radiofonske realizacije te poeme«. Ističe, potom, kako je realizacija naglasila moralno-filozofski smisao poeme tako što je izložila tzv. radnju kao akustičnu panoramu u funkciji egzistencijalnog dijaloga, a što ga u jednoj sceni Krležina teksta vode »Rezignirani« i »Borbeni«. Kritika B. Popovića ne bavi se samo umjetničkom interpretacijom Krležina teksta, režijskim postupcima i minucioznošću radiofonske interpretacije atmosfere, već zrelošću i sveobuhvatnošću svoga uvida postavlja pitanje o njezinoj »neizvedljivosti« na pozornici. Stoga je ta izvedba označila i trenutak kada je radio, unatoč još uvijek nezavidnim tehničkim sredstvima, pokazao i određenu premoć nad kazalištem otkrivajući, svojim (auditivnim) izražajnim mogućnostima, u Krleže ona mjesta i značenja koja kazalište nije vidjelo, a niti moglo ostvariti.

Nakon te prijelomne izvedbe uslijedilo je nekoliko izvedaba Krležinih djela, a prva je bila Kristofor Kolumbo (1956), u režiji M. Koletića i adaptaciji D. Horkića. U prosincu 1961. izvedeno je Kraljevo, u režiji i adaptaciji M. Koletića; asistent režije bio je F. Crnković, glazbu su napisali B. Sakač, V. Marković i S. Rainis. Uloge su tumačili D. Krča, I. Finci, P. Bogdanović, M. Šerment, Lj. Galic, S. Sokolović, I. Dabetić i dr. Potom su u veljači 1963. izvedena Tri domobrana u režiji M. Koletića i adaptaciji B. Mrkšića. God. 1966. u programu radioscene izvedena je adaptirana proza iz Hrvatskoga boga Marsa, pod naslovom: Finale (13. I), potom Vražji otok i Slučaj Valenta Žganca, sve u adaptaciji D. Cara i režiji M. Koletića. Iste godine (31. I) izvedena je i Maskerata u režiji M. Marottija.

Novi radiofonski uspjeh bila je i izvedba Golgote, premijerno izvedena 12. XI. 1967, u režiji i adaptaciji M. Koletića. Uz asistente režije F. Crnko-vića i S. Kozomarić, glazbenog suradnika Z. Pibernika, sudjelovala je mnogobrojna glumačka ekipa od koje su glavne uloge tumačili V. Drach, S. Lasta, I. Šubić, Lj. Mikuličić, E. Bortolazzi i S. Krnjajić. U dokumentacijskom kartonu dramskoga programa Radio-Zagreba, članovi komisije (M. Ganza, B. Hećimović, Z. Bajsić) izvedbu su ocijenili kao »izvrsnu realizaciju«. U programu radioomni-busa premijerno je 2. IV. 1969. izveden Hrvatski bog Mars, u režiji Z. Bajsića i adaptaciji D. Cara. Glazbeni suradnik bila je J. Kušelj, a glavne su uloge tumačili T. Strozzi, M. Sagner, Lj. Galic, D. Krča, M. Supanc i dr. U emisiji radioscene 13. IV. 1971. premijerno je izvedena radioadaptacija Adam i Eva, u režiji L. Vindakijevića. Glazbu je skladao A. Kabiljo, a asistent režije bila je B. Vučković. Glavne su uloge tumačili M. Švec, M. Kohn, Z. Madunić i dr. God. 1974 (4. VI), premijerno je izvedena radiodrama Michelangelo Buonarroti u adaptaciji B. Hećimovića i režiji M. Koletića. Asistent režije bio je B. Šveb, glazbeni suradnik Z. Pibernik, a glavne su uloge tumačili B. Boban, Z. Crnković, A. Čejvan, D. Milivojević, A. Čutić, H. Buljan i dr.

Velik uspjeh i mnogobrojne nagrade doživjela je Pijana novembarska noć 1918 (26. IV. 1977), u adaptaciji i režiji D. Klobučara. Asistent režije bio je H. Elegović, a glazbenu je obradu uradio E. Cosseto. Uz sudjelovanje mješovitoga pjevačkog zbora »Moša Pijade«, glavne su uloge tumačili R. Šerbedžija i B. Boban. O vlastitom doživljaju toga Krležina dnevničkog zapisa iz Davnih dana, umjetničkim poticajima i razlozima za njegovo izvođenje na radiju, D. Klobučar je napisao tekst Redateljske bilješke uz zapis Miroslava Krleže 'Pijana novembarska noć 1918’ (Republika, 1978, 5). O toj je izvedbi M. Grgičević napisala osvrt Zvučni pejsaž Krležinog teksta Pijana novembarska noć 1918 (ibid.); prema njezinu mišljenju ta proza svjedoči i o »autorovoj akustičkoj percepciji«, ona se i kod čitanja »čuje«, a zvučna je realnost te »drame... zgusnuta i plastična«. U adaptaciji i režiji M. Koletića izvedena je 26. IX. 1978. Saloma. Asistent režije bio je N. Puhovski, glazbeni suradnik Z. Pibernik, a glavne su uloge tumačili N. Rošić, T. Lonza, I. Kadić, V. Dulić, M. Švec, Z. Madunić, D. Milivojević, I. Katić, B. Alić i Ž. Savić. Za sve izvedbe djela tražen je, prema uobičajenu postupku, Krležin pristanak. On je nekoliko puta došao u studio radi slušanja snimanja, a zadnji put je prisustvovao snimanju Golgote. Autorima je iznosio svoje primjedbe, no na kraju im je prepuštao da »učine po svome« (M. Koletić). Zapažanja o izvedbama svojih djela na radiju K. nije zabilježio.

God. 1979. u režiji M. Međimorca, izvedeni su adaptirani dijelovi Zastava pod naslovom Emerički (1. dio: 12. IV. 1979; 2. dio: 19. IV. 1979). Asistent režije bio je V. Krušić, a glavne su uloge tumačili D. Ćurdo i Lj. Gerovac. U dramatizaciji G. Para, te režiji i adaptaciji D. Klobučara, izveden je 1982. Banket u Blitvi, i to u tri dijela. U prvom dijelu pod naslovom Valse de la mort (premijera na radiju bila je 18. V. 1982), uz spomenute autore, pomoćnika režije I. Gotovac i glazbenu suradnicu V. Šir, uloge su tumačili glumci B. Boban, V. Drach, K. Zidarić, D. Meštrović i I. Marjanović. U drugom dijelu pod naslovom Vigilija na Beauregardu (premijera na radiju 25. V. 1982), glavne su uloge tumačili V. Drach, I. Hajdarhodžić, B. Bonači, K. Zidarić, M. Bačović, N. Prohić, Z. Torjanac, D. Srića, O. Levaj, Đ. Utješanović, Lj. Galic, B. Boban, I. Vidović, Lj. Kapor i M. Ergović. Treći dio, pod naslovom Barutanski na odru, izveden je 1. VI. 1982, a glavne su uloge tumačili Z. Torjanac, B. Boban, V. Drach, M. Brlečić, D. Miletić, P. Kvrgić, S. Lasta, M. Vasary, T. Bakarić, I. Marjanović, M. Bačović i Z. Strmac. Potkraj iste godine (10. XII) izveden je Hrvatski bog Mars, u režiji i adaptaciji L. Vindakijevića. Stručni recenzent bio je A. Malinar, asistent režije I. Gotovac i glazbena suradnica V. Šir. Glavne su uloge tumačili Z. Vitez, Z. Črnko, V Kapural, M. Šegrt, R. Buljan, M. Supanc, S. Mokrović, D. Gojić, V. Puhalo, D. Ćurdo, J. Perlaki, I. Rogulja, I. Lovriček i E. Jurčec. Prema snimljenoj predstavi drame U logoru Zagrebačkoga dramskog kazališta iz 1953. u režiji B. Gavelle, B. Hećimović načinio je adaptaciju za radio, te je ta drama u režiji B. Šveba izvedena 25. X. 1983. u programu dokumentarne radioscene. Glavne su uloge tumačili D. Krča, S. Lasta, J. Marotti, I. Šubić, V. Žagar-Nardelli, Z. Rogoz, Z. Rajčić, M. Šerment, P. Kvrgić i dr. Prema izboru iz Krležinih tekstova (uglavnom iz novele Cvrčak pod vodopadom), izvedena je 7.1. 1988. radiodrama pod naslovom Glas vapijućeg u opereti. U režiji G. Para, asistenta režije D. Torjanca i glazbenu suradnicu V. Šir, uloge su tumačili V. Drach i Z. Zoričić.

Iako K. nije za radio napisao poseban tekst, mnogobrojne adaptacije njegovih proznih i dramskih djela zorno su odražavale razvoj i mogućnosti radiofonije u nas, a posebno radiodrame kao posebne dramske vrste. Slojevitost i zahtjevnost njegova djela bili su i za radio poticajnima te je, uz već znanu vizualnu komponentu toga djela, radio pronašao i nerijetko uspješno istaknuo i njegovu auditivnu komponentu. Sam je radio pak, kao medij u realizaciji tih djela, nadmašio »snimljenu kazališnu predstavu«, te je i preko tih adaptacija utirao put emancipaciji radiodrame kao posebne dramske vrste. S druge strane, kao demokratičan medij, pridonio je da to djelo dopre i do širokoga kruga slušatelja, rušeći tako mit o njegovoj težini i nerazumljivosti.

Uz to što je radiodrama zbog osobitosti svoga izraza na poseban način oblikovala, istaknula i posredovala neke komponente Krležinih drama, ali i proze, radio je prenosio Krležu i u mnogim drugim emisijama. U prvom redu bile su to emisije obrazovnoga i školskoga programa, razne književne emisije o drugim piscima u kojima se govorilo o Krleži, prigodne emisije o Krležinim jubilejima ili važnim društvenim događajima, obljetnice HNK i dr. U tom sklopu zapaženije su bile emisije o Legendama (D. Gašparović, 10. II. 1973), o Dnevnicima (P. Matvejević, 3. III. 1979. i P. Matvejević i J. Pavičić, 13. X. 1979), posebna emisija Krleža i radio (razgovor su vodili B. Bošnjak, M. Koletić, B. Hećimović i D. Klobučar, 6. VII. 1978). Osobitu dokumentarnu vrijednost ima tonski zapis Krležina razgovora s P. Matvejevićem (snimljen 5. V. 1981) o Banketu u Blitvi u režiji G. Para, što je emitiran 28. II. 1982.

LIT.: Dokumentacija dramskog programa Radio-Zagreba (HRT); Govorna dokumentacija Radio-Zagreba (HRT); 40 godina Radio-Zagreba. Radio-drama. Kolo, 1966, 5; V. Visković, Radiofonsko-didaktičke karakteristike emisija Školskog radija posvećenih Miroslavu Krleži, I-VI, Školske novine, 1974, 13, 14, 15, 16, 17 i 18; Dokumentarna radio-drama u produkciji Radio-Zagreba, Republika, 1975, 5; Nova iskustva radio-drame Radio-Zagreba, ibid., 1978, 5; N. Vončina, Prilozi za povijest radija u Hrvatskoj, Zbornik Trećeg programa Radio-Zagreba, 1986, 13; Č. Prica, Dramatica Krležiana u mediju radija, u knj. Stvarnost i iluzija, Zagreb 1987; N. Vončina, Hrvatska radio-drama do 1957, Zagreb 1988; isti, Osebujna dramaturgija, Zagreb 1993; M. Jandrić, Radio daje krila mašti, Vjesnik, 18. VIII. 1995.

J. S. R.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

RADIO. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 13.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2046>.