RADOJEVIĆ, Dino (Dimitrije)

traži dalje ...

RADOJEVIĆ, Dino (Dimitrije), kazališni redatelj i pedagog (Stanišić kraj Sombora, 1. I. 1927 - Zagreb, 9. V. 1986). Nakon diplome na Akademiji za gledališko umetnost u Ljubljani i režija u slovenskim kazalištima (Celje, Kranj), dolazi na poziv B. Gavelle u novoutemeljeno Zagrebačko dramsko kazalište (1953/1954), gdje je ostvario većinu od svojih devedesetak režija. Na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu bio je dugogodišnji nastavnik glume, a Dramskim kazalištem »Gavella« ravnao je 1970-71. Osim u ZDK (DKG), djelovao je u gotovo svim zagrebačkim kazalištima, posebice u HNK, zatim u Dubrovniku, Splitu, Rijeci te na Dubrovačkim ljetnim igrama i Splitskom ljetu. Njegov osebujan redateljski rukopis posebice je izražen u scenskim realizacijama suvremenih američkih dramatičara, obilježenima dubokom psihološkom analitikom (A. Miller, Vještice iz Salema, ZDK, 1954; T. Williams, Mačka na vrućem limenom krovu, ZDK, 1956), kao i u režijama europskih klasika (Sofoklo, Kralj Edip, ZDK, 1963; A. Strindberg, Mrtvački ples, ZDK, 1965; W. Shakespeare, Na tri kralja, DKG, 1978; Richard II, DKG, 1980). Ističu se i njegove interpretacije dramskih djela prožetih filozofijom egzistencije (M. Božić, Pravednik, HNK, 1961; A. Camus, Caligula, Split, 1961; J. P. Sartre, Zatočenici Altone, HNK, 1962. i Vrag i dobri bog, HNK, 1964). Od brojnih ambijentalnih režija najuspješnije mu je ostvarenje Shakespeareova Hamleta (DLJI, Lovijenac, 1974).

U malobrojnim, ali antologijskim interpretacijama Krležina djela, Radojević je dao golem doprinos suvremenomu hrvatskom glumištu i recepciji Krležine literature na pozornici. Prvi je uprizorio ne samo žanrovski kontroverzni tekst (scenarij-drama) Put u raj (HNK, Zagreb 1973), uspjevši maštovitom scenskom slikom, u kojoj su dominirale kontrapunktalne izmjene skupnih i intimnih prizora, opravdati i njegovu teatarsku namjenu. Definitivna scenska afirmacija Krležinih Legendi jest njegova režija Kraljeva (DKG, 1970), prva cjelovita i profesionalna izvedba te drame. U scenskom okviru Z. Boureka, odjeći D. Bourek i uz scenski pokret N. Kokotović, autorovu ekspresionističku fakturu predočio je kao golemu scensku fresku temperamentnoga glumačkog naboja u kojoj su se kroz vrtlog simultaniteta zbivanja dominantno isticali likovi Štijefa, Janeza, Anke i Herkulesa svojom »mrtvo-živom«, odn. »živo-mrtvom« (B. Gavella) scenskom pojavnošću. Taje predstava (173 izvedbe do 1982) reprezentirala DKG, a time i hrvatsko glumište u cjelini na brojnim nacionalnim i inozemnim pozornicama, trajno obilježivši jedan od prijelomnih trenutaka u povijesti našega kazališta. U Teatru &TD (1975) redateljski je potpisao izbor R. Šerbedžije iz Krležina djela Krležin obračun s nama, koji je ovaj interpret kao monodramu izveo više od 500 puta.

Ni. B.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

RADOJEVIĆ, Dino (Dimitrije). Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.6.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2048>.