SABRANA DJELA, DJELA I IZABRANA DJELA

SABRANA DJELA, DJELA I IZABRANA DJELA. Od gotovo 200 autorskih knjiga, koliko ih je Krleža objavio za svoga stvaralačkog vijeka, više od polovice pojavilo se u trima izdanjima sabranih djela (Vošicki 1923-24, »Minerva« 1932-34, »Zora« 1954-72), odn. u pet projekata označenih nazivima Djela ili Izabrana djela (Biblioteka nezavisnih pisaca 1937-39, Suvremena naklada 1945, Nakladni zavod Hrvatske 1946-50, »Nolit« 1960-73, »Svjetlost« 1973). Pridodaju li se tome i one iz posljednje sarajevske kolekcije (»Svjetlost« 1975-88) na kojima je sam K. surađivao, ili ih u konačnici imprimirao, ta cjelina ukupno iznosi 160 knjiga. Uz tu, veličini Krležina djela primjerenu brojnost, konstanta im je, uz svojevrstan izuzetak Izabranih djela u nakladi sarajevske »Svjetlosti« (1973), da u svim ostalim slučajevima ta izdanja nisu bila zasnivana, a još manje ostvarivana, samo kao komercijalna namjera autora da objavi cjelovit književni opus ili izbor već poznatoga. Ona su donosila i novo, bilo u obliku bitnog preinačenja prethodno tiskanih djela i/ili njihova drukčijeg ciklusno-tematskog smještaja unutar ukupnog piščeva opusa, bilo uopće prvim publiciranjem ne baš zanemarivog broja radova. A upravo po tom postojanom prepletanju i povezivanju starog i novog, Krležine se edicije izdvajaju od tradicionalne predodžbe o sabranim i izabranim djelima kao retrospektivnim zasvođenjima na zaključku aktivnog stvaranja, odn. etapnim inventurama prethodno provjerenih kvaliteta, te stječu identitet osobite izdavačke prakse.

Krležin inicijalni pokušaj objavljivanja Sabranih djela u izdanju Nakladne knjižare Vinka Vošickoga u Koprivnici, što je ugasnuo već gotovo na samom početku, ostao je površno poznat i, ne bez piščeve krivnje, faktografski neprecizno. Suprotno, naime, Krležinu dnevničkom zapisu 21. V. 1926. o »tri knjige 1924« koji, uz neutemeljenu tvrdnju o njihovoj zapljeni s također netočnim datiranjem, sumarno obuhvaća sve što je tiskao kod Vošickoga, uključujući tu i 1926. posebno objavljeni pretisak lirske brošure Pjesme I iz 1918, pod zaglavnim naslovom Sabranih djela izašle su obratnim slijedom samo dvije knjige: krajem studenoga 1923. zbog predstojeće praizvedbe požureno prvo knjižno i ujedno potpuno izdanje drame Vučjak, na koricama signirano kao drugi svezak, te u početku travnja 1924. zbirka Novele, koja će tek u naknadnim oglašavanjima edicije biti redosljedno iskazana kao njihov prvi svezak. Zbirka Novele nije bila »dobro odštampana«, kako je prilikom njezine pojave K. prigovorio Vošickome u pismu od 20. IV. 1924, te kao datum na koricama nosi točnu godinu (1924), dok na unutrašnjoj naslovnoj strani ima otisnutu oznaku godine 1923. koja, kao zaostali korektorski previd, međutim, daje informaciju o intendiranom vremenu izdavanja knjige. Pod istim naslovom i s istim sadržajem zbirka je, što je manje poznato, bila upravo 1923, kao početna u Krležinoj suradnji s Vošickim, posebnim ugovorom planirana za »jednokratno izdanje« u kolekciji Svjetska biblioteka, koju je za koprivničkog nakladnika uređivao M. Begović, pa se stoga i njezino objavljivanje u Sabranim djelima - za koja je čak trebala služiti kao model - pojavljuje tek kao realizacija ove ranije nakane. Takav tijek nastajanja zbirke potaknuo je izgleda Krležu da u pismu Vošickome od 20. X. 1925, najavljujući mu raskid suradnje poglavito u vezi s Književnom republikom, pojednostavljeno svede Sabrana djela samo na »prvu« i, kako je pritom naglasio, zbog nakladnika također upropaštenu knjigu, od koje se »nije došlo dalje«, podrazumijevajući pod tim očito izdanje Vučjaka. Taj Krležin iskaz, kao ni prethodno navedeni dnevnički zapis, ne problematiziraju konačan dvočlani sastav Sabranih djela, jer raspoloživa je dokumentacija u tom smislu neosporna, no kao autorska reakcija potencirana okolnošću da edicija, po konstataciji iz istog pisma, »već stoji dve godine na mirnoj točci« ne čini baš nepravdu njezinu ambicioznom, ali poslovno neagilnom izdavaču. Vošicki je doduše kroz čitavu 1924. i 1925. ponavljano oglašavao dijelove Sabranih djela kao »u pripremi za izdanje« ili čak »u štampi«, ali od toga ništa nije bilo ostvareno, pa s objavljivanjem knjige Novele nije nastupio samo prekid nego i definitivan prestanak izlaženja edicije, za čiju realizaciju koprivnička naklada nije bila ni tehnički ni organizacijski dovoljno opremljena.

Sa samo dvije knjige, usto u izvedbi neugledne, taj Krležin rani pokušaj nipošto ne prelazi razinu »čistog izdavačkog amaterizma« (Lasić, 1987, str. 419); u svome polaznom programu, međutim, imao je sve značajke dosljedno osmišljena projekta, koji u cjelini i u pojedinostima nije ostao bez reperkusija na srodna kasnija Krležina nakladna nastojanja. Prema Krležinu Popisu dela, priloženu ugovoru o izdavanju od 29. VIII. 1923 (Očak, 1984, str. 63), edicija je bila koncipirana u trinaest žanrovski i/ili tematski komponiranih knjiga, četiri samostalne: Knjiga Sinfonija (knj. 1), Knjiga Stihova (knj. 2), Knjiga o ratu (knj. 9) i Knjiga članaka i feljtona (knj. 13), a devet razvrstanih u tri skupine: Knjiga legenda, žena i giganata (knj. 3-5: Knjiga legenda; Erotična trilogija; Gigantomahija), Tri drame (knj. 6-8: Galicija; Golgota; Vučjak) i Hrvatski jakobinski ciklus (knj. 10-12: Novele; Tri kavalira gospođice Melanije; Vražji otok). Krležina namjera, kako proizlazi iz tog popisa, nije bila usmjerena prema izdavačkoj sintezi, što će kao načelna pozicija definirati još neke potonje Krležine nakladne inicijative, nego na maksimalnu prezentaciju fikcionalnih vrsta. Stoga, s izuzetkom Hrvatske književne laži i Madžarske varijacije, K. tu nije planirao objaviti svoje eseje i oglede o književnosti i likovnoumjetničkim temama premda ih je, od Priviđenja (1918) do Marginalije uz slike Petra Dobrovića (1922), imao već za cijelu knjigu. Izostavio je k tome i niz političkih eseja i članaka, počevši od Baruna Konrada (1916) pa sve do Slučaja A. Cesarca (1923), dok je korpuse ratne publicistike (1917-18) i polemika iz Plamena (1919) kanio predstaviti tek s po jednim uzorkom - O bitci na Sommi i Gospodin Bach. (U Popisu dela isto tako nema Maskerate, što je međutim pogreška do koje je došlo vjerojatno previdom, a ne namjernim ispuštanjem). S druge strane, nastojeći što potpunije obuhvatiti beletristički dio svoga opusa, K. je namjeravao uz objavljene radove u ediciju uvrstiti i one još netiskane, pa je tako u sadržaju Knjige legenda naveo dva teksta »u rukopisu«: Saloma i Smrt dr. Fausta, a u sadržaju knjige Gigantomahija i »viziju u rukopisu«: F. Goya. Tu zamisao nije ni poslije ostvario (štoviše, sudbina potonjih dvaju tekstova ostala je neizvjesna jer im se nakon tog spomena u Popisu dela gubi svaki trag), a nije ostvario ni neke druge ideje koje posebno karakteriziraju projekt Sabranih djela (tematsko segmentiranje ciklusa legenda, idejno povezivanje pripovjedačke proze u cjelinu pod »hrvatskim jakobinskim« atributom). Inicirani pokušaj žanrovske difuzije ciklusa legenda interpolacijom u njihov ciklusni sklop kraćih proza (Zaratustra i mladić, Vitanuova i Balada) ponovio je djelomice (ispuštajući Baladu) još u prospektu za »Minervina« Sabrana djela (1932), da bi i od te namjere odmah potom odustao, objavljujući već u toj ediciji samo dramski sastav ciklusa. Suprotno tome, K. je u Popisu dela donio nekoliko rješenja od kojih u potonjoj izdavačkoj praksi više nije odstupao, npr. spajanje Galicije, Golgote i Vučjaka u ciklusnu skupinu Tri drame i konačno uobličavanje ciklusa Hrvatski bog Mars. Upisujući, naime, u nacrt Knjige o ratu, pod naslovom Zeleni Barjak tada još nepubliciranu Bitku kod Bistrice Lesne, zajedno s otprije objavljenom Hrvatskom rapsodijom, te novelama Kraljevska ugarska domobranska novela, Tri domobrana, Baraka Pet Be, Domobran Jambrek i Smrt Franje Kadavera, K. je standardizirao tekstovni korpus Hrvatskog boga Marsa u sastavu u kojem će ga bez promjena redovito objavljivati od izdanja ciklusa iz 1946. nadalje.

Devet godina nakon koprivničkog pokušaja, u početku 1932. zagrebačka Nakladna knjižara Minerva D. D. posebnim je prospektom najavila Sabrana djela »Miroslava Krleže u 18 knjiga«. U tijeku 1932. i sljedeće dvije godine izaći će u nakladi od »preko šest hiljada« primjeraka (Bogdanov, 1940, str. 72) devet knjiga u prvom izdanju i četiri u ponovljenome: 1932. u travnju Glembajevi (2. izd. 26. IV. 1933), 30. lipnja Povratak Filipa Latinovicza (2. izd. 1933), 26. rujna Eseji. Knjiga prva (2. izd. 9. X. 1933) i 8. studenoga Knjiga lirike; 1933. u siječnju Hrvatski bog Mars (2. izd. 12. V. 1934), 30. ožujka Hiljadu i jedna smrt, 30. lipnja Simfonije i 31. listopada Legende; te 2. III. 1934. U logoru. Vučjak. Uzorno grafički izvedene, te opremljene atraktivnim fotomontažama F. Brucka na ovicima, »Minervine« su knjige postigle izniman uspjeh kojemu je, u književnom smislu, pridonijela činjenica što su u njihovu sklopu prvi put cjelovito objavljeni roman Povratak Filipa Latinovicza te drame Leda i U logoru. Važnost edicije uvećali su i drugi njezini noviteti, kao početno skupno predstavljanje »glembajevskog« ciklusa, doduše u krnjem sastavu, ali već s uvodnom prozom O Glembajevima, pa knjižna objedinjavanja ratne lirike, književne i likovnoumjetničke esejistike, te prva profilacija novelističkog ciklusa. To izdanje donijelo je definitivno standardiziran sastav ciklusa legenda, za koji je K. iz sadržaja objavljene knjige izostavio u prospektu najavljene kraće proze Zaratustra i mladić i Vita nuova, odstupivši na taj način od koncepta predviđena za koprivničko izdanje, a k tome i djelo što ga je oglasio pod naslovom Angelus, najvjerojatnije aktovke U predvečerje (1919). Uspjehu edicije pridonijelo je i to što u njezinu pripremanju K. nije tek formalno pretiskivao svoja prethodno objavljena djela, nego ih je gotovo bez izuzetka preradio. Uz jezično osuvremenjivanje prema štokavskome književnom standardu, te ijeka-vizaciju tekstova prvotno tiskanih u razdoblju njegove ekavske faze, K. je iz nove autorske vizure radikalno izmijenio i dopunio sve simfonije (ne samo Ulicu u jesenje jutro, kako je to naglasio u napomeni u knjizi), legende i novele (uključivo i one iz Hrvatskoga boga Marsa), dramu Vučjak, te većinu eseja, ne ostavljajući bez važnih promjena ni ratnu liriku. Upravo po tim osobitostima »Minervine« su knjige prikazale Krležino stvaranje u novom svjetlu i ujedno svoga autora afirmirale kao suvremenoga klasika.

Knjiga Hiljadu i jedna smrt, koja je nastala sažimanjem u prospektu najavljenih svezaka Novele I-II (ispuštanjem iz njihova sastava prvotno predviđenih romana Tri kavaljera frajle Melanije i Vražjeg otoka, no s dodanom novelom Veliki meštar sviju hulja koja je u prospektu planirana u sklopu ciklusa Hrvatski bog Mars), zabranjena je odmah nakon tiskanja u početku travnja 1933, a neraspačani dio naklade zaplijenjen. Krležina kasnija tvrdnja da je do zabrane došlo »pod smiješnom izlikom da je u noveli ’Hodorlahomor Veliki’ počinjena uvreda Veličanstva evropskog suverena, španjolskoga kralja« (Dnevnik V, str. 422), uvelike je sporna jer novela nije bila uvrštena u knjigu Hiljadu i jedna smrt, pa ni predviđena da u njoj izađe, ali je točno da taj potez vlasti nije pokolebao nakladnika koji je nastavio izdavanje, premda ne zadugo. Nakon što su u katoličkom i građansko-nacionalističkom tisku zaredale optužbe da Krležina Sabrana djela predstavljaju »dosizanje do vrhunca afirmacije literarnog marksizma« (Hrvatska straža, 1934, 1-2) i pošto je policija u lipnju 1934. konfiscirala dio naklade knjige U logoru. Vučjak neposredno po njezinu izlasku, Minerva ipak popušta pod pritiskom i tim sveskom definitivno zaustavlja Sabrana djela upravo na sredini njihova izlaženja. Od preostalih osam planiranih knjiga (broj knjiga edicije smanjen je spomenutim objedinjavanjem dvaju pojedinačno najavljenih novelističkih svezaka), jednu K. više nikada neće ponoviti niti zadržati kao cjelinu (Izlet u Rusiju), dok će drugih sedam (Nove pjesme, Knjiga pjesama, Drame /Galicija, Golgota/, EsejiSabrani članci) preuzeti kao polazište za izdanje svojih Djela u nakladi Biblioteke nezavisnih pisaca, odn. samo ponovno najaviti u njihovu sklopu (Juraj Križanić, Historijski roman).

Izlaženje prve serije Djela što su u opsegu od »šest knjiga« u početku 1937. oglašena posebnim prospektom, započelo je u lipnju 1937. zbirkom Pjesme u tmini koja je, uz dotad neobjavljene pjesme, sadržavala oba za »Minervino« izdanje najavljena sveska poezije, a već u kolovozu izlazi i knjiga Golgota. Prema prospektu, ta je knjiga u slijedu »Minervina« plana trebala obuhvatiti još Galiciju i, umjesto 1934. tiskanog Vučjaka, kao dopunu Hrvatsku rapsodiju, ali donosi samo naslovnu dramu u novoj verziji, te prvu bibliografiju Krležinih radova. Iste godine pojavljuju se još dva sveska. Prvo, u listopadu, zbirka Novele koja je u prospektu najavljena pod naslovom Izabrane novele i kao novitet donosi novelu Cvrčak pod vodopadom, a uz Vražji otok i pet u knjizi prethodno neobjavljenih novela »glembajevskog« ciklusa, sadržava i novu verziju novele Hodorlahomor Veliki, ali s ispuštenim odlomkom o španjolskom kralju Alfonsu XIII. zbog kojeg je i bila zabranjena u Wiesnerovoj kolekciji 1000 najljepših novela (1928). Mjesec dana kasnije, u studenom 1937. izlazi knjiga Deset krvavih godina koja je realizirana prema nacrtu za »Minervine« Eseje II, ali bez tamo uvodno planirane Pjesme iz hrvatske krčme. Knjiga je odmah po izlasku iz tiska bila policijski zabranjena, kao i u veljači 1938. objavljeni svezak Eppur si muove u kojemu izlazi esej Uspomeni Karla Krausa, drugi potpuno novi tekst cijele serije. U prospektu taj je svezak nosio naslov Ratne stvari, a u najavljenom sadržaju pored eseja o A. Starčeviću, koji je i kasnije ostao neobjavljen, predviđao je još ratnu publicistiku i članak Crno-žuti skandal - dvije nakane što ih nakon odustajanja već u ovom pokušaju K. neće više nikada poduzeti. Pod prisilom spomenutih zabrana izostalo je objavljivanje najavljene zbirke Govori i polemike te je serija kompletirana u travnju 1938. alternativnim, ad hoc sastavljenim sveskom Knjiga proze, u koji je K. također uvrstio novu verziju Hrvatske rapsodije, sugerirajući time svoje konačno žanrovsko razumijevanje tog djela. O toj promjeni u redu izlaženja edicije nakladnik je posebnim cirkularnim pismom obavijestio pretplatnike, naglasivši pritom da će im Govore i polemike dostaviti »čim se za to pruži mogućnost«, no do ostvarenja te namjere nije došlo, kao ni do tiska u jesen 1940. pripremanog 2. izdanja Deset krvavih godina.

Za razliku od te prve serije koja je uglavnom bila usmjerena na izdavačku prezentaciju već poznatih tekstova, doduše temeljito prerađenih, drugu seriju svojih Djela u istoj nakladi K. pokreće, a u većoj mjeri i ostvaruje kao cjelinu novih stvaralačkih domašaja. Oglašena također posebnim prospektom u siječnju 1938. kao »Jubilarno izdanje Miroslava Krleže povodom dvadesetipete godišnjice književnog rada«, serija je isto tako »u šest knjiga« trebala okupiti djela »nastala za posljednjih deset godina«, poimence: Banket u Blitvi I-II, Putopisi, Juraj Križanić I-II i Uspomene. Taj ambiciozni plan, međutim, nije održan, a do promjena došlo je još u pripremnoj fazi. Prema svjedočanstvu M. Ristića (Turpituda, 1972, str. 3), K. je krajem svibnja 1938. tu seriju namjeravao započeti u prospektu nenajavljenom knjigom što je, uz predgovor Zašto nemamo književnosti, trebala sadržavati još tri novele, od kojih je jedna nosila naslov Mjesečina, odnosno Na rubu pameti. Na Rističev savjet, K. je tu novelu u nepunih mjesec dana preradio u istoimeni roman, koji već krajem lipnja objavljuje kao prvi svezak Jubilarnog izdanja. Četiri mjeseca kasnije, u studenom 1938. izlazi iz tiska prva, a u veljači 1939. i druga knjiga romana Banket u Blitvi - prvotno najavljenog još 1935. za Biblioteku aktuelnih knjiga, te u prosincu 1939. Knjiga studija i putopisa. Objavljena umjesto izvorno planiranog sveska Putopisi, taje knjiga donijela dva noviteta: studiju Pred prvom pjatiljetkom, u stvari tekst Krležina predavanja iz 1927, te prerađenu i s dodatkom o F. Galoviću znatno proširenu verziju Pisma iz Koprivnice, dok je uključivanjem u svoj sadržaj bečkih pisama navijestila buduću reviziju koncepcije Izleta u Rusiju. S tom knjigom ujedno prestaje izlaženje Jubilarnog izdanja prije potpunog okončanja polaznog programa, vjerojatno zbog Krležinih osobnih stvaralačkih razloga. U prospektu, naime, najavljeni roman o J. Križaniću koji je trebao izaći još u »Minervinim« Sabranim djelima te je u Leksikonu Minerve (1936) bio čak naveden među Krležinim radovima, zajedno s dramom istog naslova (također reklamiranom za potom neodržanu izvedbu u HNK u sezoni 1933/34), K. očito nije doveo do oblika koji bi dopuštao objavljivanje. A isto se može sa sigurnošću pretpostaviti i za knjigu Uspomene koja je u prospektu opisana kao »sjećanja na dvadesetpetgodina našega kulturnog zbivanja... od godine hiljadudevetstoičetrnaeste pa do danas« i na kojoj je K., bez izgleda da je dovrši, radio još ujesen 1940. kada 1. studenoga javlja M. Ristiću daje »napisao oko petstotina stranica«.

Neposredno po završetku II. svj. rata, zagrebačka Suvremena naklada Jos. Čaklović K. D. u vlasništvu S. Oreškovića pokreće Djela Miroslava Krleže te 15. XI. 1945. kao njihov prvi i drugi svezak (u opremi K. Hegedušića i nakladi od 5300 primjeraka) iz tiska izlaze Glembajevi I-II. S tim prvim cjelovitim objavljivanjem glembajevskog ciklusa, koje je usto donijelo novu tekstaciju Lede, ujedno prestaje daljnje izlaženje tek započete edicije. Nedavno istaknut podatak da je u njezinu sklopu objavljen još Izlet u Rusiju (Čengić, 1988, str. 395) posve je netočan, a potaknut je vjerojatno činjenicom što je u istoj nakladi tiskan zbornik Hrvatska svjedočanstva o Rusiji (1945), koji je u izboru J. Badalića sadržavao i nekoliko fragmenata iz Krležine putopisne knjige. Zašto K. nije produžio izdavanje Djela - o tome se može nagađati, no svakako nije utemeljena njegova tvrdnja o zapljeni Glembajeva I-II (Dnevnik V, str. 84), naknadno čak radikalizirana navodom o zabrani pa i spaljivanju tih knjiga po naredbi M. Đilasa (Zapisi sa Tržiča, str. 159). Najvjerojatniji uzrok bila je vremenski koincidentna nakana Nakladnog zavoda Hrvatske da uz uredničku suradnju S. Batušića pokrene ediciju Krležinih Djela, što je u uvjetima uvođenja novoga društveno-ekonomskog sustava autoru pružalo mnogo sigurnije izdavačko uporište nego privatna naklada. Da su konkretne pripreme za tu novu ediciju započele u početku 1946, a možda čak i u prosincu 1945. kada u Nakladnom zavodu Hrvatske otpočinje tisak potpunog izdanja Balada Petrice Kerempuha, na određen način potvrđuje relativno brza pojava njezina prvog sveska, knjige Hrvatski bog Mars koja je dotiskana 30. IX. 1946, a po svojem je sastavu pretpostavljala kompleksne i vremenski zahtjevne redaktorske zahvate. Tom knjigom, naime, K. nije samo konačno definirao ciklus, uključivši konačno u njegov korpus Hrvatsku rapsodiju kao i za tu priliku sastavljen opsežan Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova, nego je sve novele dao u temeljito revidiranu tekstovnom obliku koji će kao osnovu zadržati za sva kasnija izdanja. Nakon toga značajnog početka, u ožujku 1947. izlazi roman Povratak Filipa Latinovicza, za kojim je u kolovozu iste godine pod naslovom Tri drame uslijedilo prvo ciklizirano izdanje drama U logoru, Golgota i Vučjak, pa u siječnju 1948. i knjiga Novele u kojoj je gradski novelistički ciklus strukturiran u obliku što će ostati nepromijenjen sve do sarajevskih Sabranih djela. U sljedeće dvije godine izašle su još dvije knjige: 1949. zbirka Lirika - u vlastitom Krležinu izboru, te 1950. Glembajevi s konačnom verzijom proze Ivan Križovec. Edicija koja je bila oglašavana i pod nazivom Sabrana djela, trebala se nastaviti također za 1950. najavljenim izdanjem Banketa u Blitvi I-II, ali to nije realizirano, očito zbog tada već poduzimanih priprema za mnogo ambiciozniji pothvat Krležinih Sabranih djela u nakladi izdavačkog poduzeća »Zora« (nastalog nakon pretvorbe Nakladnog zavoda Hrvatske), pothvata koji će otpočeti upravo izdanjem tog romana.

Oglašavano već potkraj 1952, izlaženje »Zorinih« Sabranih djela konkretno je najavljeno u kolovozu 1953. reprezentativnim i bogato ilustriranim katalogom u izvedbi majstorske radionice K. Hegedušića. Prema katalogu, to izdanje u trideset i šest svezaka trebalo je obuhvatiti cjelokupno Krležino literarno i publicističko stvaranje, uključujući i nova, uopće neobjavljena ili samo fragmentarno objavljena djela, kao i ona dotad tiskana samo u periodičnim publikacijama. U tijeku izlaženja broj svezaka je 1963. povećan na četrdeset, da bi zatim 1966. definitivno bio određen na trideset i osam; od početka 60-ih godina K. usmjeruje ediciju uglavnom na praćenje svoje tekuće produkcije, ostvarujući time ujedno bitnu nadopunu izvornog plana. Istovremeno s najavom otpočeo je i tisak Sabranih djela, pa stoga Banket u Blitvi I-II kao njihov prvi objavljeni svezak nosi oznaku godine 1953, iako se pojavio u prodaji u veljači ili ožujku 1954. S prekidima u godinama 1958. i 1968. izdavanje se produžilo sve do ljeta 1972. i u tome razdoblju izašlo je u složenom spletu prvih i ponovnih izdanja dvadeset i pet knjiga u dvadeset i devet svezaka, neujednačeno numeriranih 1-27 (dvije jednosveščane knjige označene su kao dvostruki svesci, dok dvosveščano drugo izdanje Banketa u Blitvi i četverosveščano izdanje Zastava nose samo po jedan broj). Svrstane prema godini prvog izdanja (1965, 1966, 1970. i 1971. tiskana su samo ponovna izdanja) te su knjige izlazile ovim redom: 1954. Banket u Blitvi I-II (2. izd. s III. knjigom romana 1964), Na rubu pameti (2. izd. 1960, 3. izd. 1964), Povratak Filipa Latinovicza (2. izd. 1962, 3. izd. 1969), Glembajevi. Drame - Proza (2. izd. 1961/62, 3. izd. 1966); 1955. Hrvatski bog Mars (2. izd. 1962, 3. izd. 1965), Tri drame (2. izd. 1964), Novele (2. izd. 1963); 1956. Legende (2. izd. 1967), Balade Petrice Kerempuha (2. izd. 1963, 3. izd. 1970), Davni dani. Zapisi 1914-1921, Evropa danas (2. izd. 1972); 1957. Deset krvavih godina (2. izd. 1971); 1959. Simfonije (2. izd. 1964); 1960. Izlet u Rusiju 1925; 1961. Eseji I; 1962. Eseji II; 1963. Eseji III, Eseji IV, Aretej; 1964. Eseji V; 1967. Eseji VI, Zastave I-IV; 1969. Poezija; 1972. Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi. Za 1972. nakladnik je također najavio pretisak »glembajevskih« drama, pa Davnih dana, Izleta u Rusiju 1925 i Eseja I, a »u pripremi« su bile još Zastave V-VI, ali od toga ništa nije ostvareno, nego se iste godine pojavljuje samo drugo izdanje Evrope danas.

Po objavljenom broju knjiga »Zorina« je kolekcija najveće Krležino autorsko izdavačko ostvarenje, pothvat s kojim je nastavio i osjetno dopunio skupnu prezentaciju vlastitog opusa, predočujući ga istodobno u njegovoj neprekidnoj fluktuaciji i nastajanju. U njezinu su sklopu, naime, uopće prvi put objavljene dopune drama Kristofor Kolumbo, Vučjak, Gospoda Glembajevi i U logoru, odn. prvi put u knjizi tiskani Aretej, Saloma, Zastave, Davni dani, III. knjiga Banketa u Blitvi, te nadopuna II. čina i III. čin drame U agoniji. Novitetima pripadaju i izdanje Deset krvavih godina u proširenom sastavu, a k tomu i tematske akumulacije Krležine esejistike u šest svezaka (s uključivanjem enciklopedičke komponente i intervjua), kao i jednosveščana zbirka poezije (s pjesmama iz dnevničkih tekstova i ciklusa legendi). Vrijednosti izdanja u cjelini pridonijela je i činjenica što su sva uvrštena djela tiskana u novoj jezičnoj redakciji A. Malinara, a mnoga i u novoj autorskoj varijanti (značajnije su prerađeni romani Na rubu pameti, Banket u Blitvi i Zastave, te novela Sprovod u Teresienburgu). Kako je taj postupak tekstovnoga obnavljanja djela redovito obavljan i prilikom pripremanja drugih pa i trećih izdanja, ponovne pojave objavljenih knjiga izjednačuju se s prvim izdanjima te kao nove etape Krležine stvaralačke volje čak i u brojčanom smislu uvećavaju opseg edicije. S druge strane, u usporedbi s početnim planom, Sabrana djela su ostala kao podosta neostvaren projekt. Doduše, pojedine knjige najavljene u spomenutom katalogu objavljene su pod promijenjenim naslovima i s modificiranim sadržajem, ili su pak djelomice ušle u sastav drugih svezaka, pa je razlika između zamisli i rezultata manja no što u prvi mah izgleda. Tako je, primjerice, građu sveska medijevalnih tema, kao i dvaju svezaka dnevničkih medicinskih i filozofskih varijacija i ogleda iz godina 1940. i 1942-43. K. raspodijelio unutar nekoliko knjiga te edicije. Vjerojatno je posrednim putem pošao i u izvedbi knjige Davni dani koju, ni kao naslov a ni kao dijarijski materijal, nije bio najavio za Sabrana djela, premda je prve zapise iz njezina budućeg opsega objavio već u rujnu 1953, dakle gotovo istovremeno s izlaskom kataloga. Naime, u bilješci s omotnice izdanja te knjige sugerira se da su u njoj objedinjeni zapisi napisani u vrijeme kada su i datirani, tj. 1914-21, ali je taj navod otisnut na cedulji koja je nalijepljena preko izvornog teksta, gdje se, međutim, nastanak zapisa izrijekom smješta - »u doba Drugoga svjetskog rata«. Uzme li se to u obzir, proizlazilo bi da K. nije namjeravao objaviti posebno izdanje Davnih dana jer je njihov tekstovni korpus isprva predvidio za objavljivanje (napisao?) kao integralan dio u katalogu u četiri sveska najavljena Dnevnika iz godine 1942-43. Utoliko prije što na mogućnost takvog čitanja Davnih dana upućuju i osobitosti Krležine redakture: pripremajući prethodno u časopisima objavljene zapise za izdanje u toj knjizi, K. ih je prestilizirao u onim tekstovnim slojevima koji su mogli sasvim određeno ukazati na polazište u dnevničkom stvaranju iz ratnog razdoblja i na taj ih način prilagodio naknadnoj zamisli. Iako navedena argumentacija nije sporna, četverosveščani Dnevnik iz godine 1942-43 treba bar zasad knjižiti još kao neostvareni dio »Zorine« edicije, zajedno s jednosveščanim Dnevnikom iz godine 1922-1925-1932-1938-1939-1940, drugom dijarijskom knjigom koja je također ostala samo kao najava iz kataloga, a po godinama istaknutim u naslovu možda bi se mogla povezati s prije spomenutim i jednako tako nerealiziranim Krležinim projektom Uspomene u nakladi Biblioteke nezavisnih pisaca (1938). Nadalje, u odnosu na plan »Zorina« izdanja, u potpunosti su izostala još četiri samostalna knjižna naslova: Sabrani članci 1917/40 (dva sveska), Polemike (dva sveska), Putopisi i Madžarske teme, te u katalogu pojedinačno navedeni tekstovi: prilog Knežević Branko (predviđen u sadržaju Hrvatskoga boga Marsa), putopisi Izlet na Jadran, Atlantik, Beograd 1925, Brno - Prag - Varšava 1931-1932 i Skoplje 1937, esej Antun Branko Šimić i polemika Filipović Vladimir o Marku Maruliću. Uz ove tekstove, o kojima se inače ništa ne zna, K. je za 1963. pripremani i potom nepublicirani novi katalog predao nakladniku popis radova što ih je, kao naknadne dopune, tada planirao uvrstiti u pojedine knjige, ali ih onda nije objavio ni u ediciji a ni poslije; to su: eseji Osnovna teza o historiji naše likovne civilizacije i Subjektivni odraz objektivne stvarnosti, polemike Cesarec - Ćopić - Miljuš, O socijalnoj demokraciji (Demetrović - Bukšeg - Korać), Nacrt pisma Vladimiru Mačeku, Odgovor Bošković Đurđu, Odgovor Grgi Gamulinu i Vlast / Upit, te članci Grof Tisza u Zagrebu i Susret s maršalom Titom. Konačno, neobjavljena je ostala i Krležijana - enciklopedijska panorama Krležinih tekstova u izboru A. Malinara, što se u sklopu Sabranih djela pripremala od 1962. i u obujmu od oko 150 araka bila oglašavana za izdanje u 1963, pa onda opet 1965. i 1966, ali bez rezultata (pod naslovom Panorama pogleda, pojava i pojmova objavljena je tek 1975. u sarajevskom izdanju), premda je za njezin tisak »Zora« još 1964. primila dotaciju tadašnjega republičkog Fonda za unapređenje izdavačke djelatnosti.

Svoju odluku o obustavi izdanja K. je kasnije objasnio kao posljedicu sukoba s direktorom »Zore« I. Dončevićem, koji mu je u razgovoru vođenom u proljeće 1972. oko sudbine Sabranih djela, navodno, spočitnuo da za njegovo stvaranje nema čitalačkog zanimanja. U istom opisu (E. Čengić, 1988, str. 398), K. iznosi optužbu da se u »Zori« njegove knjige »ne štampaju«. Međutim, ako se promotri u kontekstu povijesti izlaženja edicije, kao zapreka pokazuje se upravo onaj dio izdavačkoga procesa koji je ovisio jedino o volji i kontroli Krležinoj, što je, uostalom, i sam još 11. IX. 1958. u pismu D. Kešku otvoreno priznao: »Da 'Zora' ne objavljuje moje knjige onim tempom kako bi to bilo potrebno, krivnja je isključivo moja vlastita« (Pisma, Sarajevo 1988, str. 201). To potvrđuje i »Zorin« odgovor na prigovore koji su se povremeno čuli u javnosti o polaganom izlaženju Sabranih djela - da je ta »sporost opravdana«, pošto se knjige »pripremaju uz neposredno sudjelovanje autora koji redovito unosi izmjene, dopune, prerade pa i značajnija proširenja« u svoje tekstove, te da je u tome »upravo prednost« za nju kao izdavača, jer će »na ovaj način objaviti i u izboru i u rasporedu definitivan opus Miroslava Krleže ostvaren onako kako ga je zamislio njegov autor« (Vjesnik, 12. III. 1966). Braneći tako svoga autora upućivanjem na specifičnost njegova rada, »Zora« je, međutim, očito pretpostavljala da K. nije promijenio ili čak odustao od nakane da izdanje ostvari u planiranu obuhvatu, premda je za suprotno bilo dosta indicija. Do 1960. usporeno izlaženje novih svezaka i učestalo ponavljanje ponovnih izdanja, dok se neke najavljene knjige uopće nisu pojavljivale, svakako su bili vidljivi znaci koji su već tada upućivali ne samo na bitnu izmjenu u Krležinim izdavačkim preferencijama nego su dovodili u pitanje njegovu intenciju da u dogledno vrijeme cjelovito zaokruži objavljivanje svojih djela. Kako se ta situacija, uvjetovana Krležinim razlozima, još pogoršavala, prekid je postao realna mogućnost rješavanja problema, pri čemu se onda, vjerojatno, epizoda s Dončevićem pojavila kao prikladan formalni povod.

Zbog takvih, isključivo Krležinih autorskih razloga propala je već na samom početku inicijativa za kritičko izdanje njegovih djela koju je, u otprilike isto vrijeme, ali nezavisno od obustave »Zorine« edicije, poduzela tada novoosnovana zagrebačka naklada »Liber«. Izdanje je, prema planu redakcije (A. Flaker, I. Frangeš, S. Goldstein, D. Kapetanić, S. Lasić i V. Žmegač), u sedam opsežnih svezaka formata Gallimardove kolekcije Encyclopedic de la Pléiade trebalo obuhvatiti sve Krležine dotad objelodanjene i poznate radove, a suprotno Krležinoj uobičajenoj tematsko-cikličkoj podjeli, predviđala je žanrovsko-kronološki raspored kao i uključivanje varijanata. Takvu koncepciju K. dakako »nije mogao prihvatiti« (Lasić, 1993, str. 447), jer je, uz ostalo, također pretpostavljala uvrštenje onih tekstova koji ranije nisu bili pretiskani u ponovnim izdanjima, te im je predstojalo pripravljanje i obnavljanje koje K. sam nije želio provesti (što je, čini se, bio i glavni uzrok za izostanak iz »Zorina« izdanja prije navedenih publicističkih, putopisnih i polemičkih svezaka), no bez čega u isti mah nije htio dopustiti njihovo publiciranje. Ne pristavši, dakle, na izazov toga novoga i drukčijega izdavačkog pristupa svojem stvaranju, K. je istodobno s prekidom poslovne suradnje sa »Zorom«, na prijedlog E. Čengića, povjerio sarajevskoj nakladnoj kući »Oslobođenje« da mu u povodu 80-godišnjice života objavi jubilarno izdanje njegovih izabranih djela u 20 knjiga, podijeljenih u dva kola. Edicija je bila tiskana u iznimno kratkom roku, te već 1973. izlazi prvo kolo (Izlet u Rusiju 1925; Banket u Blitvi I-II i III; Hrvatski bog Mars; Glembajevi. Proza; Glembajevi. Drame; Povratak Filipa Latinovicza; Legende; Na rubu pameti; Evropa danas), a iduće 1974 (datirano također s 1973) i drugo kolo (Hiljadu i jedna smrt i druge novele; Cvrčak pod vodopadom i druge novele; Poezija; Deset krvavih godina i drugi politički eseji; Eppur si muove. Politički eseji; Balade Petrice Kerempuha; Eseji I i II; Pijana novembarska noć 1918. i drugi zapisi; Aretej). Izrazito komercijalno izdanje, nastalo samo sažimanjem »Zorinih« knjiga bez ikakvih redaktorskih zahvata, osim pravopisne modernizacije obuhvaćenih tekstova koju je proveo A. Malinar, ta sabrana djela nemaju posebno značenje u povijesti Krležinih izdavačkih nastojanja, ali su vrijedna spomena kao pothvat koji je nagovijestio trajno i po rezultatima plodonosno premještanje središta publiciranja Krležinih djela iz Zagreba u Sarajevo. Nakon njih, 1975. izlazi kod istog izdavača petosveščana Panorama pogleda, pojava i pojmova, čije je pripremanje, kako je spomenuto, pokrenuto još u sklopu »Zorine« edicije, no čijom je sada konačnom pojavom započela te pod uredničkim vodstvom E. Čengića do ljeta 1988. uspješno dovršena kolekcija Krležinih Sabranih djela u pedeset svezaka.

Izvedena u deset tematsko-žanrovski organiziranih kola, svako u pet posebno naslovljenih knjiga, ta su sabrana djela, nakon Panorame, izlazila ovim redom: 1976. Zastave (Knjiga I-V; 2. izd. 1979; 3. izd. 1982), 1977. Dnevnik (Dnevnik 1914-17. Davni dani I; Dnevnik 1918-22. Davni dani II; Dnevnik 1933-42; Dnevnik 1943; Dnevnik 1958-69; 2. izd. 1981); 1979. Eseji i članci (Rainer Maria Rilke; O Erazmu Rotterdamskom; Evropa danas; Deset krvavih godina; Kalendar jedne parlamentarne komedije), 1980. Proza (Tri kavaljera frajle Melanije / Vražji otok; Povratak Filipa Latinovicza; Na rubu pameti; Banket u Blitvi I-III), 1981. Drame (Legende; Tri drame /Golgota. Galicija. Vučjak/; Glembajevi. Drame; Glembajevi. Proza; Aretej). Novele i poezija (Novele. Hrvatski bog Mars; Poezija; Balade Petrice Kerempuha; Simfonije), 1983. Članci i polemike (Ratne teme; Sa uredničkog stola; Moj obračun s njima; Iz naše književne krčme; Dijalektički antibarbarus); 1985. Putopisi i studije (Izlet u Rusiju 1925; Putovanja. Sjećanja. Pogledi; Historijske teme; Likovne studije; Dijalozi i ideje), 1988. Zapisi i eseji (Svjetiljke u tmini; Svjedočanstva vremena; Gdje smo i kako smo; Zapisi sa Tržiča; Pisma). Bila su predviđena još dva sveska Marginalie lexicographice i Knjiga medicinskih tema, ali ih je K. izbacio iz popisa jer posao oko njihova pripremanja za tisak nije bio »pravodobno dovršen« (E. Čengić, 1988, str. 401).

Po kompoziciji i načinu priređivanja izdanje se dijeli u dvije jasno omeđene grupe. Prvih sedam kola izašlih zaključno s 1981. ostvareno je uglavnom na tragu »Zorine« edicije, ali im je distinktivna oznaka da su izrađeni uz djelatnu Krležinu suradnju, bilo u pogledu njegovih redaktorskih zahvata (npr. definitivno prerađena izdanja romana Tri kavaljera gospođice Melanije i Zastave, te svih knjiga Dnevnika), bilo u obliku tekstualnog usuglašavanja pojedinih djela s rješenjima za one njihove odlomke koje je ranije bio obradio za Panoramu pogleda, pojava i pojmova. Stoga se za sve u tim kolima objavljene knjige mora prihvatiti napomena kojom je A. Malinar, kao njihov neposredni priređivač za tisak, popratio svezak Novele, tj. da sadrže »posljednju varijantu« uvrštenih djela. Završna tri kola, osim dakako u njihovu sklopu objavljenih izdanja Izleta u Rusiju 1925 i knjige Moj obračun s njima, što ih je za tisak također priredio A. Malinar po Krležinim intencijama i pod njegovom kontrolom, donose tekstove u kojima nema Krležine »posljednje ruke« ili konačne interpretacije, te zbog toga u cjelini i ne pripadaju kategoriji autorskoga izdanja, kao što je to slučaj s knjigama u prvih sedam kola. Značenje tih triju kola time ipak nije umanjeno. Dapače, prezentirajući u prvome knjižnom izdanju mnoge slabije poznate, rijetko ili nikad pretiskivane, ali sadržajem u većini izazovne tekstove (publicistiku iz vremena I. svj. rata, polemike i članke iz Plamena i Književne republike), ta su kola, koja je poslije smrti autora i njegova glavnog suradnika A. Malinara, za objavljivanje priredio I. Frangeš, s pravom dočekana u kritici kao »najveća vrijednost« čitave edicije, jer su za suvremenu recepciju Krleže pružila »novu kvalitetu« (V. Bogišić, 1988). Za to priznanje razloge su mogle dati i dvije knjige koje su u sklopu posljednjeg kola izašle kao njegovi zaključni svesci, i kojih do te pojave, po naslovima a ni kao tekstovni materijal, nije bilo u Krležinoj bibliografiji. To je posve nova dnevnička knjiga Zapisi sa Tržiča, dešifrirana i sastavljena na osnovi nedovršenih rukopisa i dnevnih zabilježaka, te knjiga Pisma (priredila S. Čengić-Voljevica) koja, međutim, čak ako se uzme u obzir da se radi o prvom pothvatu te vrste, nije bez ozbiljnih nedostataka. Prikupljena pisma, naime, objavljena su bez oznake izvora odakle su dobivena, odn. bibliografskog podatka za ona što su samo preuzeta iz prethodnih publikacija, neka su pak tiskana sa skraćenjima na koja se uopće ne upozorava (npr. pismo I. Raiću), dok je nemalen broj od ranije poznatih i odreda važnih pisama posve izostao. Tako nisu uvrštena rana Krležina pisma iz Duge Rijeke upućena povodom pripremane izvedbe Galicije zagrebačkoj kazališnoj upravi 1920. i 1921, pisma M. Ristiću od 10. i 27. III. 1934, te ono iz ožujka 1941, koje je od iznimne važnosti za ocjenu njihovih relacija u doba uoči rata, pa pismo M. Bogdanoviću iz ožujka 1934. o uređivanju Danas a, što su samo najuočljiviji primjeri, nikako potpun popis. Otegotna je činjenica što ta knjiga nije izuzetak, jer se slične zamjerke mogu uputiti i ediciji u cjelini, iz koje je izostao popriličan niz Krležinih poznatih objavljenih tekstova (npr. Ivo Andrić: Ех Ponto /1918/, Crno-žuti skandal /1918/, U predvečerje /1919/, Na adresu gđe Kveder /1919/, Ljubav ptica /1926/, Riječki govor /1952/, Vladimir Čerina /1956/, Varijacije na muzičke teme /1959/, Meštrović Ivan /1964/, Izlet u Istru /1965/, Ukleta stvarnost /1973/), intervjua i izjava tiskanih u dnevnim publikacijama (npr. Vreme, 25. I. 1931, Vjesnik, 4. XI. 1945, Omladinska riječ, 1955, Pobjeda, 29. IX. i 2. X. 1966, Borba, 28. XI. 1966, Nova Makedonija, 31. XII. 1966, Večernji list, 27. XI. 1971, Vjesnik, 28. XI. 1971, Politika, 10. I. 1972, NIN, 28. II. 1972, Vjesnik, 7. III. 1972, Svijet, 7. VII. 1972), te za njegovu književnu biografiju ne baš nezanimljivih prijevoda (Kosztolányi Dezső: Uspomene na 23. maj devetstotinadvanajste godine /1922/ i A. V. Lunačarski: Oliver Cromwell /1934/). Suprotno tome, uvršten je kao Krležin rad izvorno bez potpisa objavljeni predgovor Pomorskoj enciklopediji, naslovljen Rana i melem vjekovima, a da za pripisano autorstvo nije pružena nikakva dokumentacija. Neki su tekstovi tiskani dvaput (npr. Varijacija o jednoj nesuvremenoj temi /1949/ koja je prvo izašla 1985. u svesku Putovanja. Sjećanja. Pogledi, a zatim ponovo 1988. u knjizi Gdje smo i kako smo), a neki i s »uljepšanim« naslovima (članak Staljinska pobjeda pod Moskvom /1946/ preimenovan je u Sovjetska pobjeda pod Moskvom). Razumljivi s obzirom na golem opseg tih Sabranih djela, a vjerojatno i objašnjivi kao posljedice ograničene autorove suradnje, navedeni propusti ipak u izvjesnoj mjeri problematiziraju praktičnu vrijednost izdanja koje je po polaznoj nakani trebalo Krležin opus donijeti u cjelovitu i redaktorski autoritativnu obuhvatu, ali to uz sve svoje inače iznimne kvalitete ipak nije doseglo, pa sinteza i nadalje ostaje kao izdavački i tekstološki izazov na koji tek treba odgovoriti.

God. 1958. u izdanju beogradske naklade »Nolit« K. objavljuje Izlet u Rusiju 1925, kao djelomičnu realizaciju sveska Ruske teme što ga je 1953. bio najavio u spomenutom »Zorinu« katalogu. S tom knjigom, koju je kao editio definitiva materijala svoje ruske problematike bez promjena ponovio u »Zori« i potom održao u svima kasnijim edicijama, započela je Krležina suradnja s tim izdavačem, koji je uskoro zatim pokrenuo izdanje Krležinih izabranih djela na ćirilici. U trinaestogodišnjem razdoblju, 1960-73. izašlo je ukupno sedam naslova u devet svezaka u kojima su predstavljena uglavnom ona djela što su, po procjeni autora i izdavača, bila aktualnija u svijesti javnog mnijenja (Glembajevi, Proza i drame /1960, 2. izd. 1965, 3. izd. 1970/, Deset krvavih godina /1961/, Na rubu pameti /1961/, Banket u Blitvi I-II /1961/ i III /1966/, Zastave I /Knjiga 1-2, 1969/ i II /Knjiga 3-4, 1969/, Hrvatski bog Mars /1973/ i Eseji /1973/). Unatoč tako ograničenu izboru, edicija nije ostala bez trajnijih vrijednosti: u 3. izd. knjige Glembajevi, naime, K. prvi put tiska nadopunu trećeg čina Lede, a uz taj novitet posebno je pripomenuti da su po njegovoj izričitoj želji u posljednji objavljeni svezak uvršteni eseji O stogodišnjici Baudelaireove smrti i Chestertonova knjiga o ortodoksiji. Takav dobar početak izdavanja izabranih djela nastavio se s dva petosveščana izbora koji su, za razliku od »Nolitova«, ostvareni bez piščeva neposredna sudjelovanja, te su u upravo oglednoj kombinaciji kritičke valorizacije i popularizatorske intencije prezentirali Krležino djelo iz aspekta njegove žanrovske slojevitosti. Prvi je za kolekciju Srpski i hrvatski pisci XX veka (zajedničko izdanje zagrebačkog »Naprijeda«, beogradske »Prosvete« i sarajevske »Svjetlosti«, 1966) priredio M. Matković, te obuhvaća sljedeće knjige: Poezija, Novele, Drame, Eseji - Studije - Putopisi i Dva romana, a drugi, za ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti (naklada Matice hrvatske i »Zore«, 1973), I. Frangeš, također u pet knjiga: Pan - Ulica u jesenje jutro - Pjesme - Balade Petrice Kerempuha, Izabrane novele, Povratak Filipa Latinovicza - Na rubu pameti. Michelangelo Buonarroti - Kraljevo - U logoru - Gospoda Glembajevi - Aretej i Eseji i putopisi. God. 1977. beogradsko izdavačko poduzeće »Sloboda« objavljuje u izboru i redakciji M. Lončara Izabrana djela Miroslava Krleže u deset knjiga s ovim pojedinačnim naslovima: Poezija - Balade Petrice Kerempuha, Hrvatski bog Mars - Hrvatska rapsodija - Galicija, Glembajevi, Povratak Filipa Latinovića, Na rubu pameti; Deset krvavih godina i drugi politički eseji; Banket u Blitvi I-III, Eseji I-II. Za to novo izdanje na ćirilici priređivač je obuhvaćene Krležine tekstove objavio u fonetskoj transkripciji, a uz Krležinu suglasnost integrirao je u tekst drame U logoru njezine dopune, postupivši pritom prema instrukcijama iz »Zorina« izdanja 1964, gdje su dopune prvi put bile objavljene. Lončar je, također s Krležinim odobrenjem, dramu preimenovao u Galicija, pod kojim je naslovom onda i pretiskana u sarajevskom izdanju Sabranih djela.

Kao najviše prevođeni hrvatski pisac, K. je doživio također znatno zanimanje stranih izdavača i za skupna izdanja svojih djela. Tako je izdavačka kuća »Stiasny« u Grazu 1962. posebnim katalogom Krleža bei »Stiasny« najavila izdanje njegovih izabranih djela na njemačkome i iste godine, kao prvu knjigu u toj ediciji objavila roman Na rubu pameti (Ohne mich). Za tom knjigom pojavilo se 1963. izdanje Banketa u Blitvi (Bankett in Blitwien I-III), pa Hrvatskog boga Marsa (Der kroatische Gott Mars) i drame Gospoda Glembajevi (Die Glembays), a već 1964. drame U agoniji (In Agonie), kao i prvoga enciklopedijskog izbora iz raznih Krležinih tekstova, naslovljenoga Europäisches Alphabet. S dvogodišnjim razmacima izlaze još dvije knjige: 1966. zbirka novela Tausend und ein Tod te 1968. drugi enciklopedijski izbor Politisches Alphabet, i tu publiciranje prestaje zbog izdavačeva financijskog bankrota izazvana drugim njegovim poslovima.

God. 1983. kuća »Athenäum« iz Frankfurta započinje novo njem. izdanje Krležinih izabranih djela, u čijem sklopu 1984. izlazi do tada češće objavljivani prijevod romana Povratak Filipa Latinovicza (Die Rückkehr des Filip Latinovicz), a do 1987. publicirano je još sedam knjiga, od kojih četiri pretiska svezaka što su se prvotno pojavili u nakladi »Stiasny«: Ohne mich, Bankett in Blitwien, Der kroatische Gott Mars i Tausend und ein Tod, dok tri nove donose prijevode Galicije (U logoru), Vučjaka i triju glembajevskih drama u zajedničkoj knjizi Galizien-Die Wolfsschlucht -Die Glembays - Leda - In Agonie, zatim Djetinjstva 1902-03 (Eine Kindheit in Agram) i, naposljetku, izbora eseja o likovnim i književnim temama - Essays.

Novosadska naklada »Forum« objavila je 1964-65. Krležina izabrana djela na madžarskome u osam svezaka: Povratak Filipa Latinovicza (Filip Latinovicz hazatérése), Glembajevi. Proza i drame (A Glembayak, Próza, Drámák), Poezija i Davni dani (Versek - Em-lékiratok), Novele (Elbeszélések); Izlet u Rusiju i Eseji (Kirándulás oroszországba - Esszék), te Zastave I-IV (Zászlók I-II). Edicija je također izašla u simultanom izdanju izdavačke kuće »Europa« u Budimpešti, s time što su svesci Povratak Filipa Latinovicza i Novele ušli u zajedničku knjigu pod dvojnim naslovom Filip Latinovicz hazatérése - Elbeszélések, u koju su usto uvrštene i neke glembajevske novele iz tu izostavljena »Forumova« sveska ove ciklusne proze.

Gotovo istovremeno s tim madž. izdanjima, »Státni nakladatelství krásné literatury s umeni« u Pragu (kasnije »Odeon«) započinje pod uredništvom D. Karpatskoga izdanje izabranih Krležinih djela na češkome - Spisy Miroslava Krleži. Kao prva knjiga 1965. objavljenje Hrvatski bog Mars, s dodatkom drame U logoru (Charvátsky buh Mars), zatim 1966. kompletna zbirka novela sastavljena prema »Zorinu« izdanju - Tisíc a jedna smrt, pa 1968. Glembajevi (Vrazi a falešní hráči). Zbog sovjetske intervencije u ČSSR-u 1968. izlaženje je prekinuto do 1975. kada se pojavljuje cjelovit prijevod Banketa u Blitvi I-III (Banket v Blitánii), a onda u višegodišnjim razmacima, prvo 1981. zajedničko izdanje romana Povratak Filipa Latinovicza i Na rubu pameti (Návrat Filipa Latinovicze - Na pokraji rozumu) i potom 1986. knjiga Legendy a Kalvarie, u kojoj su uz naslovne legende tiskani još prijevodi Vučjaka, Golgote i Areteja.

Izbor iz Krležinih djela objavljenje 1983. i na makedonskome jeziku, u izdanju skopskog poduzeća »Naša kniga«, a sastoji se od pet knjiga: Vrakanjeto na Filip Latinoviḱ, Drami (Vo agonija, Vo logorot, Kristofor Kolumbo), Esei, Poezija - Baladite na Petrica Kerempuh i Hrvatskiot bog Mars. Uzeta u cjelini, ta edicija pokazuje stvarnu Krležinu prisutnost u književnostima zemalja u kojima su objavljene, a valja ih pribrojiti i najvažnijim dosezima ukupne izdavačke povijesti njegova stvaranja.

LIT.: V. Bogdanov, Politička i moralna strana lijeve hajke na Krležu, Zagreb 1940; M. Ristić, Turpituda (reprint izdanje), Zagreb 1972; I. Očak, Pisma Miroslava Krleže u Koprivnicu, Podravski zbornik ’84, Koprivnica 1984; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; E. Čengić, Sudbina Krležinih sabranih i izabranih djela u knj. M. Krleža, Pisma, Sarajevo 1988; V. Bogišić, Sabrana djela M. Krleže, Danas, 13. IX. 1988; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, VI, Zagreb 1993.

D. Kap.