STIH

STIH. Kao uobičajeno izražajno sredstvo poezije, stih je desetljećima bio Krležina stvaralačka zadaća. Istodobno je bio i predmet piščevih intuitivnih poetičkih uvida i estetičkih vrednovanja. Malo je, međutim, privlačio Krležu onim svojim aspektima koji podliježu metričkoj analizi i racionalnoj kontroli.

K. spominje stih u mnogim svojim tekstovima različite vrstovne pripadnosti, a najčešće u pjesmama, gdje iskazi o stihu - uz one o drugim estetičkim fenomenima (»pjesma«, »poezija«, »rima«, »napjev«, »forma«, »glazba«) - figuriraju kao svojevrsni metaliterarni uvidi. U Krležinim je pjesmama riječ »stih« obično metonimija pjesništva, ali ne znači pjesništvo naprosto, nego neke njegove posebne kvalitete ili stanja u kojima snažno sudjeluje stih u užem smislu riječi zajedno sa svojim strukturalnim i zvukovnim obilježjima (formalni sklad, oblikovanost, blagoglasje).

Pojavni oblici pjesništva obilježeni skladom stihovne forme - i označivi metonimijom stiha - u Krležinim se pjesmama vrednuju kao vrhunski dosezi estetičke djelatnosti. Oni se dovode u vezu s izvorom inspiracije koji, u skladu s Krležinim estetičkim pogledima, jamči za vjerodostojnost i istinitost pjesničkoga iskaza (»Grozna i tiha sila stihove sije«, Stih), a pripisuje im se i sposobnost da se nose sa suprotstavljenim silama buke i kaosa (»i Stih ne pozna bolove besmisla / O, romon to je bisernoga čisla«, »U Stihu nema ludila jer stih je mir«, »jer Stih nije magla što se puši«, Duga stiha). Ponegdje se, pak, pod riječju »stih« ima na umu pretpostavljeni višak značenja i uvida koji poeziju odlikuje u odnosu na ostale književne forme (»Samo se stihom može reći to«, Evropa godine tisuću devet stotina četrdeset i druge).

Bez obzira na semantičku iznijansiranost, pojam stiha u Krležinim pjesničkim iskazima uvijek je predmet intuitivnih spoznajnih radnja, što je, s obzirom na kontekst, i prirodno. Dojam je, međutim, da se u Krleže ukupni odnos prema stihu, uključujući i praktični stihotvorački posao, temeljio na intuiciji, ostajući trajno ispod razine analitičke i proceduralne racionalnosti. Istina, K. je često pisao slobodnim stihom, koji se ne ravna prema unaprijed zacrtanim stihovnim shemama, pa oslobađa od potrebe za racionalnom kontrolom. Ali, on je ispjevao i cijele cikluse za koje se naslućuje da su željeli biti napisani vezanim stihom, pa utoliko podliježu metričkoj provjeri.

Da se K. u mnogim svojim pjesmama pokušavao služiti metrički regularnim stihom, vjerujući zacijelo da to i čini, zaključuje se po strofičkoj formi dotičnih pjesama, po tragovima tuđih utjecaja i po nesigurnoj prisutnosti metričke sheme u njima. Kao pokušaje na crti regularne verzifikacije bilo bi logično tumačiti sljedeće cikluse: matoševske pjesme iz rane rukoveti Fantaisie musicale, zatim niz strofički organiziranih pjesama iz zbirki Knjiga pjesama i Pjesme u tmini, a zacijelo i Balada Petrice Kerempuha, gdje pjesnik nepreciznom evokacijom starih stihova (osmerac, dvanaesterac) pokušava pridonijeti željenoj starokajkavskoj patini. Nadalje, vezani bi stih bio prirodan i u lirskim pastišima što ih je K. umetao u svoja pripovjedna i dramska djela te ih stavljao u usta likovima za koje je normalno pretpostaviti da bi se pri pisanju pjesama služili vezanim stihom (Pierrot iz Maskerate, ilirac vitez Pisskóczi iz proze o Glembajevima, Aladár Lukács-Knobel iz I. knjige Zastava, blatvijski »neoklasični bard« Blatnicki iz Banketa u Blitvi, lik Bernarda iz scenarija za Put u raj). Napokon, valja pretpostaviti da je stih imao biti regularan i u Krležinim prepjevima njemačkih simbolista i ekspresionista (Rilke, George, van Hoddis, Heym), koji su se sami služili vezanim stihom. Činjenica da i u spomenutim kontekstima izostaju uredne stihovne sheme vjerojatno nije u vezi s Krležinim verlibrističkim iskustvima. Pravi će joj razlog prije biti iracionalizam Krležina odnosa prema stihu i odgovarajuća nedostatnost njegove metričke kompetencije.

Krležina metrička kompetencija ne doimlje se uvijek jednako nepotpunom. Njezini padovi ispod normalne razine ovise o različitosti metara i verzifikacijskih sustava u kojima se ona okušava. U doba kad je K. počeo pisati pjesme, u hrvatskom je pjesništvu već dulje vrijeme vladala akcenatska verzifikacija, pretežno u formi akcenatsko-silabičkih metara, a uz povremene pojave tonskoga (»dionoga«) stiha. Uz to je većina pjesnika imala u uhu i zvuk narodnoga silabičkog stiha, osobito deseterca 4+6, kojim su se neki i služili, bilo kao normalnim stihom, bilo kao predloškom folklorističke stilizacije pjesničkih tekstova. I K. je pokušavao pisati svim spomenutim stihovima, postižući pritom različite rezultate. Razmjerno mu je dobro išao silabički deseterac, kojim se, ipak, poslužio samo u satiričkoj pjesmi Zalajala kuja povrh Slunja iz članka Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu i u nekoliko pjesničkih pastiša iz Banketa u Blitvi (»Zviznu sablja, pade blatvi glava«). Jedna njegova mladenačka pjesma naknadno objavljena u Davnim danima (U posudi) pokazuje da mu je znao uspjeti i jednostavniji tonski stih, što potvrđuju i neka mjesta iz Simfonija kao i prve strofe poznate pjesme Na trgu svetoga Marka. Naprotiv, tonski elegični distih iz Banketa u Blitvi (pripisan »bardu Blatnickom«) ima prekobrojne slogove u stopama iza cezure i na završetku pentametarskoga retka. Najmanja je, međutim, vjerojatnost ispravnih redaka u pjesmama za koje se može pretpostaviti da polaze od akcenatskosilabičkih metara (većina pjesama iz Davnih dana i mnogo njih iz Pjesama u tmini). U pjesmama koje teže, na primjer, jampskom jedanaestercu ili trohejskom dvanaestercu iz retka u redak oscilira broj slogova, cezura se pomiče, uzlazni i silazni ritam nepredvidljivo se izmjenjuju jedan s drugim ili s aritmičnim pasažima, a u pojedinim recima zna iznenaditi i napredviđena pojava trodobne ritmičke mjere svojstvene tonskom stihu.

Proizvode Krležinih pokušaja s vezanim stihom, bez obzira na njihovu formalnu nedorečenost, koja ih objektivno približava slobodnom stihu, valja lučiti od pravih slobodnih stihova kakvima su ispjevane Simfonije i veći dio »ratne lirike«. Nema dvojbe da je sam autor pravio razliku među dvjema vrstama stihova, smatrajući jedne manje ili više tradicionalnima i podobnima za lirske pjesme okrenute književnoj prošlosti, a druge nestandardnima i podobnima za pjesme inovativnoga karaktera. Osim toga, stihovi zamišljeni kao regularni obično su vezani u strofe s koliko-toliko ustaljenim rasporedom rima (često i u sonetnu formu), a broj slogova u njima oscilira u manjem rasponu. Napokon, Krležini tobožnji vezani stihovi, premda krše osnovne formalne parametre (izosilabičnost, izometriju, pravilo cezure), pod prepoznatljivim su utjecajem metrički uzorne poezije: u tonskim stihovima iz Davnih dana prepoznaje se Vidrićev utjecaj, tonski reci zamiješani među slobodne stihove Simfonija odaju utjecaj Vidrićev i Nazorov, pokušaji s akcenatsko-silabičkim metrima oslanjaju se uglavnom na Matoševu liriku, a Balade izdaleka slijede stihove stare kajkavske književnosti.

Bolje se, nego pri pokušajima nadovezivanja na tradicije hrvatskoga vezanoga stiha, snalazio K. na području slobodnoga stiha. Iracionalizam njegova odnosa prema stihu tu ne samo što nije smetao nego je bio i poticajan. Osim toga, labav okvir verlibrističkih pjesama otvorio je Krleži mogućnost da uz oslon na tehnike vezanoga stiha, kojima se inače nije uspijevao služiti s potrebnom dosljednošću, postigne zanimljive »mjesne« efekte, bilo ritmičke ili eufoničke.

Krležin slobodni stih čuva u većini svojih pojava nekoliko osnovnih obilježja koja ga čine prepoznatljivim u kompleksu hrvatskoga verlibrizma između moderne i avangarde: on je pretežno rimovan (naravno, ne stalnom rimom, nego slučajnom i razbacanom), ponegdje se oslanja na ritmiku vezanoga stiha, intonacija mu je uglavnom povišena, često i ekstatična, a dikcija je naglašeno poetska i artificijelna, obilježena gustom upotrebom figura ponavljanja (paralelizam, anafora), koje kadšto nastupaju kao sekundarni ritmički signali. S druge strane, K. se slobodnim stihom služio u većem vremenskom rasponu, u pjesmama različitih vrstovnih obilježja i po crti različitih estetičkih ideala, pa je u njegovu formalno-grafičku fizionomiju unosio i određene izmjene. Najznatnije promjene, koje se možda mogu smatrati i tipološki relevantnima, zahvatile su Krležin slobodni stih u posljednjim godinama I. svj. rata. Na dvjema stranama te vremenske granice ostaju - svaki sa svojom varijantom slobodnoga stiha - dva velika kruga Krležine poezije: Simfonije i »ratna lirika«.

Stih Simfonija - što je u skladu s »glazbenim« nadahnućem ciklusa i s njegovom oratorijskom formom - obilježen je čestim zgusnućima ritma i eufonije, a povremeno se približava i regularnim stihovima, tonskima ili akcenatsko-silabičkima. Ritmički je vrlo promjenljiv, jer se stalno kreće između viših i nižih stupnjeva ritmičke ustrojenosti i između različitih ritmičkih mjera. Po mnogostrukosti njegovih ritama zaključuje se da je bio zamišljen kao pokušaj nadmašivanja vezanoga stiha, a ne kao njegova negacija, što se dobro slaže s izrazitim esteticizmom većine Simfonija. U svijetu umjetničkih oblika kasnoga XIX. i ranoga XX. st. najbliža su mu analogija rastezljivi ritmi kasnoromantičnih i impresionističkih glazbenih djela (Wagner, Strauss, Debussy).

Od stiha Simfonija stih »ratne lirike« (Pjesme I, II, III, Lirika, Knjiga lirike) odvaja se prosječno nižim stupnjem ritmičke organiziranosti, manjkom eufonije i prorijeđenom rimom. Nadahnuće mu nije glazbeno, nego retoričko, što odgovara komunikacijskoj formi »ratnih« pjesama, koje često simuliraju tradicionalne govorničke geste poput apostrofe, lamentacije, laudacije, vituperacije ili navještenja. U pjesmama u kojima ide zajedno sa slobodno interpretiranim kršćanskim motivima, stih »ratne lirike« zna zazvučati slično biblijskom versetu. Drukčije nego stihu Simfonija, svojstven mu je znatan negacijski potencijal, koji uključuje kritiku tradicionalnoga pjesništva i njegova odnosa prema stihu i formi.

Pri razlikovanju varijanata Krležina slobodnoga stiha valja ipak voditi računa da granica među njima nije oštra: na anticipacije nemelodioznoga stiha ratne lirike nailazi se već u nekima od Simfonija, a esteticistička se verzifikacija Simfonija prenosi u niz pjesama iz »ratne lirike«. Kadšto se dvije koncepcije slobodnoga stiha susreću i pretapaju u istoj pjesmi.

Razdoblju Krležina verlibrizma prethodila su nastojanja oko formalno strožih stihova, a slična su ga nastojanja i zaključila. Prema tome, ukupan razvoj Krležina stihotvorstva vodi od neostvarenoga vezanog stiha mladenačke lirike (pjesme iz Davnih dana) preko verlibrizma Simfonija i »ratne lirike« do stiha kasnih zbirki (Knjiga pjesama, Pjesme u tmini, Balade Petrice Kerempuha), u kojem - opet samo u naznakama - uskrsavaju domaći tradicionalni metri.

Krležin stih, u ukupnosti svojih razvojnih faza i pojavnih oblika, važan je i zamjetljiv dio novije hrvatske verzifikacije. Stih Simfonija ističe se u gotovo stoljetnoj povijesti hrvatskoga verlibrizma jedinstvenim obiljem ritmičko-eufonijskih efekata. »Ratna lirika« ispjevana je stihom koji smisleno prati njezine turobne teme i tipične govorne moduse. Napokon, ni Krležini uporni pokušaji s vezanim stihom nisu bez umjetničkoga opravdanja, a pripada im i odgovarajuće mjesto u razvoju novijega hrvatskog stiha. Negativna određenja koja se ne mogu izbjeći pri njihovu opisu imaju isključivo metričko značenje, pa iz njih ne treba da se izvode estetički prigovori. Nedovršenost stiha u mnogim se Krležinim pjesmama dobro slaže s kakvoćom drugih slojeva književne strukture (npr. s povišenom intonacijom, s otvorenom kompozicijom), dok se na razini cijeloga opusa podudara s vitalističko-intuicionističkom komponentom pjesnikove estetike, koja pisanje pjesama radije povjerava instinktu i osjećajima nego znanju i razumu. Osim toga, Krležin nesigurni vezani stih zanimljiv je i kao pojava iz epohe hrvatskoga pjesništva koja je ostala obilježena prijelazom s pravilnih metričkih oblika na slobodni stih i dugoročnim zaboravom tradicionalnih stihotvoračkih tehnika.

BIBL. M. K.: Moja ratna lirika, Savremena stvarnost, 1933, 2.

LIT.: A. Stamać, Ambijenti Krležine lirike, Republika, 1973, 9; S. Petrović, Stih A. B. Šimića i pitanje o komparativnoj tipologiji slobodnog stiha, Croatica, 1976, 7-8; Z. Kravar, Krležina i Ujevićeva misaona lirika, ibid., 1980-81, 15-16; P. Pavličić, Krležine simfonije kao dramski tekstovi, u knj. Stih u drami & drama u stihu, Zagreb 1985; Z. Kravar, Vitalistički sindrom kao konstanta Krležine lirike, Petnaest dana, 1990, 3.

Zo. Kr.