VOJNOVIĆ, Ivo

traži dalje ...

VOJNOVIĆ, Ivo, književnik (Dubrovnik, 9. X. 1857 - Beograd, 30. VIII. 1929). Gimnaziju završio u Splitu, a studij prava u Beču i Zagrebu. Nakon prekida činovničke karijere (otpušten iz službe bez prava na mirovinu), dramaturg je HNK u Zagrebu (1907-11), a zatim slobodni pisac; 1914-17. u zatočeništvu i internaciji (zbog privrženosti jugoslavenskim idejama). Nakon rata odlazi u Francusku, tražeći lijeka očnoj bolesti, a od 1922. živi u Dubrovniku. Pred smrt odlazi u Beograd, gdje je smješten u bolnicu. Prvim književnim radovima nadovezuje se na realistička i naturalistička strujanja (novele Geranijum, 1880. i Ksanta, 1886; drame Psyche, 1889. i Ekvinocijo, 1895), dok se Lapadskim sonetima (1892-98) i dramskim ciklusom Dubrovačka trilogija (1900-03) približava simbolizmu. U kasnijim dramama (Smrt majke Jugovića, 1907; Gospođa sa suncokretom, 1912; Lazarovo vaskrsenje, 1913; Imperatrix, 1919; Maškarate ispod kuplja, 1925; Prolog nenapisane drame, 1929) priklanja se različitim modernističkim stilovima (simbolizam, neoromantika, secesija), inscenira jugonacionalističke mitove, a kadšto primjenjuje i umjereno inovativne dramske tehnike.

Ističe se - uz Matoša i Kranjčevića - u skupini hrvatskih pisaca koji se spominju u Krležinim književnokritičkim i memoarskim tekstovima. Razloge valja vidjeti u tome što je njegova djelatnost pokrivala područje za koje je K. bio životno zainteresiran: u doba prve Krležine afirmacije, za koju je bilo zamišljeno da se odvija i kroz kazalište, Vojnović je bio popularan dramski pisac, a održao se na hrvatskim i jugoslavenskim pozornicama i u doba Krležinih kazališnih uspjeha. Osim toga, Vojnović se nakon Dubrovačke trilogije - podjednako kao dramatičar (Smrt majke Jugovića) i kao publicist (Akordi posvećeni Ivanu Meštroviću, 1909) - okrenuo serbofilski orijentiranu jugonacionalizmu, zauzevši istaknuto mjesto u pokretu u vezi s kojim se i mladi K. počeo vrlo rano politički očitovati, i to dvoznačno, istodobnim prihvaćanjem i odbijanjem.

Krležino neizbježno zanimanje za Vojnovića u kratkom je početnom razdoblju imalo oblik priznavanja i selektivna nasljedovanja. O tome, doduše, ne svjedoče njegovi tadašnji memoarski i esejistički tekstovi (iznimka su neka mjesta iz novinskoga članka Jedna dekorativna laž), nego naknadni osvrti. Ubrzo je, međutim, Krležina percepcija Vojnovića kao prethodnika i uzora ustupila mjesto sve odrešitijem kritičkom stavu, koji se povremeno obnavljao, a prenio se i u doba nakon II. svj. rata, doživjevši kasni klimaks u članku O našem dramskom repertoaru. Dapače, dok je K. o većini domaćih pisaca koje je osporavao u ranom prevratničkom razdoblju (Davni dani, Plamen, Hrvatska književna laž, Književna republika) periodički ili naknadno mijenjao mišljenja (Matoš, Wiesner, Gjalski), prema Vojnoviću se do kraja odnosio negativno. Čak ni kasna priznanja ranih utjecaja ne otvaraju put revalorizaciji.

Krležina naklonost prema Vojnovićevim dramama bila je kratka vijeka, a iskazi u kojima se ona naknadno priznaje (Uvod prije čitanja drame »U agoniji« u Osijeku 12. IV. 1928; Fragmenti dnevnika iz godine 1942; Zapisi sa Tržiča; P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom) jednodušno je relativiraju i ograničuju na stilsko-izražajnu stranu Vojnovićeva djela (u Uvodu prije čitanja drame »U agoniji« stoji da se od Vojnovića moglo naučiti »nešto retorike«, a u Fragmentima dnevnika govori se o »magnetskom« djelovanju njegova stila). Prolazno oduševljenje Vojnovićem kasni K. racionalizira kao zavedenost i posljedicu mladenačkoga neiskustva (»onaj njegov Bucentoro u Gospođi sa suncokretom zaveo me te sam i ja nastojao da patetično obojim svoje scenarije«, Zapisi sa Tržiča; »ja sam bezazleno podlegao Vojnovićevim fanfaronatama«, Razgovori s Miroslavom Krležom).

Prema kronologiji Davnih dana najraniji bi Krležin kritičan iskaz o Vojnoviću bio pasus iz dnevničkoga zapisa od 2. VI. 1916 (gdje se, u okviru »Razgovora o Imperatrix Ive Vojnovića s Georgijem [= Đuro Cvijić]«, iznosi pretpostavka da Vojnović u glavnom liku drame alegorizira sudbinu austrijske carice Elizabete, s »namjerom da se [...] domogne austrijske kandidature za Nobelovu nagradu«). Bolje je, ipak, kao prvo pravo Krležino očitovanje o Vojnoviću uzeti kompleksan članak Jedna dekorativna laž iz 1917, jer je »razgovor« iz Davnih dana kratak i dvojbene autentičnosti (K. u članku Ivo Vojnović iz 1924. tvrdi da je za austrofilski sadržaj u Imperatrix doznao nakon 1917). Dekorativna laž nije iskaz o Vojnoviću dramatiku, nego komentar uz proslavu piščeve 60. obljetnice, koja je održana u listopadu 1917. u zagrebačkom HNK (uz prigodnu izvedbu Ekvinocija). Članak se ne bavi Vojnovićevim djelom (K. samo usput tvrdi da do njega »mnogo drži«), nego nastoji iznijeti na vidjelo dubinsku neistinitost proslave kojom »bijeli Zagreb« (za Krležu nedvojbeno austrofilski ambijent) slavi jugonacionalista Vojnovića. Sam je Vojnović na meti zato što se »zanosi praznim pljeskom Zagreba«. Po kritičkoj usmjerenosti Dekorativna laž - kao tekst i kao doživljaj - anticipira Krležin prosvjed na čajanci u čast srpske vojske u studenom 1918, opisan u tekstu Pijana novembarska noć 1918: u oba se slučaja »Zagrebu«, tj. nekadašnjim austrofilima, poriče pravo na manipulaciju jugoslavenstvom.

Najavivši promjenu odnosa prema Vojnoviću već u Hrvatskoj književnoj laži (»Što će nama danas pjesme o propaloj legendi na Jadranu«), K. se svestranije pozabavio njegovim dramama u vrlo kritičnu članku Ivo Vojnović (1924), gdje je, na podlozi široko izloženih estetičkih ideja o zakonitostima dramskoga i književnoga stvaralaštva, pripisao Vojnoviću »disproporcionalno baroknu ornamentiku«, »jezik recitatorski plitak«, a porekao mu »elementarnost« i »doživljaj«. Premda se za dio prigovora naslućuje da ciljaju na Vojnovićeve drame koje se i inače smatraju slabijima (Smrt majke Jugovića, Gospođa sa suncokretom), K. ne ostavlja dvojbe da se njegova kritika, premda u nešto manjoj mjeri, odnosi i na jezgru Vojnovićeva opusa (na Dubrovačku trilogiju): »propada Grad i u njemu familije kneževske; i zapada sunce, i suton je, i žene prodavaju mlijeko. Sordinantna nota koja stalno računa sa dirljivošću starih gospođica«.

Isključivo je pak Dubrovačka trilogija predmet kritike u eseju O našem dramskom repertoaru (1948). Dok članak Ivo Vojnović svojom retoričkom formom stvara dojam pogleda odozgo (kao da kritičar s viškom samosvijesti i književne kulture ocjenjuje radove slabijega pisca), u Našem dramskom repertoaru K. pokušava osporiti Vojnovića fikcijom pogleda odozdo, jednostrano se koncentrirajući na društvene odnose imanentne prizorima Trilogije, pri čemu kao točku gledišta uzimlje poziciju nižih likova (»sve što u ovoj komediji predstavlja hrvatski puk, nemoćno je i scenski pasivno do toga stepena te uznemiruje svakog gledaoca kome ukus nije pokvaren umišljenim plavokrvnim bečkim ili venecijanskim snobizmom«).

Usputni negativni sudovi o Vojnovićevu dramskom djelu nalaze se u još mnogim Krležinim memoarskim i esejističkim tekstovima (Dnevnici, Lirika Ljube Wiesnera, Dragutin Domjanić, Pijana novembarska noć 1918, O nekim problemima Enciklopedije, Djetinjstvo), a kadšto i u kratkim kronikalnim bilješkama iz Književne republike (O prijateljima »Književne republike«, Podvorenje Ivi Vojnoviću). Širok je i raspon stajališta s kojih K. osporava Vojnovićev teatar: u podlozi negacije izrečene u Hrvatskoj književnoj laži naslućuje se poetika aktivističkoga ekspresionizma, u članku iz 1924. kritika počiva na koncepciji dramskoga stvaralaštva usporedivoj s onom koja se naslućuje u pozadini Krležinih zrelijih drama (Vučjak, U logoru, ciklus o Glembajevima), dok »pogled odozdo«, prakticiran u Našem dramskom repertoaru, stoji u suglasju s duhom ranoga jugoslavenskog socijalizma, ali i s Krležinom lijevom orijentacijom uopće kao i s njegovim pozitivnim odnosom prema pučkoj kulturi (»socijalnu borniranost« i »plavokrvni snobizam« prigovarao je K. Vojnovićevoj Trilogiji već u međuratnom razdoblju, u eseju o Domjaniću). Naslućuje se, međutim, da je Krležina kritika Vojnovićevih drama u svim fazama crpila svoju snagu, osim iz estetičkih argumenata, i iz konkurentskoga odnosa dvaju pisaca i njihovih opusa.

Osporavajući Vojnovića kao dramskoga autora, K. je često uzimao na metu i njegovu javnu osobu. Nije se pritom ustezao ni od ponavljanja glasina što ih je o Vojnoviću (o razlozima njegova otpuštanja iz austrijske službe, o dvojbenosti njegova plemićkoga naslova i si.) širio austrijski i jugoslavenski tisak. I jaki Krležin angažman u »špijunskoj aferi« Luja Vojnovića (Književna republika, 1924-25) više je puta dao povoda da se obnove negativni sudovi o autoru Dubrovačke trilogije. Napokon, Vojnović je izazivao Krležinu kritiku i svojim ideološkim iskazima. U početku je K. njegovu jugonacionalističku orijentaciju promatrao blagonaklono, a zazoma mu je postala 20-ih godina, kad je u suočenju sa stvarnošću nove države revidirao predratne stavove. Stoga se Vojnović - opet u negativnu kontekstu - spominje u ključnom Krležinu članku o vidovdanskoj ideologiji (O Ivanu Meštroviću, 1928). Vojnovićev pak intervju Slobodnoj tribuni iz 1926, premda se u njemu pisac pokazao iznenađujuće osjetljivim na disfunkcije novoga političkog sistema i sposobnim za korekciju nekadašnjih nazora, izazvao je Krležin kritički komentar (Ivo Vojnović postao je anarhista, 1927) vjerojatno svojim nepovoljnim sudovima o ruskoj revoluciji.

LIT.: S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; V. Bogišić, Talijanski korzet Ive Vojnovića. Krleža i hrvatska književna tradicija, Oko, 24. III—7. IV. 1988; V. Visković, Krleža i tradicija, Književne novine, 1988, 749-750; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

VOJNOVIĆ, Ivo. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 27.12.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2269>.