ŽMEGAČ, Viktor

traži dalje ...

ŽMEGAČ, Viktor, germanist i književni povjesničar (Slatina, 21. III. 1929). Gimnaziju pohađao u Virovitici i Osijeku, studij germanistike u Göttingenu i u Zagrebu. Doktorirao 1959, a od 1971. redoviti profesor za njemačku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Gostovao kao profesor u Njemačkoj i Austriji. Član HAZU i Saske akademije te znanstvenog društva Academia Europaea u Londonu. Glavni urednik Umjetnosti riječi i član savjeta nekih inozemnih časopisa. Dobitnik većeg broja hrvatskih i inozemnih nagrada (među njima i Herderove i Humboldtove). Premda je međunarodni ugled stekao prije svega kao germanist, znanstvenik je široke i temeljite naobrazbe, podjednako dobro obaviješten u francuskoj, engleskoj i hrvatskoj književnosti, u glazbi i u slikarstvu, u filozofiji i humanističkim znanostima. Objavljuje na hrvatskom i njemačkom, a prevođenje i na talijanski jezik. Važnija djela: Die Musik im Schaffen Thomas Manns, 1959; Kunst und Wirklichkeit, 1969; Književno stvaralaštvo i povijest društva, 1976; Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart (urednik i koautor, 3 sveska, 1978-84); Književnost i zbilja, 1982; Istina fikcije, 1982; Težišta modernizma, 1986; Povijesna poetika romana, 1987; Der europäische Roman, 1990; Tradition und Innovation, 1993; Književnost i filozofija povijesti, 1994; Duh impresionizma i secesije, 1996; Bečka moderna, 1998.

Žmegačev interes za Krležu datira odrana, njegovi su prvi važniji radovi o piscu objavljeni još 60-ih godina, ali se kao prvi veliki proboj u korpus krležologije može označiti komparatistička knjiga studija Krležini evropski obzori (1986). U njoj autor preraspoređuje dotadašnje vrijednosne naglaske u Krležinu opusu premještajući ih na dnevničku prozu, na rane dramske tekstove te na »apokrifnu« dramu Lutke uklopljenu u Banket u Blitvi. No i ondje gdje se bavi dokazanim vrijednostima, kao u poglavljima o Baladama i Filipu Latinoviczu, on polemički intervenira u dotadašnju raspravu ispravcima, nadopunama, produbljavanjima argumentacije ili pak potpunom rekontekstualizacijom odnosnih tekstova. Pritom se najčešće služi opsežnim povijesno-poetičkim rekonstrukcijama u kojima ustanovljuje europski izvor pojedine generičke, topičke ili motivske tradicije da bi je zatim, prateći na širokom planu njezinu unutarnju mijenu, doveo do odgovarajućega analitičkog predloška. U raščlambi pak samoga predloška evocira radi rasvjetljavanja pojedinih njegovih mjesta ne samo raznolike književne već i relevantne publicističke (npr. Weininger), znanstvene (npr. Mach) ili filozofijske tekstove (npr. Nietzsche).

Glavnim se rezultatom takvih unakrsnih poredbenih pretraga može držati uvid da je zapravo tek K. nadoknadio kašnjenje hrvatske književnosti za velikim europskim književnostima jer se njegov duhovni obzor oblikovao u dosluhu poglavito s europskom modernom kulturom (a manje s domaćim prilikama). No to Krležu, kao uvjerena protivnika umjetničkih grupacija i gorljiva zagovornika stvaralačke individualnosti, nipošto nije učinilo epigonom ili nekritičnim eklektikom. Njegov je modernizam naime bio intuitivan, življen, a ne importiran i oponašan i zato ga je, po izričitu Žmegačevu sudu, znatno bolje istraživati u književnim nego u deklarativnim tekstovima. Upuštajući se u pomnjivu raščlambu njihovih izabranih ulomaka, on prepoznaje kao temeljna razlikovna obilježja Krležina modernizma: motrenje zbilje očima umjetnosti, a umjetnosti očima zbilje; modalno-žanrovsko-diskurzivnu hibridnost tekstova (odn. njihov »sinkretičan«, »sintetičan« ili »totalan« značaj); poliperspektivizam, načelo proturječja ili »dvostruku optiku«; te kaleidoskopičnost, anakroničnost odn. istovremenost neistovremenog.

U inače raznorodnom sklopu modernističkih ideja, K. je bio bliže introspektivnoj impresionističkoj struji koja je zadržala razgradnju u sferi percepcije te je prije svega u njoj ostvarivala karakterističan »efekt potuđivanja«. Ali kriza smisla nastala takvom disocijacijom identiteta, i to kako promatračkog subjekta tako i promatranih stvari, ne vodi Krležu (za razliku od Nietzschea) u ekstatičan osjećaj slobode, već (slično kao Prousta ili samoga Žmegača) u povijesnu potragu za pronalaženjem izgubljenog smisla. Budući da je sadašnjost jedino nataložena prošlost, onaj tko vlada korijenima (= povijesnim pamćenjem), moći će o sebi i drugima misliti »jasnije« i »logičnije«, a to znači zadržati nad suvremenicima prednost prosvjetiteljske distance. Nije dakle bez razloga to što Žmegač zove Krležu »motriteljem u glumištu života« (1993).

Posrijedi su konstante Krležine umjetnosti koje su za njegova života podlijegale jedino variranju jer Žmegač odbija »razvojnu«, »hijerarhijsku« koncepciju Krležina stvaralačkog puta. Ona je uostalom protivna i Krležinu razumijevanju povijesti koje je bliže cikličkoj nego evolucijskoj paradigmi pri čemu je također »prepoznatljiv kontinuitet koji spaja nazore književnog početnika s pogledima i raspoloženjima kasnoga životnog razdoblja«. Žmegač (1994) rekonstruira tu koncepciju kao istodobno opiranje lijevim i desnim dogmama, svim oblicima determinizma i fatalizma i uopće gotovih odgovora, koji po samoj svojoj naravi izazivaju nesnošljivost. Oni su svojim smjenjivanjem na »pozornici svijeta« jedina žalosna konstanta ljudske povijesti, njezina »moralna infrastruktura« čijoj se agresivnosti ne može umaknuti nikako drukčije doli razvijanjem vlastite estetične senzibilnosti. Usprkos neprestanom političkom angažmanu, K. je, zaključuje Žmegač, zapravo bio individualist i estet, što znači da je vjerovao jedino u mogućnost privremena individualnog izbavljenja u rijetkim trenucima djetinje intimne sreće.

Evokaciji takvih stanja posvećenje esej O tajnovitosti boja, mirisa i zvukova koji je K. uklopio u dnevničku prozu Izleta u Rusiju. Žmegač se njime podrobno pozabavio (Književni impresionizam, 1993) da bi pokazao Krležinu trajnu privrženost ljudskoj (djetinjoj) spontanosti do koje se u stanju sveopće dresure može doprijeti jedino estetičnim (a to za Krležu znači osjetilnim) doživljajem. Jedino je on vjeran psihofizičkom totalitetu čovjeka, simultanosti unutarnjih slika i pretapanju osjetilnih dojmova koje zapravo tvori nepatvoreno ljudsko iskustvo. No, tako je kompleksan estetični doživljaj, opet, u stanju izazvati jedino književnost jer samo ona njeguje specifične forme »generičke transpozicije« koje u ishodu proizvode sintetične, totalne tekstove: Gesamtkunstwerk. Taj Wagnerov pojam, što ga je u Krležinim evropskim obzorima uveo kao odrednicu Davnih dana, Žmegač u studijama iz Duha impresionizma (1993) izravno ili posredno rabi i za Maskeratu i Kraljevo. Namjera mu je upozoriti na neumorne srazove misaonih sustava, stilova i kodova koji onemogućavaju fiksiranje Krležinih dramskih tekstova bilo za mimetički ili artificijelni registar, tako da se oni »odbijaju spoznajno definirati pred gledateljem«. Zbog dvojbe koja se na svim razinama teksta stvara o temeljima i statusu komada, Žmegač naposljetku pripisuje neizvjesnost - Krležinoj umjetničkoj namjeri. Ali posrijedi može biti i značajka koja Krležinoj književnosti jamči najviši status u Žmegačevoj modernistički ustrojenoj aksiologiji.

BIBL. V. Ž.: Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; Književni impresionizam, Krležin fin de siècle, Ekspresionizam u pučkom stilu, u knj. Duh impresionizma i secesije, Zagreb 1993; Miroslav Krleža - motritelj u glumištu života, u knj. M. Krleža, Glumište života, Zagreb 1993 (izbor i predgovor V. Ž.); Europski kontekst Krležina shvaćanja povijesti, u knj. Književnost i filozofija povijesti, Zagreb 1994.

Vl. Bi.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993 - 1999.

Citiranje:

ŽMEGAČ, Viktor. Krležijana, (1993-99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 21.2.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/2314>.