Hrvatska rapsodija

»HRVATSKA RAPSODIJA«, lirska proza u dramskoj tehnici, djelomično objavljena u Savremeniku, 1917, 5, a potom kao naslovni tekst dviju različitih zbirki Krležinih radova (Hrvatska rapsodija, Zagreb 1918. i Zagreb 1921); tekst je pretiskan u Knjizi proze (Zagreb 1938), te potom uvršten u knjigu Hrvatski bog Mars (Zagreb 1946), pa se od tada drži sastavnim dijelom toga ciklusa.

Radnja teksta odvija se u pretrpanu vagonu trećeg razreda Madžarske državne željeznice, u svibnju 1917. Radi se o kolektivnoj ekspresionističkoj slici u kojoj nema cjelovitih psihološki razrađenih pojedinaca, nego je govor likova podređen ukupnoj tematskoj intenciji, simboličkoj slici Hrvatske, izmučene ratom, glađu, bolestima, sakaćenjem. Uz bogate didaskalije progovaraju nakratko likovi: sušičava žena, udovica, majka idiota, vojnici koji putuju s fronte ili na frontu, mornar, civil, starci, izgladnjeli Mujo. Miješaju se dobronamjerni savjeti i okrutni cinični postupci, a borbeni student i rezignirani student, umorni od raspravljanja o hrvatskoj ideji, jugoslavenskom problemu i smrtima u tuđini, spekuliraju o dolaženju Mesije, Hrvatskoga Genija. Dok vlak prolazi pokraj razlivenih voda, glasovi raspredaju o gospodarenju, o tlaci popova i žandara; pjeva se raskalašeno, moli, trguje, plače. U noći, iz crnog sanduka ustaje izgladnjeli, očupani, bijedni Hrvatski Genije u robijaškom odijelu, dok komedijaška družba - diplomati, mađioničari - smiruju narod. Vagon, međutim, pada pred noge čovjeku u crvenom talaru. Frontaši i Zakrinkani Sumnjivci žele pobacati komedijaše ili zaustaviti vlak ljudskim tijelima. Dok legioni mrtvih ratnika stupaju i viču, Genije »izbijen, izranjen, bolan, napaćen, gladan, proboden, rasječen, popljuvan, prezren« zaziva sunce. Vlak »ne juri više po tračnicama. Vijuga preko polja, oranica, razvaljuje seoca, pali požare, i sve gori... - to već i nije vlak, to je sjajni užareni komet, što svojom grimiznom sjajnom repinom pali i razara sve što dosegne.« Alegoričan je smisao nagovještaj revolucije, u skladu s velikim dijelom autorove lirike i publicistike iz godina ranih Simfonija i Plamena, u doba kad je polazeći od »kvantitativnih« dramskih kompozicija i stilskih postupaka suvremene evropske književnosti tražio odgovarajući izraz vlastitom svjetonazoru. Instruktivna je zato razlika između Hrvatske rapsodije i ostalih tekstova ciklusa Hrvatski bog Mars, u kojima nalazimo odgovarajuću sliku društva (konkretniju i analitičniju) bez orfičkih uzleta i kozmičke širine, koji su karakteristični za rapsodičku formu toga djela.

Hrvatska rapsodija izvedena je samo dva puta, u doba pojačanog zanimanja kazališta za Krležinu ranu dramatiku i provjere sceničnosti njegovih ekspresionističkih »vizija«; u Zenici ju je režirao Lj. Georgievski (Narodno pozorište, 1974), a u Zagrebu M. Međimorec (Zagrebačko kazalište mladih, 1975).

LIT.: B. Lazarević, Predratna i poratna pričanja, SKG, 1922, knj. V, br. 7; P. Jurišić, Miroslav Krleža: Hrvatska rapsodija, Kritika, 1922, 3; M. Bogdanović, Pripovetke Miroslava Krleže, SKG, 1922, knj. V, br. 2; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Sarajevo 1958; A. Flaker, Stilske formacije, Zagreb 1976, str. 272-273; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980.