Jerolim Miše

»JEROLIM MIŠE«, predgovor kataloga što ga je Krleža napisao 1968. za izložbu J. Miše u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu (citiran u Vjesniku, 21. XII. 1968), objavljen je i u katalogu izložbe održane 1970. u Galeriji umjetnina u Splitu. Počinje konstatacijom da se J. Miše nije priklonio ni jednoj od mnogobrojnih slikarskih napasti: »On prije svega ne slika napamet. Njegova paleta nije slatka, slike mu nisu obasjane nikakvim lirskim štimungom niti idejnom simbolikom; bilo kakva vrsta dekorativnog aranžmana koji se snobovski mijenja svake godine, slikarskom načinu Jerolima Miše daleka je i strana poput bilo koje moralističke ili propagandističke namjere.« Tvrdnju da Miše slika prirodu onako kako je vidi, K. potkrepljuje iskazom da je Miše naturalist u doslovnom smislu te riječi. Prisjećajući se tvrdoga euklidovskog oblikovanja od kojega se odvojio zbog slikanja atmosfere, ističe da je grafička dominanta jedno od najjačih sredstava J. Miše, a virtuozni crteži osebujni isto toliko rukopisom kao dubinom psihološkog poniranja u portretima. Analizirajući ih K. piše: »On otkriva tajnu pojedinih lica sitnicama; odsjajem stakla na naočarima, nekom sasvim skrivenom, gotovo nevidljivom, ali nadasve značajnom kretnjom, pritajenim smiješkom kao odrazom unutarnje vedrine ili turobnošću melankoličnog pogleda.« Nakon slobodne palete koju je Miše otkrio uoči I. svj. rata te lutanja oko uzora francuske kolorističke škole kojoj se odupro »nagonski po dubljem zakonu svoga karaktera«, K. spominje i njegova veristička platna koja uspoređuje s cinquecentističkom manirom L. Cranacha (portret Katarine Bora), naglašavajući da je Miše ustrajno tragao za vlastitim unutarnjim likom i za »autentičnim, iskrenim, individualnim izrazom, koji bi sam po sebi zavrijedio da ostane kao svjedočanstvo ne samo dara nego i čovjeka«.