Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog

»LAMENTACIJA O NAŠIM KNJIŽEVNIM PRILIKAMA U STILU TOMAŠA MIKLOUŠIĆA PLEBANUŠA STENJEVEČKOG«, polemički esej objavljen u Pečatu, 1939, 3. Osim dviju rečenica, uvodne i komentara dodana citatu T. Mikloušića u kojem se taj kajkavski pisac potužio na slab odaziv hrvatskih pretplatnika za njegovu knjigu Izbor iz dugovanj vsakovrstneh (1821), jer mu se javilo tek nešto više od stotinu zainteresiranih čitatelja, cijeli je esej napisan kajkavskim jezikom. Mikloušićeva tužaljka direktan je povod retoričkomu pitanju je li sto i dvadeset godina poslije, u vrijeme kada izlazi Pečat, išta bolje, pa je riječ očito o odnosu čitateljstva prema novome Krležinu časopisu, a ponajviše o njegovu kritičkom osporavanju i s »lijeve« i s »desne« strane. Inače, radi se o godini koja je prema S. Lasiću (Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982) »još jedna presudna godina u Krležinu životu«, godina definitivnog sloma njegovih političkih iluzija, razlaza s Partijom i sukoba na književnoj ljevici do kojega je došlo krajem te godine u Dijalektičkom antibarbarusu (Pečat, 1939, 8-9). Čitanje tog eseja neizbježno je u navedenome kontekstu jer je obračunu s ljevicom prethodio autorov obračun s književnom desnicom. Na to nas upućuje i Krležin polemički članak Gdje smo i kako smo iz Pečata u istome broju, u kojem je težište na osporavanju dijalektičkog verbalizma, no u oba je kritička teksta akcent na »ideologiziranoj« hrvatskoj književnosti i njezinu trajnom (ne)sluhu za vrijeme u kojem njezini pisci djeluju. U svojoj kajkavskoj lamentaciji K. pun žuči i ogorčenja nastavlja zapravo baladnu temu sudbine kajkavskog jezika i ilirskog pokreta koji ga je doslovce »zniščio«, a kritičkom se žestinom okomljuje na porazno stanje postilirske književnosti s prepoznatljivim tezama iz eseja Hrvatska književna laž što ga je dvadeset godina prije objavio u Plamenu (1919, 1). Predmetom je njegova žestoka osporavanja tzv. renesansa hrvatskog jezika čiji su žalostan proizvod pjesnici poput I. Trnskoga ili Đ. Arnolda, a najtragičniji rezultat otimanje materinske riječi kajkavskim krajevima i njihovo vraćanje u višestoljetni mrak, i to onaj iz vremena Janusa Pannoniusa. Asocijacija J. Pannoniusa povod je kratkoj kritičkoj eksplikaciji njegove sudbine i književnopovijesnog nemara spram te velike hrvatske pjesničke ličnosti koja je prave pjesničke muze dovela na naš prostor. Uzgredna je pri tome i asocijacija na Vramca čijim se kritičkim tekstom o zagrebačkim purgerima iz 1578, a koji su obilježeni kao neprijatelji i protivnici učenih i mudrih ljudi, očito aludira na suvremenu, osobnu sudbinu i dramu razočaranog autora. Jer, nemilim sudbinama davnih »lutoranjskih knigara, knigodrukara, postilaša i kalendraša« pridružuje se i sudbina suvremenog humanista, propovjednika vjere u čovjeka, lamentatora za Madridom i Pragom, po čemu se jasno označuje konkretan povijesni kontekst Pacellijeva i Einsteinova vremena u kojem je ljudski život još uvijek »sybillinska zganjka«. U okviru takva osobnog položaja, književnih prilika, diletantizma i verbalizma u književnosti, autor ponavlja svoju tezu i sliku iz balade Planetarijom o Riječi kao sinonimu istinske poezije, a koja se imperativno javlja kao ignis festivus, međutim to je svjetlo utrnuto mrakom kajkavskoga jezika kojemu po rezigniranoj pjesnikovoj objekciji više nema povratka iz dubokih tmina u koje je nasilno pokopan. Bogatim asocijacijama iz kajkavske književne baštine, pučkih gnoma, nasilno prekinute tradicije, autor neprekidno kontrastira suvremenu književnost, njezinu estetiku i poetiku dovodeći je do paroksizma, apsurda i totalne negacije u kojoj se lako prepoznaju i teze iz Krležina Predgovora »Podravskim motivima« Krste Hegedušića iz 1933, posebice one o tajni poezije i umjetnosti uopće što izvire iz tajnih, racionalno neobjašnjivih poriva i dubina. A među onima koji tu tajnu svojim znanjem i djelovanjem u hrvatskoj književnosti nikako ne mogu dokučiti našli su se izrijekom navedeni autorovi suvremenici, idejni, književni i estetski protivnici - F. Lukas, autor niza udžbenika i predsjednik Matice hrvatske, Lj. Maraković (Mrak i Marak!), književni kritičar, estetičar i polemičar, te publicist J. Šimrak (Šemrak!), suradnik Hrvatske straže i Hrvatskog naroda, imena kojih se češće pojavljuju u Krležinim polemikama, kritikama i obračunima. Međutim, završna autorova postavka po kojoj »reč poetska iz serca luckog govori, a s topom, regimentami i z bubnji niš nema niti igdar imala je ali bu« nije ipak upućena samo »desnici« nego istodobno i »ljevici« jer ako se pjesma ne može napisati bubanjem akcenata, a to je u ovom primjeru parodirana estetika tzv. građanske književnosti, ne može se napisati ni rikanjem topova i talambasima bubnjeva kako to propovijeda parodirana soc-poetika. Eruptivna leksikom i stilom, Krležina polemička lamentacija ilustrativna je takvom svojom slojevitošću, i za autorovu rezignaciju, ali i za njegovu osobnu eksplikaciju odnosa spram nekih aktualnih pitanja hrvatske književnosti, pojava i stanja u njoj.