Ljudi u tmini

»LJUDI U TMINI«, pjesma prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku, 1931, knj. XXXII, br. 3, pod zajedničkim naslovom Četiri pjesme, a zatim u Knjizi pjesama (Beograd 1931); kao dio ciklusa Ranjavi motivi objavljena je u Pjesmama u tmini (Zagreb 1937), a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Posvećena je J. Miši. Napisana je u obliku metrički neujednačena soneta s rimama abba/cddc/efe/egg.

Sonet se osniva na gradaciji pojedinačnoga ka općemu koje se konkretizira u očekivanu sonetnom obratu u posljednjoj strofi. Metaforom tmine u katrenima autor označuje konačnost ljudske egzistencije i malenkosti čovjeka. Ljudi su u pjesmi prikazani poput obezglavljenih krijesnica koje svijetle fosfornom trakom spajajući se u tmini. U njihovu svijetu vladaju slučaj i nemoćna ljudska mržnja. Svijet terceta, naprotiv, svijet je općega, beskonačnog carstva odakle tmina i proizlazi. Metaforom velikih slapova tmine što se »sa neba ruše« autor oslikava posredovanje između beskonačnoga i konačnoga. U posljednjem je tercetu orisana vječnost, ishodište ljudske spoznaje o konačnosti. Ona je ocrtana metaforom zvjezdanih vihora koji stoje na vrhu hijerarhijske ljestvice vrijednosti i iznad svega traju neosjetljivi na vrijeme. Za razliku od boja konačnosti koje su smeđe i uglavnom tamne, boje neograničenosti su zamamne, žute i modre.