Michelangelo Buonarroti

»MICHELANGELO BUONARROTI«, dramski tekst (jednočinka bez generičke oznake), prvi put tiskan u časopisu Plamen, 1919, l, 2 i 3, s posvetom slikaru Lj. Babiću. Od prvoga izdanja u knjizi (Legende, Zagreb 1933), ta posveta izostaje. Između prvotiska i izdanja u knjizi postoje neke manje razlike. Varijanta u Plamenu pisana je ekavicom, a tekst u Legendama ijekavicom. Što se tekstoloških zahvata i preinaka tiče, najvećim je dijelom riječ o proširivanju pojedinih replika i dodavanjima koja do maksimuma potenciraju odnos Michelangelo-Drugi. Inovacijama u varijanti iz 1933 (koja je i konačna verzija teksta), prošireni su i intenzivirani sljedeći motivi: svijet demonskoga i svijet božanskoga, problem Božje egzistencije i suprotstavljanje autoritetu vlasti. Jedina promjena u popisu osoba odnosi se na lik Žene iz prve varijante. U verziji iz 1933. replike Žene podijeljene su na tri osobe: Žena, Laura Beatrice i Vittoria Colonna. Drama je praizvedena u HNK u Zagrebu, 19. V. 1925 (redatelj B. Gavella, scenograf Lj. Babić, scenska glazba O. Jozefovič; kao Michelangelo nastupio je F. Sotošek, a Nepoznati i Papa bio je J. Papić). Od profesionalnih kazališta djelo su izveli Komorni teatar klasike iz Zagreba (redatelj A. Celio-Cega; premijera u Sisku 1973), Narodno pozorište Bosanske krajine iz Banje Luke (redatelj B. Jerković, 1974; gostovanje na Dubrovačkim ljetnim igrama 1975) i dramski ansambl Splitskog ljeta (redatelj Lj. Ristić, 1977). Ta izvedba u pogorjelu splitskom kazalištu emitirana je iste godine i na televizijskoj postaji Zagreb.

Prema Krležinim navodima (Legende, Zagreb 1933) drama je napisana 1918, o čemu potvrdu nalazimo i u Krležinim polemičkim člancima protiv J. Bacha u Plamenu te Bachovim tekstovima u Jugoslavenskoj njivi (1919). Prema tvrdnji S. Lasića, Michelangelo Buonarroti je u siječnju 1919. bio »u rukama glumaca HNK (ili čekao da im bude dostavljen)«, a kako je ravnatelj Drame i redatelj J. Bach uporno i nepopustljivo odbijao izvoditi Krležine mladenačke drame, autor je, kako se doznaje iz njegovih polemika, bio pripravan sam režirati djelo. Međutim, na poklade, 4. ožujka 1919. K. je za vrijeme izvedbe jednočinke Rod P. Pecije Petrovića u zagrebačkome HNK javno prosvjedovao protiv vulgarnosti toga djela, izjavivši da »takve stvari spadaju u peštanski Orfeum, a ne na scenu narodnoga kazališta« (Moj obračun s njima, Zagreb 1932). Sutradan je K. pismom obavijestio Bacha da odustaje od prikazivanja svoje drame, jer se »jučer, na fašnik, uvjerio (...) da je moj Michelangelo Buonarroti doista neizvediv u Vašem kazalištu. Neizvediv u potpunom značenju ove riječi. Prema tome odustajem od prikazivanja« (Plamen, 1919, 8). Bach je odmah odgovorio, polemičko se dopisivanje nastavilo, ali K. je ustrajao u odluci. Tako je ta drama kao prva Krležina drama iz ciklusa Legende došla na pozornicu tek za šest godina.

Tekst formalno nije podijeljen na slike i prizore, ali se ipak može govoriti o šest prizora koji uvijek započinju uvođenjem novih likova, rastvaranjem, odn. zatvaranjem osnovnoga prizorišta (Sikstinska kapela), odn. promjenama svjetla i zvuka. Pozornica prikazuje »skele na Sikstini na kojima se Michelangelo Buonarroti mučno bije sa sjenama svojih priviđenja i gdje u bolovima bogorodnim krvave svoje plodove izbacuje«. To će prizorište tijekom čitava zbivanja (nekoliko jutarnjih sati) ostati nepromijenjeno, s time da se novi prostori otvaraju u pozadini za vrijeme Michelangelova sna.

U zbivanja nas uvode dva majstorova famulusa koji su se u svitanje popeli na skele ne bi li krišom vidjeli majstorove slikarije koje on skriva od sviju. Strah ih je da ih slikar ne zatekne. Razočarani što, po njihovu mišljenju, nisu vidjeli nikakvo suvislo umjetničko djelo - premda svakonoćno čuju kako meštar miješa boje, radi, a potom struže po zidovima - zaključuju kako je riječ »o luđaku i bijesnoj životinji«. Suglasni su da je zdrav svjetovni život korisniji od takve sumnjive umjetnosti koja ne donosi nikakva materijalnoga probitka.

Uto dolazi Michelangelo i penje se na skele. »Njegove su geste i kretnje samlivene i teške. Lice mu je obrašteno dugom, pustinjačkom, kovrčavom bradom i poštrcano bojama te se pričinja kao da nosi groznu, iznakaženu, demonsku krinku.« Nakon razgovora s dvojicom famulusa slikar se želi odmoriti i naspavati, ne hajući za prigovore svojih učenika kako dugovi rastu, pa im trgovci više ne žele davati hranu i piće na vjeru. Otpustivši, zapravo otjeravši pomoćnike, Michelangelo »milujući paučinu i mirišući ruže ide do razdrte i rasporene slamnjače i tamo klone«. Iz polusna u kome razgovara s miševima, tone polagano u san u kome se na njegovo tijelo valja »golemo vodenično kamenje«. Pritisnut tim kamenjem, Michelangelo se obraća Gospodinu, pitajući ga zbog čega šuti. Uto se prvi put javlja Glas krvnika Nepoznatog, koji se objavljuje kao onostrano biće govoreći umjetniku kako je stvoren čovjekom i ne može drukčije umrijeti no kao čovjek. U ekspresionističkoj maniri rastvaranja gabarita prethodno precizno omeđenoga scenskog prostora, odjednom se kroz zidove Sikstine ukazuje samostanska izba u kojoj se stara opatica bori sa smrću, dok dvije časne sestre mole pred njezinom posteljom. Čuje se crv kako toči drvo u ormaru. Michelangelu se potom u snu javljaju ruže, miševi, ali i Nepoznati koji ga sarkastično pita o spoznaji koju bi slikar možda želio doživjeti u krčmi, novom lokalitetu njegova sna. Michelangelo ulazi u krčmu s golemim mlinskim kamenom oko vrata, kličući »hossana« mjestu pijanstva, razvrata i bluda. To je »malena rupa nabijena oklopnicima, kočijašima, redovnicima i ženama«, u kojoj se pije, karta, ubija i bludniči. Ovdje je slikar čudna i sumnjiva osoba za koju se kaže da »previše misli« i »razbija sebi glavu glupostima«, umjesto da u takvu ambijentu pije i preda se životu. Na sve takve objede M. Buonarroti odgovara pjesmom u kojoj slavi ljepotu života, ali izriče i sumnju u njegov smisao. Krčmarski ga barabe uvjeravaju kako se valja do kraja predati ovozemaljskom životu, ali na glas Nepoznatoga koji ga upozorava da je »rođenoj sreći zao bog«, Michelangelo odgovara kako nije ništa kriv, želeći skinuti sa sebe kamen koji ga pritišće. Uto pred slikarom »uskrsne čista Žena«. To je Beatrice Laura koja ga uvjerava da je on za nju središte svega. Ona vjeruje u njega, u »legendu vječne ljubavi«. U tom trenutku veliki plamen proguta krčmu, Beatrice Laura skine mlinski kamen sa slikarova vrata, sklope se zidovi Sikstine te se oboje nađu na skelama. Iz daljine se javlja Vittoria Colonna vapeći za Michelangelom, prilazi mu, cjeliva noge a on je moli za svoj spas. Promatrajući Ženu pred svojim nogama, Michelangelo pjeva pjesmu »Najvećem Ništa«, baca Ženu u dubinu i ostaje sam. Iznova se otvaraju stijene Sikstine i ukaže se svemir, a slikar se »ukočio na rubu skela i kose mu vijore na zvjezdanoj oluji«. To je trenutak njegove nadnaravne umjetničke inspiracije pa je »sunuo do kotlova s bojama te ih snagom svih svojih žila i mišičja i moždanih brazda miješa u svebojni kovitlaj, da ga onda snagom svog divljačkog i neukroćenog tijela porazlije po zidovima, pjeneći se bijesno i štekćući«. U trenutku furioznoga stvaranja javlja se ponovno Nepoznati koji u dugom dijalogu s Michelangelom nastoji uvjeriti slikara kako njegova umjetnost nema nikakva smisla. Iznovice se rastvaraju sikstinski zidovi, Nepoznati pokazuje Michelangelu čovjeka koga će spaliti na lomači, potom lađu koja tone, sugerirajući mu da napusti svaku vjeru i odrekne se kista. U vehementnom dijalogu Nepoznati nastoji uvjeriti slikara u uzaludnost svakoga umjetničkog napora, dok Michelangelo uporno brani vlastito pravo na umjetničko stvaranje. Verbalni duel prelazi u fizički obračun pa je meštar »dohvatio od nekud veliko dlijeto za paranje boja te ga zabô u leđa Nepoznatog i bode ga bezbrojno puta bijesno i nemilo«. Ubivši »crnog đavla«, Michelangelo »pjeva i slika«. Usnuloga slikara bude papinske fanfare i famulusi. Povratio se iz fantazmagoričnoga sna i suočen je s realnošću. Dolazi Sveti otac. Želi vidjeti što je Michelangelo naslikao na zidovima Sikstine. Papa spočitava slikaru da je čuo kako ništa još nije učinjeno, da se pronose glasovi kako meštar čitave noći bdije i »napitak pakleni u loncu kuha« i da u posjete prima Nečastivoga. Michelangelo odbija sve optužbe pa i takve da su mu slike posve crne i da zaudaraju po smoli paklenoj. Papa izriče tešku optužbu jer već godinu dana ništa konkretno slikar nije učinio, »sve je golo i pusto (...) nema tu nikakvog djela«. Michelangelo odvraća Papi kako njegovo djelo ne mogu prosuđivati vatikanski karijeristi koji o slikarstvu pojma nemaju, a njemu treba vremena »jer sjeme u brazdama moždanim polako zrije«. Ta je rečenica udobrovoljila Svetoga oca koji na sve prigovore svoje pratnje kako bi Michelangelo konačno trebao dovršiti posao - jer u protivnom oni će angažirati druge slikare koji se nude hrpimice - slikaru očinski blago, ali autoritativno i nepopustljivo nalaže poniznost: »Kleknuti treba i nogu poljubiti, a ne osorno se svađati.« Osobno promatrajući slike na zidovima kroz brušeni dragulj, Papa je zaključio da tu »nema ničega« i da se slikar rve »s nekim demonima po zidovima«. Buonarroti na sve te izjave šuti. Na kraju Sveti otac zahtijeva od Michelangela bogobojaznost i mirnoću, primoravajući ga da klekne. Slikar se koleba, »a onda ipak poklekne i sagne glavu i pokloni se, poljubivši Papi nogu«. Papa ga potom blagoslivlja, dajući mu kesu s cekinima govoreći pritom kako su »nam se objasnili krivi putovi, djeco, kojima ne smijemo da idemo«. Kada je Papa sa svojom svitom otišao, »Michelangelo Buonarroti je ostao u letargičnoj ukočenoj pozi da kleči, dugo. Onda se trgne, ustane i umorno ode do ležaja. Tamo se sroza. Stanka. Onda se opet skupi i otvara kesu i broji cekine, koji neugodno i resko zvone.« Nabrojio ih je trideset. Legenda Michelangelo Buonarroti dramaturgijski je organizirana poput srednjovjekovnoga prikazanja u vertikalnome scenskoprostornom rasporedu, pri čemu skele Sikstine čine apscisu. Slikar se tako nalazi u srednjoj, mansiji života, Papa i njegova pratnja predstavljaju gornju, nebesku mansiju, dok se u okomici ordinate smještava pakao životnoga svakodnevlja. U tek prividnoj jedinstvenosti mjesta i vremena, drama po načelu ekspresionističkoga dramaturgijskog koda rastvara zakonitosti klasične dramaturgije i po uzoru na Strindbergovu Igru snova (1902) uvodi u okvire temeljne scenske dispozicije nove prostore u kojima se odvija radnja potaknuta fantazmagoričnim snom glavnoga junaka.

Drama Michelangelo Buonarroti među onim je Legendama koje se odlikuju pregledno organiziranom fabulom ekspresionističke strukture (san!) s naglašenim suprotnostima između apsolutne egzistencije i mnogobrojnih sumnja koje je nastoje ugroziti. Michelangelo je lik genija koji se Sam suprotstavlja Drugima, personificiranim u osobi Nepoznatoga. Nadčovjek spreman na kompromis, slikar potvrđuje vjekovnu borbu između slobode i prinude. Ničeanska osoba u sukobu sa svijetom koji mu postavlja životne uvjete, Michelangelo nastoji ostvariti neograničenu moć umjetničkoga stvaralaštva, što istodobno znači i apsolutnu slobodu svih životnih poriva. Dukate koje je primio ne smatra plaćom, već tužnom mogućnošću da kao Juda vlastita poslanja nastavi djelovati jednakom snagom kao i prije.

LIT.: Zbornik o Miroslavu Krleži, Zagreb 1963; D. Suvin, Dva vida dramaturgije, Zagreb 1965; B. Donat, O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970; B. Hećimović, 13 hrvatskih dramatičara, Zagreb 1976; D. Gašparović, Dramatica krležiana, Zagreb 1977; J. Lešić, Slika i zvuk u dramama Miroslava Krleže, Sarajevo 1981; D. Foretić, Borba sa stvarima, Zagreb 1986; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.