Pan

traži dalje ...

»PAN«, jedan od šest Krležinih duljih poetskih tekstova koji se pojavljuju u zbirci Simfonije (Zagreb 1933). Izvorno je objavljen u samostalnom izdanju (Zagreb 1917), s podnaslovom Simfonijska pjesma. U izdanjima knjige Simfonije donosi se uvijek na prvom mjestu. Poput ostalih simfonija, pisanje stihom (rimovanim slobodnim stihom naglašene muzikalnosti) i pretežno je lirskoga karaktera. Od standardne se lirske pjesme, po čemu je također srodan drugim simfonijama, razlikuje time što je njegov tekst razdijeljen na samostalne glasove, od kojih se neki (Panova siringa, crkvene orgulje) doimlju kao rudimenti likova, dok su drugi (govorno oživljeni aspekti krajolika, vjernici u crkvi) svojevrsna zborna potpora Panu odn. orguljama. Među dvama glavnim subjektima Pana razvija se i neka vrsta radnje zasnovane na svjetonazornom konfliktu između Panova poganstva, koje pokazuje crte dionizijskoga hedonizma, i kršćanskoga poimanja života, koje je u tekstu povjereno glasu crkvenih orgulja. Konflikt kulminira u sceni natpjevavanja Pana i orgulja, koja, kao i neki drugi aspekti simfonije, podsjeća na prizore pjevačkoga natjecanja pastira u antičkome idilskom pjesništvu. Pobjednik je natpjevavanja Pan, čija pjesma i svirka najposlije mami vjernike iz crkve u jesenski krajolik, gdje se oni, u pjesmi i plesu, uz zazive svomu slavenskom poganskom božanstvu (»Hoja, Lero, Dolerije«), prepuštaju razuzdanu veselju. U povijesno-stilskom smislu Pan je djelo impresionističko-secesijskoga karaktera. Impresionizma ima ponajviše u njegovoj pejsažističkoj slikovitosti, koja se nalazi pod vidljivim utjecajem impresionističkoga slikarstva, a možda i pod dojmom naturističkih evokacija svojstvenih impresionističkoj glazbi, njezinoj motivici i njezinu orkestralnom koloritu. Umjetnosti srednjoeuropske secesije Pan je bliži misaonom razinom, vitalističkim svjetonazorom, koji najjasnije dolazi do izražaja u često ponavljanom doživljaju monističke prepletenosti svih stvari (»sve se je splelo u san!«, »Sve je, sve je sunčana nijansa...«, »Zemaljska kugla je sva / u šarenom vezivu tkana.«) i u završnom prizoru plesa kao unanimističkoga pokreta u kojem se utapa individualnost sudionika (»Kolo luduje, igra, vije se, titra«).

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Pan. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 13.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/748>.