Predvečerje

»PREDVEČERJE«, pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme II (Zagreb 1918), a potom s nekim izmjenama u zbirkama Knjiga lirike (Zagreb 1932) i Poezija (Zagreb 1969). Jedna je od Krležinih mnogobrojnih lirskih varijacija sumraka u kojoj je drama umirućeg dana prikazana izrazito koloristički. Slobodnog je stiha.

Prva strofa ansambl je voluminoznih boja (grimizno, crveno, zeleno, bijelo, modro), što svojom nijansiranošću izražavaju sliku sumraka koji potencira njihova fizička svojstva. U tako pripremljenoj sceni sve bi se nijanse jednoga opažajnog fenomena mogle pikturalno vjerno izraziti, ali sutonski prizor u drugoj je strofi postao pjesnikovom ekspresijom, tj. proživljenim iskustvom što ga je sam potaknuo. Kolorit biva zamijenjen atribucijama iz akromatskoga semantičkog kruga (krvave pjene, tiho škripi, svečano sipi, tužno zavija), čime je izražen pjesnikov doživljaj umiranja dana. Iznimka je crno velo, ali crna boja ovdje najavljuje finale jedne drame kojem uvodni koloristički ansambl teži u zadnjoj strofi; intenzitet boja kroz cijelu se pjesmu razvija regresivno: grimizno, crveno, zeleno, bijelo i modro ide prema crnoj, odn. sivoj, odn. »mutnim bojama«. Jedina je konstantna boja grimizna, a ona je po fizičkim svojstvima apstraktna boja, jer nastaje miješanjem drugih boja. Upravo to njezino svojstvo, te činjenica da ona i po svom položaju u kompoziciji pjesme zatvara koloristički krug, omogućuje joj da ostvarivanjem kolorističkog sklada uspostavi i harmoniju lirskog doživljaja.