Adam i Eva

»ADAM I EVA«, dramska jednočinka prvi put objavljena u časopisu Kritika, 1922, 10-12, zatim kao posljednja »legenda« u knjizi Legende (Zagreb 1933). I u kasnijim izdanjima uvijek je posljednja ili pretposljednja (slijedi je Saloma). Praizvedba drame održana je 29. V. 1925. u HNK u Zagrebu, u režiji B. Gavelle.

Kao posljednja u nizu »legendi« jednočinka Adam i Eva sažima njihove poetičke značajke, tematske i stilske, ali ih unekoliko proširuje. Služi se istim simboličkim slikama i govorom, općim patosom u izrazu, starozavjetnom temom i elementima fantastike. Ekspresionistički postav drame prelama se s elementima modernističke poetike (antropološka tematika, građanski milje, erotika kao izvor dramskoga konflikta), a osobito ga problematizira zatvorena dramska struktura Adama i Eve. »Ova jednočinka znači prema ranijim ,legendama‘ daljnji pomak prema skladnoj organizaciji dramskog sižea fabulativnom kružnicom« (S. Lasić). Središnji je konflikt također zgusnutiji nego u ostalim »legendama«: sažet je na odnos između žene i muškarca čija ljubavna veza doživljava tragičnu kulminaciju u hotelskoj sobi, bez potanjih prostornih i vremenskih određenja. Hotel kao »locus communis suvremene civilizacije« istodobno je i simbol »neautentičnog doma« (B. Donat). Izrazitije od ranijih »legendi« u Adamu i Evi prisutna je antropološka dimenzija, te je temeljni konflikt sveden isključivo na erotski odnos između muškarca i žene, lišen značajnijih socijalnih konotacija. Sukob između Čovjeka i Žene u početku drame je na vrhuncu: iscrpli su u svojem ljubavnom odnosu sva sredstva optuživanja, vrijeđanja i međusobne borbe, pružajući simboličku sliku neizbježnog sukoba spolova. Nastavak konflikta jest Čovjekov cinizam kao jedino preostalo mu sredstvo obrane i Ženino konzekventno izvedeno samoubojstvo. Na toj se točki očituje pripadnost Adama i Eve »legendama«: u paralelnoj egzistenciji realnog i irealnog svijeta, svijeta smrti i sna. U trenutku smrti Žena započinje život s onu stranu, grobnicom se kreće kao po sobi, te u mrtvačkom sanduku nalazi knjigu. Čovjek je otputovao vlakom, u vagonu se nakon teških strasnih svađa sa Ženom vraća trivijalnostima. Vode se banalni razgovori, netko pretjerano puši, čitaju se novine. Linearno teče sažimanje radnje na bitno. Pročitavši u novinama da je Žena počinila samoubojstvo, Čovjek se baca pod vlak. U svijetu smrti susreće Ženu i priča počinje ispočetka. Osim dvaju glavnih junaka u jednočinki sudjeluje zavidna komparserija, osim Kelnera, Gospodina u crnom i Gospodina s lulom (junakov alter ego, ujedno alegorija smrti), ovdje su Kelner u krčmi pod zemljom, General, Gospođa u crnini, Dama, Gospodin sa zagonetkom, Opatica, Trgovački putnik i dva glasa, hotelski sluge, grobari, gospoda sa cilindrima i kišobranima, putnici. Oni ponajprije osiguravaju visokomimetičku uvjerljivost građanskog miljea u kojem se odigrava taj univerzalni sukob. Time autor naglašava grotesknost dramske radnje, koja se, usprkos suprotstavljanju svijeta života i svijeta smrti, odvija ujednačenim tempom, »smirenom eksplikacijom« (S. Lasić), težeći zatvorenoj dramskoj strukturi, svojem vrhuncu. Tragična biblijska priča poslužila je kao kontrafaktura prema kojoj će se očitovati farsičnost univerzalne ljudske situacije.

Kazališta su tu jednočinku rijetko uvrštavala na repertoar; izvođena je u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci te Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci, a režirali su je Ž. Orešković, B. Mrkšić, L. Vindakijević i dr. Televizijski film Adam i Eva režirao je M. Fanelli.

LIT.: D. Suvin, Krilata plovidba ka zvijezdama, Krležin zbornik, Zagreb 1964; M. Miočinović, Krležin dramski krug, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; B. Donat, O pjesničkom teatru Miroslava Krleže, Zagreb 1970; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974;/). Gašparović, Dramatica Krležiana, Zagreb 1977; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; D. Suvin, Pristup agenskoj strukturi Krležine dramaturgije, Forum, 1981, 7-8; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

Ma. Sta.