Advokat Mijo Radošević kao pučki tribun i pamfletist

»ADVOKAT MIJO RADOŠEVIĆ KAO PUČKI TRIBUN I PAMFLETIST«, polemički portret M. Radoševića objavljen u Književnoj republici, 1925, knj. II, br. 5. Vraćajući se slučaju svoga bivšeg prijatelja i suradnika Plamena, čiju je nemoralnost, kako podsjeća, prozreo i o njoj na jednom zboru javno govorio još 1920, Krleža je na programskom tragu Književne republike da o problemima i akterima javnoga života progovori izravno i s argumentima. Iako mu se Radošević otkriva kao figura s ruba fantastike, detaljnim citatima pustio ga je da »govori sam o sebi«, izlažući, tako, prvi put polemičkoj oporbi nekog tko je pripadao »marksističkoj ljevici.« Predstavljen u tri faze svog polit. djelovanja - između simpatija za Drugu i Treću internacionalu - Radošević se otkriva postojan tek u nesmiljenom rječniku i najpodlijim grubostima čiji su objekt oni o kojima je prethodno jednako ekstremno govorio zanosno. Kronologija lijeve polit. pozornice i njenih reprezentanata - od Radoševićeva odlaska na stockholmsku konferenciju (1917), djelovanja i susreta u Rusiji (V. Ćopić), povratka u Hrvatsku (1919), Korača i socijalista, Radoševićeve pobjede na komunističkoj listi za gradske izbore (1920) do zaokreta udesno ilustrirana njegovim pamfletom protiv S. Miljuša, napadom na Đ. Cvijića, K. Horvatina i A. Cesarca, pa napadom na Cesarca u vezi s Alijagićevom smrću - ostvareni su »markantnim potezima« koji kroz »raskol jedne duhovne ličnosti« predstavljaju »žalostan profil... prve generacije marksističkih funkcionara«. Nevjerojatni Radoševićevi polit. obrati imaju, međutim, posebnu težinu u perspektivi »pučkog tribuna« kojem egzaltirana masa »nekoliko hiljada subjekata« odobrava i što na Krležu kao sudionika toga procesa ostavlja snažan pečat koji naziva »poučnim«. Pri svakom pljesku na »političkom mitingu« K. dobiva »viziju« Radoševićeve konvertitske kreature (»...razbio je u predodžbi naših radničkih masa autoritet vođe...«), pa pokušavajući racionalno objasniti njegov slučaj traži razloge u neurasteniji, »pomanjkanju prirođenog takta«, taštini i ambiciji; epigonskom sukljanju »ličnog tona« Kamovljeve Psovke.

Izrekavši izravno kako čovjek najprije treba biti čovjek da bi mogao postati marksist, K. je dokučio bit Radoševićeve nemogućnosti »da shvati svu kompliciranu važnost i veličinu problema, kakav kod nas predstavlja oslobođenje radničke klase«, ali i anticipirao otklon od protuslovlja pragmatske politike kao takve, što će presudno obilježiti neke od njegovih budućih sukoba.

Krležin portret Radoševića jedan je od najopsežnijih njegovih tekstova te vrste. Unatoč emotivnu naboju koji mu logično prethodi, svoju je polemičku frazu potpuno umirio kako bi se nekontrolirana erupcija Radoševićeve pamfletske retorike samonegirala. Nekoliko mjeseci poslije K. će podsjetiti čitatelja Književne republike na portret M. Radoševića navodeći u napomeni bilješke O prijateljima Književne republike njegov novi obrat - pristup radikalima, čime je »četvrta faza«, u portretu tek naslućena, dobila prepoznatljiv profil.

Vl. Bo.