Alcalá Zamora na čelu svečane povorke na putu u Escorial 1931. godine

»ALCALÁ ZAMORA NA ČELU SVEČANE POVORKE NA PUTU U ESCORIAL 1931. GODINE«, pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937) u ciklusu Ranjavi motivi, a u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Obuhvaća 13 distiha rimovanih uglavnom parnim rimama. Rime su ženske i, djelomično, daktilske (»tramovi« - »hamovi«, »vezovi« - »knezovi«). Stih je promjenljiv, ali je blizak našim vezanim stihovima (četveroakcenatski dioni stih, jedanaesterac). Tema je pjesme svečanost instalacije španjolskoga republikanskog političara Zamore u državnoga predsjednika 1931. Težište se stavlja na feudalnu pompu koja protokolarno prati Zamorin ulazak u Escorial. Prizor svečanosti raspada se na niz odvojenih slika koje predočuju njegove karakteristične detalje, uglavnom one koji najizravnije pridonose općem blještavilu. Krležu ti detalji privlače dvojako. S jedne strane, oni izlaze u susret esteticističkoj komponenti njegove kasne lirske poetike, a s druge, ako se promatraju na podlozi pjesnikova kritičkog uvida u »stoljetnu laž pod maskom patine«, funkcioniraju kao sredstva društvene kritike. »Fanfare zlatne«, »helebarde«, »dragulj-hamovi« istodobno su, dakle, i estetičke atrakcije i instrument ironije.

Po tematici pjesma o Zamorinu ulasku u Escorial važna je za razumijevanje ukupna Krležina knjiž. djela, napose njegovih društvenokritičkih tendencija. Blještavilo i neprirodan luksuz izvanjske reprezentacije političkoga autoriteta i vladarske karizme tema je koja se često i s raznih strana načinje u Krležinu opusu, knjiž. i esejističkom, a sarkastični pogled iza »barokne« reprezentativne kulise jedno je od važnih polazišta njegove društvene kritike. U pjesmi o predsjedniku Zamori ta se društvenokritička metoda zaoštrava utoliko što se ovdje na njezinoj meti našao političar demokratske, dapače, lijeve orijentacije, a ne, kao u drugim Krležinim tematski sličnim djelima, nosilac feudalne karizme ili autoritarni vladar. O tom se zanimljivom paradoksu izrazio i sam K. u kratkoj egzegezi pjesme u okviru eseja Dijalektički antibarbarus (1939): »Na ovome mjestu u toj političkitendencioznoj pjesmi dolazi do političkog obrata, kojim se (...) izražava sumnja u ispravnost političkog kursa nove, republikanske Španije.«

Zo. Kr.