ARPADOVIĆI

ARPADOVIĆI, ugarska kraljevska dinastija, vladala u Hrvatskoj 1102-1301. Ime je dobila po »velikom vojvodi« Arpadu (890-907), pod čijim se vodstvom Madžari s prostora između Pruta, Dnjestra i Buga preseljavaju u Panonsku nizinu. Ubrzo nakon doseljenja dolazi do prvih sukoba s Hrvatima, no čini se da tek od početka XI. st. Arpadovići počinju s vremena na vrijeme pokazivati pretenzije da ovladaju hrv. teritorijem. S izgradnjom i čvršćom organizacijom države i vlasti te težnje postaju sve izrazitije, pa tako Ladislav I (1077-95), pozivajući se na pravo nasljedstva nakon smrti kralja Zvonimira (hrv. je vladar bio oženjen njegovom sestrom), ističe svoje pravo na hrv. krunu. God. 1091. on osvaja hrv. teritorij sjev. od Gvozda. Područjem južno od Gvozda zavladao je početkom XII. st. njegov sinovac Koloman (1095-1116), koji se 1102. kruni za hrvatsko-ugarskoga kralja, a 1107. dobiva vlast nad bizantskom temom Dalmacijom. Tako su Arpadovići zavladali teritorijem od Drave do Jadrana. Za Krležu su Arpadovići predstavnici tuđinske vlasti i stoga je razumljivo daje njegov odnos prema njima negativan. On smatra da su uspjeli zavladati Hrvatskom oslanjajući se s jedne strane na rimsku crkvu, a s druge na dalmatinske komune. I Rim i dalmatinski gradovi, uvjeren je K. prihvaćali su madž. dinastiju u prvom redu zbog njezine antislavenske politike. Dalmatinskim komunama ona je bila saveznik u borbi za očuvanje autonomije, a rimskoj kuriji bilo je stalo do toga da uz pomoć Arpadovića pokuša steći odlučujući utjecaj na istočnoj obali Jadrana, odn. nad južnim Slavenima. Što se pak tiče ugovora iz 1102. između Kolomana i predstavnika dvanaest hrv. plemena (poznatoga kao Pacta conventa) K. drži da je to samo ugovor između dvaju feudalnih partnera, a nipošto izraz hrv. državnog prava, tj. suvereniteta hrv. države.

BIBL. M. K.: Iz hrvatske kulturne historije, Eseji III, SDMKZ, sv. 20, Zagreb 1963.

Mo. St.